„Tekst“ i kontekst Zdenke Bilušić, slikarice Šibenika

Kad je Zdenka Bilušić izabrana za voditeljicu Ogranka Matice hrvatske u Šibeniku, bio je to sjajan trenutak za Šibenik. Podjednako je za šibensku djecu bila dobra činjenica da je upravo ona godinama bila glavna voditeljica svih dječjih radionica na Međunarodnom dječjem festivalu, u to vrijeme kvalitativno najstabilnijem dijelu programa. Počelo je to 1999. i trajalo skoro dva desetljeća. Završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu 1983. godine. U Gradskoj knjižnici „Juraj Šižgorić“ vodi Odjel za vizualnu kulturu i uređuje izložbene programe. Godinama kao da je, djelujući pedagoški u šibenskim školama i zatim u šibenskoj knjižnici, zaboravljala na svoje slikarstvo, ali to se posljednjih godina mijenja.

Zdenka Bilušić ispred Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića / Snimio Mihovil Antić

Likovni put Zdenke Bilušić potvrđuje činjenicu da u životu sve ima svoje vrijeme kojim ni svjesno ni podsvjesno ne možemo gospodariti, nego se putovi otvaraju onda kada zatvorimo krugove u koje smo gurnuti ili smo ih zbog nečega izabrali. U ovom slučaju svi su se ti krugovi taložili da bi iz njih iščilio Zdenkin likovni izričaj.

Njezine slikovnice referirale su se na svijet rijetkih i zaštićenih bića rijeke Krke i velikog Šibenčanina Fausta Vrančića. Od starih knjiga, čiju potpunu i definitivnu destrukciju nije mogla ni željela podnijeti, a na koju je svaka knjižnica obvezna, stvorila je kontekst da bi u njega unosila dvodimenzionalni i trodimenzionalni osobni likovni svijet. Na tom likovnom kontekstu požutjelih slova ona je ostvarila nekoliko ciklusa: Iz otpisa, Jadrijaši, Homines Volantes, Nosi me more…

U ciklusu Homines Volantes otvorene knjige padobrani su kojima je velikom meštru imaginacije Faustu Vrančiću osigurala meko prizemljenje. A onda su iz knjiga počele iskakati noge, glave, svjetovi koji su tek počeli svoje traženje i koji će je tko zna gdje odvesti. Za to je osigurala neke zaboravljene brodove, one isključivo drvene i isključivo natrule koji čekaju svoje kalafate da im po paradigmi prošlosti osiguraju budućnost. Osigurana će budućnost biti: u mašti zasigurno, u stvarnosti vjerojatno – jer vrijeme se mijenja i troši. Ili se mi u njemu trošimo, a ono nam trajno osigurava onoliko koliko sami svojom dionicom u vječnom putovanju stignemo.

O svojim materijalima i izborima Zdenka je svojedobno zapisala: „Za mene je korištenje otpisanog materijala disciplina, prisiljavanje na poniznost, svojevrsno siromaštvo u vremenu materijalnog obilja. Platna – plahte bez okvira, požutjele stranice knjiga u podlozi slike ostavljaju okvir predaha, mjeru neizgovorenog, crtu spontanosti, dah lakoće.“ Birajući tako materijale i strukture osobnih likovnih svjetova, Zdenka Bilušić na svojoj se petoj zagrebačkoj izložbi u izlogu Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića, slijedeći mogućnost izložbenog prostora, predstavila najnovijim ciklusom nazvanim Glave iz otpisa. 

Tako još jednom ostaje duboko ukopana u Grad kojem je posvetila sve svoje stvaralaštvo, pa ako vam se učini da škure iz istoimenog ciklusa ili brodovi nisu i ne moraju biti tako temeljito šibenski, možda ih pronađete i negdje drugdje, ali ona ih je sigurno pronašla u Varošu ili Kalelargi, oni su sigurno u lučici Dolca i u njihovu pokaportu tek je poneka vrša, a u njihovu posjedu je i ribar koji ne zna tko je vlasnik: ribar brodici ili brodica ribaru.

Zdenkinim krajolikom ušetava vrijeme prošlo u vrijeme buduće, što je i pokretački credo zbornika/časopisa Osvit koji je osnovala prije nekoliko godina, kojemu je glavna urednica i kojim otvara prostor svima koji imaju što reći o tom svijetu šibenskog ozračja, šibenskog kanala svetog Ante na kojem jedan semafor kontrolira i regulira protok dolazaka i odlazaka brodica, brodova, jedrilica, jahti, kruzera i drugih morskih nemani što se u posljednje vrijeme namnožiše između Krke i Kornata. A u tom prostoru je nasljeđe s kojim se ne igra samo na pogled nego i na srce. Tom prostoru kojem prijete izvrnute vrijednosti Zdenka Bilušić ovaj put šalje stoljetne katedralne stražare na pozadinama prelistanih knjiga, stražare među kojima svaka generacija mladih Šibenčana traži nekog svog Marija, Mihu, Roka ili Jakova i tako se sprema za budućnost. Zato treba dati sebi vremena za njezin tekst i kontekst kojim, s ponešto ironije i zaigranosti, računa na realitet u kojem sjeta i prošlost uvijek imaju nešto reći. Sadašnjost je to koja zna nositi svoju dotu.