Tradicija je duša suvremene Zemlje Čuda

Nakon desetljeća provedenih pod sovjetskom čizmom, Kazahstan strpljivo gradi svoju suvremenu identitetsku priču. Pokušava se predstaviti svijetu kao moderna srednjoazijska država u globaliziranoj sadašnjosti, ali i oživiti i prigrliti svoju nomadsku prošlost. Domaćinstvo 5. Svjetskih nomadskih igara, koje su održane od 8. do 13. rujna u glavnom gradu Astani, zapravo je dio promišljene strategije kazahstanskog rebrendiranja. Uz moto Okupljanje Velike stepe, na Igrama su sudjelovale i nacije bez nomadskih naroda, njih ukupno 89. Cilj tog natjecanja, koje se održava svake dvije godine, jest razvoj etnokulturnog pokreta kao nasljeđa naše civilizacije. 

„Nije riječ samo o sportu i zabavi, radi se o oživljavanju tradicije koja postoji stoljećima. Svjetske nomadske igre omogućavaju natjecateljima i gledateljima da iskuse sve ono što se prenosi kroz generacije. Takvi događaji predstavljaju most između prošlosti i sadašnjosti, pokazuju da su drevni običaji još uvijek bitni i u suvremenom svijetu i da se prenose na mlade. Tu je vrijednost prepoznao i UNESCO pa je Igre uvrstio na popis zaštićene nematerijalne kulturne baštine“, pojašnjava novinarka Asem Miržekejeva, autorica projekta Sveti Kazahstan.

Kokpar – svojevrsni ragbi na konjima u kojemu se umjesto lopte u protivnički gol
pokušava ubaciti imitacija trupla zaklane koze / Izvor Ministarstvo vanjskih poslova Kazahstana

Od 21 sporta ili igara u kojima su se u Astani dijelile medalje, 11 je kazahstanskih tradicijskih sportova. Četiri među njima također su na UNESCO-ovu popisu. Neke od nomadskih igara, poput kazahstanskog hrvanja ili togyzkumalaka, kojega nazivaju i stepskim šahom ili algebrom pastira, uklopljene su u kazahstanski školski kurikul.

Popularizacija nomadskih sportova među mladima

„Javne škole omogućavaju treniranje tradicijskih sportova poput kazahstanskog hrvanja ili kokpara, svojevrsnog ragbija na konjima, u kojemu se umjesto lopte u protivnički gol pokušava ubaciti imitacija trupla zaklane koze. Tradicijske sportove podržavaju i razni mecene i poslovni ljudi koji osnivaju sportske klubove i škole jahanja, te grade staze za konjske utrke. I privatne sportske gimnazije ili fakulteti često primaju državne potpore i pomažu u popularizaciji nomadskih sportova među mladima, a u konačnici i očuvanju naše kulturne baštine. Kazahstanci su nekada davno morali biti fizički izdržljivi i vješti u lovu, borilačkim vještinama i jahanju. Trenirali su i streličarstvo, hrvanje i druge vještine potrebne za preživljavanje i samoobranu. Zbog snage i okretnosti ondašnji stanovnici Srednje Azije bili su vješti ratnici i lovci“, pripovijeda povjesničar Burkitbaj Agajan, koji je dio svoje znanstvene karijere proveo i na funkciji čelnika Instituta za nacionalnu povijest.

Svjetske nomadske igre nisu slučajno održane u rujnu. U to doba godine karavane s ljudima i životinjama tradicionalno su završavale migraciju iz planinske ispaše u zimske kampove u srednjoazijskoj stepi. Tada su podizali jurte, jedan od najstarijih i najvećih izuma euroazijskih nomada, i uz razne rituale, igre i natjecanja u njih smještali svoju pokretnu imovinu.

Jurte – živa poveznica s prošlošću

„Jurta je bila polazište kazahstanskog nomadskog života, omogućavala je praktičnost i mobilnost u oštroj stepskoj klimi. Simbolizirala je pritom sklad čovjeka i prirode, te predstavljala središte obiteljskog i društvenog života. Mogla se lako sastaviti i brzo rastaviti, što je bilo presudno za često kretanje nomada u potrazi za boljom ispašom. Njezin kružni oblik i kompaktan dizajn pritom su učinkovito iskorištavali prostor, nudeći i udobnost i zaštitu“, reći će Ajgerim Musagažinova, možda i najpoznatija kazahstanska etnografkinja, koja je nekoliko godina provela i na čelu nacionalnog Centra za nematerijalnu kulturnu baštinu.

