U panteonu hrvatske kulture

„Balet – to je ljubav, ljubav jača od svih napora“, govorila je jedna od najvećih hrvatskih baletnih umjetnica Vesna Butorac Blaće. Tri desetljeća njezine karijere pripadala su Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu i zagrebačkoj publici, ali i velikome dijelu svijeta jer je obišla cijelu Europu, Aziju i Sjevernu Ameriku. A i cijelu Jugoslaviju gdje je jednoglasno i bez ograda bila prihvaćena kao najbolja, najveća i jedinstvena jugoslavenska primabalerina.

Debitirala je kao učenica baletne škole 1957. godine. Od početka sezone 1959/1960. profesionalno je angažirana kao članica baletnog ansambla. U prve dvije sezone istaknula se nizom značajnih manjih sola u baletima i operama. Rad s troje koreografa – Pinom Mlakarom, Sonjom Kastl i Waclawom Orlikowskym – značio je stalan napredak te kumuliranje znanja i tehničkih sposobnosti za sve učestalije nastupe u inozemstvu.

U baletnu solisticu unaprijeđena je 1961. Tada su baletni solisti, kada nisu imali solističkih zadataka, morali plesati u baletnom zboru. To je značilo punu aktivnost, maksimalno održavanje kondicije i plesne tehnike, stalni osjećaj bivanja na pozornici i kontakta s publikom. Nije čudo što je, tako odgojena, Vesna Butorac s velikim veseljem još do sredine 1970-ih, kao svjetski priznata primabalerina, plesala sola u baletnim prizorima opera Aida i Gioconda. Sonja Kastl odmah je pred sobom vidjela plesačicu koja će ubrzo postati ponos zagrebačkog Baleta. Kao ravnateljica Baleta omogućila joj je jednogodišnje usavršavanje u Lenjingradu. Po povratku, 1967, donijela je odluku o njezinu promicanju u status primabalerine.

Đavolica na špicama

Vesnine neograničene tehničke mogućnosti nadahnule su koreografe, bračni par Mlakar, da nakon tri desetljeća načine rekonstrukciju vlastita djela. Đavo u selu nastao je na zasadama škole modernog plesa Rudolfa von Labana. Mlakarovi su povezali moderna shvaćanja o pokretu, tradicionalni baletni izraz i nacionalni idiom Lhotkine glazbe te Đavla postavili kao balet na poluprstima. Vesna ih je potaknula na novo viđenje uloge Đavolice na špicama. Pointé, kao osnova klasične baletne tehnike, organski je, zahvaljujući njoj, sljubljen s ekspresionističkom osnovom Đavlova stila. Otada se Đavolica pleše na vršcima prstiju. Vesnina je Đavolica antologijsko ostvarenje hrvatskog baleta, „izvanredna i fascinantna”, opaka i zavodljiva. Tijela oblikovana savršenom ženstvenošću, isijavala je seksepilom i tehničkom perfekcijom.

Vesna Butorac Blaće kao Bijela labudica u Labuđem jezeru / Izvor Arhiva HNK u Zagrebu

Bila je vrhunski tumač glavnih i naslovnih uloga u klasičnom, neoklasičnom i modernom repertoaru. Zadnjih desetak godina u Zagrebu redovito je plesala uloge koje doista znače vrhunac karijere svake balerine: Odette i Odiliju u Labuđem jezeru, Đavolicu, Giselle, Carmen, Quitri u Don Quixoteu, Juliju, Vilu šećera u Orašaru. Najveće uspjehe postigla je još kreacijama naslovnih uloga u baletima Pepeljuga, Tri kavalira frajle Melanije, Žar-ptica, ulogom Aurore u Trnoružici, Djevojke u Čudesnom mandarinu, Desdemone u Othellu, Lize u Vragolastoj djevojci i nizu drugih. U ožujku 1988. proslavila je 30. obljetnicu umjetničkog rada, i to s Labuđim jezerom.

