Tradicionalne operne postave

Za razliku od prošlogodišnjeg, ovogodišnji Zagrebački operni festival ugostio je inozemne ansamble, stvorivši tako događaj međunarodnog značenja. Domaćini su počeli Verdijevim Rigolettom (objavljeno u Vijencu br. 774) pod ravnanjem Piera Giorgia Morandija, s Ljubomirom Puškarićem u naslovnoj ulozi.

Prva se predstavila Poljska kraljevska opera iz Varšave s Rinaldom Georga Friedricha Händela. Osobita zanimljivost bio je nastup njezina ansambla starih instrumenata Capella Regia Polona, što je omogućilo autentičan zvuk jedne od Händelovih ranijih opera, praizvedene 1711. u Londonu. Najpoznatija je po Armidinoj ariji Lascia ch’io pianga što ju je Händel četiri godine prije izvorno skladao za svoj prvi oratorij Trijumf Vremena i Otrežnjenja, kao Lascia la spina. U Rinaldu još nema tako mitraljirajućih koloratura u brzim arijama kao u operama nastalima dvadesetak godina kasnije.

Tradicionalne scenske postave Verdijeve opere Simon Boccanegra – Evgenija Jeremić Pokrajac u ulozi Amelije / Snimila Mara Bratoš

Profinjeno muziciranje

Koncentrirana glazbena izvedba dirigenta Michała Piotrowskog obilovala je profinjenim muziciranjem. Ako u predstavi sudjeluju dvojica kontratenora, Jan Jakub Monowid kao Goffredo i Jakub Foltak kao Eustazio, nije jasno zašto je naslovna uloga povjerena mezzosopranu? Bez obzira na to, Anna Radziejewska, a i drugi solisti među kojima Olga Pasiecznik kao Almirena i Olga Boberska kao Armida, briljirali su specifičnim pjevačkim stilom. Posebno je lijepo bilo mirno uprizorenje redatelja Jarosłava Kiliana koje omogućava pjevačima da se sami izraze i prenesu vlastito viđenje i osjećaj lika. Kostimi i scenografija Dorote Kołodińske promišljeno su pružali asocijacije na barokno kazalište.

Slovensko narodno kazalište iz Maribora prikazalo je možda najpopularniju od svih popularnih opera – Bizetovu Carmen. U scenski prilično tradicionalnoj predstavi (redatelj i scenograf Juan Guillermo Nova, kostimografkinja Cristina Aceti) najviše je oduševilo dvoje protagonista. Zasjala je raskošna glasovna ljepota mezzosopranistice Ramone Zaharia kao Carmen i inetrpretativna snaga tenora Martina Sušnika u ulozi Don Joséa, uz to i njegova pjevačka pouzdanost. Glas sopranistice Andreje Zakonjšek Krt nema lirsku punoću za ulogu Micaele, a Escamillo je u opsegu previsok za basa Luku Ortara što utječe i na scensku stranu njegova tumačenja. Cijeli ansambl solidno se iskazao pod ravnanjem Simona Krečića.

Zanimljiva koprodukcija, između Glavnoga kazališta u Palmi i Hrvatskoga baroknog ansambla, ostvarena je u izvedbi opere Služavka gospodarica Giovannija Battiste Pergolesija. Palmanska produkcija redateljice Ane Cuéllar te scenografkinje i kostimografkinje Elionore Sintes ima sve elemente buffo stila u lepršavosti scenske igre, vedrim bojama, duhovitim detaljima rekvizite i razigranosti protagonista. Beskrajno simpatičan bio je Joan Servera u nijemoj ulozi sluge Vesponea.

HRBA već ima iskustva u izvođenju Služavke gospodarice, pod sjajnim ravnanjem Pavla Mašića. Španjolski solisti Irene Mas u ulozi Serpine i Simón Orfila u ulozi Uberta glatko su se stopili s HRBA-om pa je ostvaren ogledni primjer talijanske opere buffe napuljske škole.

Ugodno iznenađenje

Festival je zatvorila Opera Narodnog kazališta u Beogradu s Verdijevim Simonom Boccanegrom, premijerno postavljenim u svibnju. Režirao je Mario Pavle Del Monaco (1993), unuk znamenitoga talijanskog tenora Marija Del Monaca. Iako bi se od mladoga redatelja očekivala neka odvažnost u pristupu, on se priklonio mainstreamu opernog repertoara toga kazališta koje njeguje tradicionalne postave s umjerenim elementima opernog spektakla što je, zapravo, bila i karakteristika programa ovog opernog festivala. A pokazuje kako se i s time može sasvim lijepo živjeti.

Veliki ansambl, doduše na mračnoj pozornici nepotrebno prepunjenoj scenskim dimom, pružao je lijepe trenutke verdijanskog belkanta u nastupima solista i zbora. Dirigent Aleksandar Kojić dopustio je često preglasno, iako uredno sviranje orkestra. Dragutin Matić suvereno je otpjevao naslovnu ulogu ugodnim baritonskim glasom i lijepim fraziranjem, naročito u duetu s Amelijom. Sličnih je pjevačkih kvaliteta bio i Jacopo Fiesco basa Dragoljuba Bajića. Prilično nezahvalnu tenorsku ulogu Gabrielea, kao i manju, ali dramaturški važnu basovsku ulogu Paola, vrlo su dobro ostvarili Stevan Karanac i Milan Obradović.

No pravi je biser ansambla sopranistica Evgenija Jeremić Pokrajac u ulozi Amelije. Istinski je verdijanski sopran svijetloga, nježnog, ali nosivog timbra, blistavih visina i velikoga dinamičkog raspona s delikatnim pianima i uzornim vladanjem italianità kvalitetama u fraziranju. Svi su njezini nastupi odisali najljepšim belkantističkim žarom. Mlada je umjetnica, začudo, po svojemu statusu u ansamblu beogradske Opere solistica treće kategorije. Svakako bi je valjalo što prije unaprijediti.

Popratni program festivala obuhvatio je praizvedbu opere za djecu Gita i skriveni ­svijet Borne Ercega, predstavljanje triju knjiga i koncert u sjećanje na dirigenta Lorisa Voltolinija. Gostujuće predstave obogatile su operni repertoar HNK, a festival je uspio stvoriti ugodu nesvakidašnjeg ozračja iščekivanja i uzbuđenja.