Godine 2014. tradicionalna izrada kirgiskih i kazahstanskih jurti, većih i ukrašenijih od onih mongolskih, stavljena je na UNESCO-ov popis zaštićene nematerijalne baštine. Nekad su se izrađivale od savitljivog drva breze i crvene vrbe. Rešetkasta konstrukcija prekrivala se tankim filcem, travom i pletenim materijalima kako bi u unutrašnjosti zimi bile tople. Zbog njezina oblika ljeti je u jurtama bilo hladno. Uvijek su se podizale uz izvor vode. Prvo su se gradila vrata, koja su uvijek bila okrenuta prema istoku (jurta ima samo jedan ulaz i nema prostorija). Središte gornjeg dijela jurte, koje se naziva shanyrak, oduvijek ima kružni oblik. To je najvažniji dio pokretnog doma. Predstavlja jedinstvo, blagostanje i mir. I obitelji i nacije. Taj se dio jurte prenosio generacijski. Uvijek se otvarao za lijepog vremena, uz pomoć posebne poluge. Kroz njega se moglo vidjeti nebo, ali i izlaziti dim u slučaju da se kuhalo unutra zbog lošeg vremena. Bogatiji nomadi imali su više jurti, a svaka je imala svoju funkciju u domaćinstvu. Kazahstanci oduvijek govore kako je jurta model svemira, a shanyrak simbol sunca…

Kada ostari, suri se orao odlučuje za smrtonosni zalet u stijene, do kraja simbolizirajući ponos i neovisnost. Upravo te osobine čine ga nacionalnim simbolom Kazahstana

„Danas se jurte više ne koriste kao stalni domovi, ali ostaju važan simbol kazahstanske kulture. Mogu se pronaći u zabačenim planinskim područjima. U njima ljeti borave pastiri ili nomadske obitelji sa stadima, kao i oni koji žele iskusiti život u prirodi tijekom bijega na selo vikendom. Ponegdje stanovnici ruralnih područja imaju jurtu pokraj izgrađene kuće, u njoj borave ljeti. Jurte se često podižu tijekom nacionalnih praznika poput Novruza ili raznih svečanosti i obreda, kako bi ljude podsjetile na njihove nomadske korijene. U tim trenucima služe kao živa poveznica s prošlošću, koja omogućava da se Kazahstanci identificiraju s kulturnim nasljeđem svojih predaka“, objašnjava Asem Miržekejeva, dodajući da povijesni zapisi spominju jurte još prije više od 2000 godina, u vremenu naroda Wusun, dalekih predaka današnjih Kazahstanaca.

Kazahstanci slijede
prirodne ritmove

Nomadi nisu živjeli u jurtama samo zimi, kada bi izgradili zemljane nastambe s ravnim krovom u kampovima u stepi. I danas u spuštanje s planina najprije kreće mlađa populacija konja, a zatim i pastusi. Najčešće je riječ o novoaltajskoj pasmini. Nakon toga krave i ovce, čija transhumanca može trajati i triput dulje. Iskusni stočar inače može sam odraditi premještanje dva ili tri stada konja (u svakome je između 200 i 300 konja), te stada s 1000 krava i ovaca za otprilike dva tjedna. U tom razdoblju prijeđe oko 100 kilometara. Ravna se po Suncu, zvijezdama i oznakama u prirodi. Nomadski kamp u Kazahstanu u pravilu se sastoji od dviju do šest obitelji, koje čine jednu samodostatnu zajednicu. U planine se vraćaju u svibnju. Ondje gdje je ispaša slaba moraju prelaziti veće udaljenosti. Seliti se moraju možda i do deset puta godišnje, nekada čak i dvaput tjedno.

„Izraz nomad nije striktno znanstven. Njegova politička upotreba postala je posebno popularna u 18. i 19. stoljeću, kada su europske kolonijalne sile osvajale Afriku i koristile taj izraz za opisivanje nomadskih plemena. Riječ ima latinsko ili grčko podrijetlo i znači lutalica, što može podrazumijevati osobe bez stalnog prebivališta. Ta definicija nije sasvim ispravna kada su u pitanju narodi Srednje Azije, a posebno Kazahstanci, koji se nikada nisu smatrali nomadima u europskom kontekstu te riječi. Sebe su nazivali slobodnim, neovisnim narodom koji je slijedio prirodne ritmove svojih pašnjaka i premještao svoja naselja ovisno o godišnjim dobima. Nije tu bila riječ o besciljnom lutanju. U modernom svijetu, posebno u kontekstu Svjetskih nomadskih igara, taj pojam ipak nosi isključivo pozitivnu konotaciju, naglašavajući snagu, neovisnost i prilagodljivost naroda koji su živjeli u stepi“, obrazlaže povjesničar Burkitbaj Agajan.