Dvostruku ulogu Odette i Odilije u Labuđem jezeru plesala je dva i pol desetljeća, od prvog nastupa u ožujku 1965. do oproštaja sa zagrebačkom publikom u veljači 1989, zasigurno najviše u karijeri. Dvojnost toga lika, zrcalni odraz Bijele labudice u Crnoj, i obrnuto, sraz dobra i zla u tom nestvarnom biću uvijek izaziva raščlambe i propitivanja u kojoj je ulozi balerina bolja, koji joj je lik bliži. Analize su pratile dugo vremensko razdoblje njezina tumačenja, ali i vladanja baletnim pozornicama upravo u toj dvostrukoj ulozi. U početku se za nijansu više isticala kreacija Odilije, vulkanskog temperamenta i isto takve plesačke tehnike, fluidne zavodljivosti i snažne dramske ekspresije. S godinama se tehnički besprijekorna, nježna i lirska kreacija Odette toliko približila Odiliji da su se obje stopile u jedinstvenu
cjelinu.

Svaki Vesnin pokret teče uz glazbu i iz nje. Muzikalno slijedi tijek glazbe i poneki agogički trenutak usporenja u varijaciji prati njezino gotovo neprimjetno usporenje okreta. Odette, bila ona djevojka ili labudica, postaje živa i uvjerljiva. Odilia u trećem činu ne zahtijeva toliko suptilnosti u glumačkoj i plesnoj interpretaciji, koliko besprijekorne tehničke vratolomije. No i njih je Vesna crpila iz glazbe. Dovoljno je vidjeti kako je svaki fouetté točno u okviru glazbenoga metra. Codu pas de deuxa završavala je cijelim krugom skokova u okretu na špicu. Po tome je skoku bila fenomen. 

Uz bok najboljima

Nastupi u inozemstvu Vesni Butorac Blaće nisu bili nužni kao potvrda vrijednosti jer je ona vrijednost svoje baletne umjetnosti stvarala u Zagrebu i potom je ponosno pronosila svijetom kao vrijednost hrvatske kulture. Na gostovanja je odlazila s Hrvatskim narodnim kazalištem, samostalno i s inozemnim ansamblima. Krajem 1972. svjetski baletni umjetnici Galina Samsova i Andre Prokovsky osnovali su trupu New London Ballet. Britanski savjet podupirao je svjetske turneje kojima je trupa pridonosila međunarodnoj kulturnoj promidžbi. Vesna se našla u društvu s Margot Fonteyn, Heinzom Boslom, Attiliom Labisom, Peterom Mallekom, Jorgeom Salaviseom i Jean-Claudeom Ruizom. S njima je gostovala na Dalekom istoku, u Dublinu i Lisabonu te u desetak gradova SAD-a i desetak gradova Španjolske. S trupom Wiener Festival Ballett gostovala je u desetak njemačkih gradova. S beogradskim Baletom i Labuđim jezerom gostovala je u Dortmundu. Samostalno je gostovala u Odesi, Erevanu i Taškentu, na Bermudima, u Salzburgu, Klagenfurtu, Baselu i Innsbrucku te često u Grazu, od 1978. do 1989. Vrhunac samostalnih gostovanja i kruna njezine karijere nastupi su u Marijinskom teatru, tadašnjem Teatru Kirov u Lenjingradu 1973, u Giselle i Labuđem jezeru.

Poslije završetka plesačke karijere Vesna Butorac Blaće bavila se pedagoškim radom i koreografiranjem. U Rijeci je, sredinom 1990-ih, s velikim uspjehom prenijela Romea i Juliju Waclawa Orlikowskog i postavila Labuđe jezero, a 2003. obnovila je Orlikowskijeva Orašara u Zagrebu. Bila je dugogodišnja pedagoginja Baletnog ansambla Kazališta Komedija koje je u to doba počelo otvarati stalna radna mjesta za plesače. Bila je jedinstvena i po medijskom prostoru koji joj je pripadao. Novine su stalno o njoj pisale, pratile njezin rad, nove uloge, premijere, gostovanja. A ona je uvijek govorila isključivo o baletu, teškoćama, problemima i ljepotama svoje umjetnosti i profesije. Odlikovana je Ordenom rada sa srebrnim vijencem i Ordenom rada sa zlatnim vijencem. Dobila je Plaketu Saveza baletnih umjetnika Jugoslavije na 11. jugoslavenskom baletnom biennalu u Ljubljani, Nagradu Grada Zagreba, Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo, a 2002. Nagradu Hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje.

Osebujna kao uvijek, Vesna je umrla na svoj 81. rođendan, 11. rujna. Odletjela je naša labudica, kroz glazbene vrtloge, do panteona hrvatske kulture, dostupnoga rijetkima. Draga Vesna, naš pljesak zauvijek će pratiti raskošnu pjesmu Vašega tijela.

(Izradu članka sufinancirao JANAF)