Sto stilova, ista kvaliteta

Četrnaestoga svibnja 1973. Billy Cobham – briljantan bubnjar s iskustvom prethodno skupljenim tijekom suradnje s Milesom Davisom te kasnije Johnom McLaughlinom u inovativnom sastavu Mahavishnu Orchestra – ušao je u njujorški studio Electric Lady (u vlasništvu Jimija Hendrixa) i u dva-tri dana, većinom uživo i bez naknadnog usavršavanja, snimio solo prvijenac Spectrum. Na njegovo iznenađenje i iznenađenje njegove diskografske kuće Atlantic, ploča je uzletjela na vrhove top ljestvica pretvorivši se u jedno od najutjecajnijih ostvarenja u povijesti. Album je postavio temelje onoga što se obično naziva fusion, a rezultat je kombinacije vrludavih džezerskih improvizacija i čvrste, električne funk-rock arhitekture; o rokerskom aspektu Spectruma dovoljno govori podatak da je na tom remek-djelu sudjelovao i gitarist Tommy Bolin koji će samo dvije godine poslije zamijeniti odbjeglog Ritchieja Blackmorea u grupi Deep Purple.

Billy Cobham s publikom u pozadini u zagrebačkom Kinu SC / Snimio Vedran Metelko

Proglasiti Spectrum „povijesnim albumom“ bilo bi u svemu točno, ali to bi istovremeno, makar implicitno, značilo zanijekati njegovu sponu sa suvremenošću, njegovu nepotrošenu vitalnost i relevantnost. Prošloga tjedna u sklopu jesenskoga dijela 15. Zagreb Jazz Festivala Cobham je u razmjerno intimnom prostoru zagrebačkog Kina SC rekonstruirao ne samo zlatnu krišku te povijesti, nego i dokazao da Spectrum, kao i ostali albumi iz toga razdoblja, prije svega Crosswinds iz 1974. (s kojeg redovito izvodi izvrsnu naslovnu skladbu) i sada pulsiraju jednakom svježinom. Ne slučajno nazvan Spectrum 50, njegov prateći sastav čine redom odlični instrumentalisti. Klavijaturist Gary Husband, gitarist Rocco Zifarelli (nekadašnji suradnik Ennija Morriconea) i basist Michael Mondesir usvirani su i precizni poput švicarskog sata, a vođa sastava – osamdesetogodišnji Cobham – još uvijek raspolaže brzinom, dinamikom i kinetičkom energijom tridesetogodišnjeg mladića.

Uvod je pripao temi Crosswind, a bilo je pravo je zadovoljstvo uvjeriti se i kako klasici poput Quadrant 4, To the Women In My Life, Le Lis, ili besmrtni Stratus zvuče u suvremenom kontekstu. Zvuče sjajno, jednostavno zato što im ne može naškoditi nikakav, pa ni vremenski kontekst, o čemu je posvjedočila gromoglasna ovacija publike koja je do vrha popunila Kino SC. Slikovitim se čini podatak da je Cobham, posve zasluženo, uveden u Kuću slavnih (Hall of Fame) u kategoriji modernoga, ali i klasičnoga bubnjanja, kao i to da je podjednako utjecao na glazbenike iz svih podžanrova pop-glazbe, od Billa Bruforda (King Crimson, Yes) do Tonyja Thompsona (Chic) i mladoga Phila Collinsa.

Na istoj pozornici u Savskoj ulici Lizz ­Wright je još u ožujku raskošnom, emotivnom i po svemu besprijekornom gospel-blues revijom otvorila ovogodišnji zagrebački festival – festival koji je pažljivim odabirom izvođača, redom iz prve lige svjetskoga jazza i okolnih žanrova, odavno uspio razmaziti zagrebačku i hrvatsku publiku. Lizz Wright promovirala je novi, očekivano dobar album Shadow, ali nije zaboravila osvrnuti se na prijašnje radove; posebno je dojmljiv Dreaming Wide ­Awake iz 2005.

Jesenski dio programa nastavlja se na tri lokacije – osim u Kinu SC, koncerti će se održati i u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog te u Tvornici kulture. Avram Fefer, službeno najavljen kao „njujorški skladatelj, improvizator, vođa benda, edukator i svirač raznih drvenih puhačkih instrumenata“ nastupa već 28. rujna u Lisinskom, dok će se francuska pjevačica Cyrille Aimée u formi kvarteta predstaviti 11. listopada u Kinu SC. Stara poznanica zagrebačke publike, izraelska klarinetistica, saksofonistica i flautistica Anat Cohen nastupa 26. listopada također u Kinu SC-a. Trubač, skladatelj i multiinstrumentalist Chief Xian aTunde Adjuah (prethodno poznatiji kao Christian Scott) svirat će 11. studenoga u Tvornici kulture – i nesumnjivo dokazati da nije slučajno nominiran za šest Grammyja. Koncem studenoga na pozornicu SC-a stupa Keyon Harrold Quintet, a festival na istome mjestu u prosincu zaključuje Emmet Cohen Trio.

Sve su to redom vrhunska imena suvremene jazz scene. Najveća zvijezda ovogodišnjeg festivala Gregory Porter – pjevač koji probija granice jazza sve do suvremenog pop-main­streama – nastupa 30. listopada, a za njegovim baršunastim baritonom vlada takva potražnja da se već sada traži ulaznica više. Rođen je 1971. u Sacramentu u Kaliforniji, a njegov su se ukus i stil oblikovali pod utjecajem majčine kolekcije ploča i opusa Velike američke pjesmarice, iako njegovi albumi, kao u slučaju svih talentiranih izvođača, otkrivaju mnogo širu sliku i vlastiti stil koji, premda s ishodištima u jazzu, zapravo ne poznaje i ne priznaje bilo kakve žanrovske ladice.

U fokus zanimanja Porter je dospio 2010. albumom Water, a pravi proboj stigao je potpisivanjem ugovora s renomiranom izdavačkom kućom Blue Note. Tek je tada Porterov topao, raskošan i protočan glas došao do punog izražaja, kao što pokazuje sadržaj albuma Liquid Spirit (2013) koji mu je osigurao nagradu Grammy u kategoriji najboljeg vokalnog jazz albuma: najpopularnija skladba s te ploče, Hey Laura, podjednako dobro funkcionira u ambijentu jazz pozornice, zadimljenog kluba ili kakve robne kuće. Tri godine kasnije Grammyja je s lakoćom osvojio i za idući album Take Me to the Alley, ali tada je već svima bilo jasno da imamo posla s autentičnom vokalnom zvijezdom – samouvjerenom, karizmatičnom, autentičnom i stilski dovoljno raznovrsnom da bez mnogo kompromisa dohvati različite segmente slušatelja.

Na projektu Nat King Cole & Me odužio se uzoru iz rane mladosti, dok je njegov zasad posljednji, bogato aranžirani autorski album All Rise potvrdio sve ranije pokazane vrline i razotkrio pokoju novu... Možda bi doista trebali svi ustati: u tijeku je još jedan, možda najuspješniji i stilski najšareniji zagrebački sajam jazza.