Uloga konja u kazahstanskoj
kulturi

„U modernom Kazahstanu mnoge nomadske tradicije još su žive, posebno u ruralnim područjima. Primjerice, postoji ritual inicijacije ashamayga mingizu, kada se dječaci u dobi od 6 ili 7 godina penju na konja. Riječ je o simboličnom iskoraku prema dječakovoj samostalnosti. Od trenutka kada sjedne u sedlo i dobije u ruke bič za jahanje dijete se uči brinuti o tom konju. Sve se više oslanja na samog sebe i priprema za sudjelovanje u tradicijskim sportovima“, tumači novinarka Asem Miržekejeva.

Vjeruje se da su konje prvi pripitomili Skiti, koji su naseljavali središnju Aziju još u 11. stoljeću prije Krista. Bili su toliko dobri jahači da se neki znanstvenici poigravaju tezom kako je mit o Kentauru, koji se pripisuje starim Grcima, zapravo nastao u tom dijelu svijeta. Kao i Mongoli, Kazahstanci su dobri jahači. Djeca kazahstanskih nomada učila su jahati već s tri godine…

Tijekom Svjetskih nomadskih igara kazahstansku kulturu i tradiciju turistima su približili
neumorni domaćini u posebnom Etnoselu

„Konji imaju središnju ulogu u kazahstanskoj kulturi i priči oko našeg identiteta. Bili su i ostali ne samo sredstvo transporta i mobilnosti, već i simbol snage, slobode i prosperiteta. Konji su također neizostavni dio kazahstanskih tradicijskih igara, poput kokpara, te raznih rituala“, naglašava etnografkinja Ajgerim Musagažinova.

„Konji su više od životinja, simboliziraju ponos i status u društvu. Naš osvajač zlatne olimpijske medalje u judu na Ljetnim igrama u Parizu Jeldos Smetov po povratku u domovinu nagrađen je stadom od 100 konja. To svjedoči o tome koliko su konji duboko ukorijenjeni u kazahstansku svakodnevicu. Za Kazahstance su konji oduvijek bili više od pukog prijevoznog sredstva. Korišteni su i za lov i ratovanje. Bili su oduvijek i izvor hrane, a konjsko meso i mlijeko važni su dijelovi tradicionalne kazahstanske kuhinje“, dodaje Asem Miržekejeva.

Migracije i njihove posljedice

Na početku 20. stoljeća (polu)nomadskim načinom živjele su četiri petine Kazahstanaca. Bogatstvo osobe definiralo se veličinom stada. Iako je za cilj imao kolektivizaciju poljoprivrede, i sam Staljin tvrdio je da socijalizam i komunizam ne isključuju nomadski uzgoj životinja u Kazahstanu i središnjoj Aziji. On je, naime, donosio unosnu proizvodnju mesa u tom dijelu SSSR-a. Ali pod komunističkom vlašću Kazahstan je ubrzo pretvoren u poljoprivrednu i industrijsku republiku.

„Glavni udarac nomadskom načinu života zadalo je prisilno naseljavanje Kazahstanaca u stalna naselja, kao i razdoblje kolektivizacije 1930-ih. Tada je narodu prisilno oduzeta imovina, uključujući i stoku, što je prouzročilo pomor stanovništva zbog gladi u razdoblju između 1932. i 1934. Kazahstan je nakon toga izgubio četvrtinu stanovništva, između milijun i pol i dva i pol milijuna ljudi. U znak prosvjeda protiv sovjetske poljoprivredne politike i otimanja životinja u korist države nomadi su, naime, tih godina poubijali čak 80 posto stočnog fonda. Posljedice te nacionalne drame u svojoj knjizi Žetva tuge podrobno je opisao poznati povjesničar Robert Conquest“, prisjeća se Burkitbaj Agajan.

Svjetske nomadske igre održane su od 8. do 13. rujna u glavnom gradu Kazahstana Astani. Igre predstavljaju most između prošlosti i sadašnjosti te pokazuju da su drevni običaji još uvijek bitni i u suvremenom svijetu i da se prenose na mlade

Glad i sovjetska represija uzrokovali su veliku seobu stanovništva u druge dijelove SSSR-a, poput Sibira, a u kojima su Kazahstanci mogli zadržati svoj tradicionalni način života. Oko milijun njih uspjelo je izbjeći u Kinu, Mongoliju ili Afganistan. Istovremeno su na kazahstanski teritorij naseljeni Čečeni, Korejci, Grci ili Nijemci iz područja Volge, pa su do 1960-ih Kazahstanci postali manjina na vlastitom teritoriju. Nakon raspada SSSR-a mnogi od kolhoza privatizirani su, a neki su postali i dionička društva. Dio stoke podijeljen je narodu. Nemali broj uzgajivača iskoristio je vladine vaučere za kupnju stoke s državnih farmi, pa su mnoge obitelji danas vlasnici više od stotinu grla. Oni sada autonomno odlučuju o kupnji i prodaji životinja, neki su se i udružili kada je riječ o isporuci mesa i mlijeka na domaće tržište. Najčešće žive od prodaje ovčetine, janjetine, vune i ovčje kože. Pastiri na motorima umjesto na konjima postali su danas uobičajen prizor usred kazahstanske stepe…

