Uvrnuti triptih

Nakon dva povelika uspjeha kod kritike i publike, Miljenice (The Favourite, 2018) i Ubogih stvorenja (Poor Things, 2024) smještenih u viktorijansku Englesku (Uboga stvorenja, istina, ponajprije temeljnim imaginarijem, razvedenim donekle viševremensko-bezvremenski), ostvarena u suradnji s australskim dramatičarem Tonyjem McNamarom, grčki filmaš međunarodne karijere Yorgos Lanthimos (1973) ponovno se udružio sa starim drugom od pera, odnosno tipkovnice, sunarodnjakom Efthimisom Filippouom, uz kojega je ostvario svoje najzapaženije filmove u ranijem, grčkom razdoblju stvaralaštva, Očnjaka (Kynodontas, 2009) i Alpe (Alpeis, 2011) koji se drže reprezentativnim dometima tzv. grčkog uvrnutog vala, čiji je Lanthimos najznamenitiji predstavnik. S Filippouom je Lanthimos uobličio i svoje prve, cijenjene međunarodne produkcije – Jastoga (The Lobster, 2015) i Ubojstvo svetog jelena (The Killing of a Sacred Deer, 2017).

Kadar iz filma Sva lica dobrote: Emma Stone i Jesse Plemons / Izvor IMDB

Mada ni Miljenica ni Uboga stvorenja, rado gledana i nagrađena brojnim nagradama, uključujući i Oscare, ne bijahu sadržajno ugodna i umivena ostvarenja srednje struje u koju su objeručke prigrljena, Sva lica dobrote (Kinds of Kindness, 2024), ostvarena u irsko-britansko-američko-grčkoj koprodukciji, u pogledu ih buđenja i stvaranja osjećaja nelagode – izražene karakteristike njegovih ranih filmova – uistinu poprilično nadmašuju, te se u osvrtima kuju dosjetke kao što su „bolesni Yorgos se vratio“, „sadistički čudak ponovno na svom terenu“, „izopačeni Grk ne preza ni od čega“… 

Gotovo trosatna radnja odvija se u neimenovanim mjestima SAD-a današnjice (film je sniman u New Orleansu i okolici), a riječ je o triptihu što iznosi tematski povezane storije nevezanih likova koje u svakom odsječku tumače isti glumci: Emma Stone, Jesse Plemons (u Cannesu nagrađen kao najbolji glumac), Willem Dafoe, Margaret Qualley, Hong Chau, Mamoudou Athie, Joe Alwyn. I – Yorgos Stefanakos, jedini čiji lik, navodno isti, nastanjuje  sve tri priče. Upravo po njemu one su i naslovljene, mada je sredovječni okruglasti gospodin imenovan kao R. M. F. – čak nije sigurno jesu li to doista njegovi inicijali – u svakoj od njih tek epizodist koji ne progovori ni slova. I taj autorski postupak u službi je, dakako, cjelokupne ideje koja, doduše, nije jasno izrečena ni definirana. Lanthimos i u pratećim razgovorima izbjegava dati odgovor na pitanje „O čemu se tu zapravo radi?“ koje se tijekom gledanja neizbježno nameće, govoreći da su gledatelji slobodni tumačiti po vlastitu nahođenju, bez bojazni da će pogriješiti. No spomenut će da je u doba mozganja o tom filmu ponovno pročitao dramu Kaligula Alberta Camusa što ga je nagnalo na razmišljanje o moći jednog čovjeka nad drugima te potaknulo da na tom tragu osmisli suvremenu priču, a temu propita na manjoj skali, u odnosima između nekoliko ljudi.  

Smještene u prepoznatljivu sadašnjicu, s mjericom očuđenja očitovanom u ponekom nadnaravnom događaju, a ponajprije u ponašanju protagonista, koje može, ali i ne mora biti plodom paraboličnog pretjerivanja, tri su storije osovljene oko osnovnih društvenih ugovora – poslovnog, bračnog i religijskog. U širem obuhvatu, Sva lica dobrote iskazuju osjet nepredvidljive i nesigurne stihijnosti života te neprobojne neproničnosti bližnjega, razmatraju potragu jedinke za sigurnim mjestom u prirodi i društvu, kao i za samim sobom, a nešto se konkretnije usmjeravaju na prikaze odnosa moći među pojedincima, čovjekove potrebe za vodstvom ili sljedbom, slobodom ili uzništvom, samostalnošću ili zavisnošću. Tvorci o tomu ne sude, ne daju upute, ne iznose teze, već oštroumno promatraju i predstavljaju. Iskosa, izmičući čvrste oslonce, iznova začuđeni, iako više ne iznenađeni. I premda će u više navrata prizore i sekvence izgraditi do snažne odbojnosti ili šoka, zasjeći jezom ili zabridjeti srhom – nerijetko uz svesrdnu pomoć maštovitih i raznolikih glazbenih rješenja Jerskina Fendrixa – cjelina ostavlja dojam obzirne suzdržanosti, elegantne protočnosti i nenametljive otmjenosti. Istovremeno, međutim, vodeći računa o čimbenicima privlačnosti za širu publiku i držanju pozornosti tempom i ritmom koji ne brzaju, no kroče bez predaha, te atraktivnom slikovnošću čiji je glavni oblikovatelj ravnatelj filmske fotografije Irac Robbie Ryan, a vizualnoj privlačnosti i gustoći zacijelo doprinosi i činjenica da je slikopis snimljen na (Kodakovoj) 35 mm filmskoj vrpci.

Iako predočena slika sebičnog i nerazumnog čovjeka (današnjice) nije laskava, dobrota i ljubaznost se, više-manje, čitaju samo u naslovu, a cjelina ne zrači vjerom, nadom i optimizmom niti nudi sretne završetke, Sva lica dobrote ipak ne odišu crnilom i pesimizmom. Vjerojatno zahvaljujući prožetosti humorom koji je, makar i crn, znak nekakve bodrosti, baš kao što je to, zar ne, i sam stvaralački čin kojim je film nastao.