Nomadski običaji
u suvremenoj kulturi

„Nomadski običaji danas se čuvaju održavanjem festivala, te promicanjem nacionalnih tradicijskih sportova, obrta i gastronomije, koju nazivamo neonomadskom. Integrirani su u suvremenu kazahstansku kulturu i imaju ključnu ulogu u stvaranju nacionalnog identiteta. Ti običaji nas simbolično povezuju s prošlošću, odražavajući slobodarski duh, jedinstvo s prirodom i zajedništvo koje i dalje utječe na suvremene društvene vrijednosti“, nabraja Ajgerim Musagažinova.

Te se vrijednosti i danas zrcale u sportu kusbegilik. Simulaciju lova s pticama grabljivicama mnogi nazivaju i umjetnošću. Nomadska plemena u davnoj su prošlosti htjela zaštititi svoja stada od vukova i počela su pripitomljavati i trenirati sure orlove za napad na vukove. Ta je tradicija itekako živa i u 21. stoljeću, a kusbegilik je bio jedan od sportova na Igrama u Astani. Kazahstanci sebe smatraju jednom od rijetkih nacija koje shvaćaju vrijednost takvoga lova. Uostalom, zahvaljujući i njihovim naporima, UNESCO je 2010. stavio sokolarstvo na popis zaštićene nematerijalne kulturne baštine.

Suri orao – kazahstanski nacionalni simbol

„Ta drevna umjetnost, osobito lov sa surim orlovima, prisutna je u ruralnim područjima Kazahstana, gdje lovci prenose svoje vještine i znanje na mlađe generacije. Ne zaboravite, suri orao zauzima središnje mjesto u kazahstanskoj nacionalnoj simbolici. Nalazi se na državnoj zastavi i grbu. Predstavlja neovisnost i snagu, te slobodu i ratnički duh. Kao i težnju naše nacije za velikim stvarima“, ponosno naglašava novinarka Asem Miržekejeva.

Pozlaćeni orlovi ili ostaci ptica grabljivica iskopani su uz ljudske ostatke u nekima od najznačajnijih arheoloških nalazišta u Kazahstanu, koji potječu iz razdoblja između 7. i 6. stoljeća prije Krista. Kao kućni ljubimci pronađeni su i u 25 kraljevskih grobova skitskog plemena Saka, koji su sure orlove i sokolove smatrali svetim životinjama. Stari kazahstanski epovi često sadrže dijelove u kojima roditelji sanjaju pticu grabljivicu uoči rođenja budućeg ratnika. Ona ga kasnije prati u stvarnom životu i postaje utjelovljenje njegove herojske duše nakon smrti.

„Zanimljivo je da se suri orao kada ostari odlučuje za smrtonosni zalet u stijene, do kraja simbolizirajući ponos i neovisnost. Upravo te osobine čine ga nacionalnim simbolom Kazahstana. Naglašavaju hrabrost, čistoću i žilavost naših ljudi“, sumira povjesničar Burkitbaj Agajan.

Kroz povijest su Kazahstanci bili itekako žilavi. Unatoč svemu, pa i zabrani korištenja kazahstanskog jezika i narodnih običaja za vrijeme sovjetske vladavine, sačuvali su svoj identitet i kulturu. U zemlji koja je teritorijem veličine Zapadne Europe, a broji nešto manje od 20 milijuna stanovnika, ponovno su većina. Čine 65 posto stanovništva, etnički Rusi oko četvrtine populacije. Naravno, u kazahstanskim školskim udžbenicima osim poglavlja o Staljinovim gulazima postoje i ona o nomadskim vladarima koji su u vremenu prije carske Rusije harali ovdašnjom prostranom stepom. Danas je nomadski način života vrlo rijedak i zastupljen kod malog dijela stanovništva, te je uglavnom povezan s tradicionalnim stočarstvom. Natjecanja poput Svjetskih nomadskih igara sve poklonike stepe ispune stoga nacionalnim ponosom, makar na tjedan dana povedu ih u svojevrsni vremeplov i dokažu koliko je bitno znati svoju povijest da biste gradili održivu budućnost.