Sraz strogog učitelja Šuleka i buntovnog učenika Kelemena

Stota obljetnica rođenja velikog hrvatskog skladatelja 20. stoljeća Milka Kelemena, osnivača Muzičkog biennala Zagreb, ispunjena je 30. ožujka. Tim povodom ove će jeseni Dani Milka Kelemena u njegovoj rodnoj Slatini donijeti posebno otkriće: prvu suvremenu izvedbu njegova zaboravljenog mladenačkog Koncerta za violinu i orkestar, nastaloga tijekom studija kod Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Prijedlog i inicijativu preuzeo je violinist Goran Končar koji će na otvaranju festivala 13. listopada izvesti solističku dionicu uz Zagrebačku filharmoniju pod dirigentskim vodstvom maestra Ivana Josipa Skendera koji je skladatelj i dirigent, ujedno po novome i jedan od umjetničkih ravnatelja Kelemenova Muzičkog biennala Zagreb. Osim što je profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i aktivni violinist, Končar je već desetljećima važan sudionik glazbene scene u Zagrebu i Hrvatskoj, uz mnoštvo vodećih titula. Nabrojimo tek neke: predsjednik je saveza glazbenih udruga UNISON, predsjednik Upravnog vijeća Koncertne dvorane Lisinski, predsjednik Međunarodnog violinističkog natjecanja Vaclav Huml, predsjednik nacionalnog natjecanja mladih umjetnika Papandopulo, predsjednik Fonda Stjepan Šulek, te član Festivalskog odbora Dana Milka Kelemena u Slatini u povodu kojega i vodimo ovaj razgovor.

Gospodine Končar, u mnoštvu vaših raznorodnih aktivnosti na domaćoj i međunarodnoj glazbenoj sceni, koliko vam je važno izvoditi hrvatsku glazbu?

Svijest o značenju vlastitog autorskog potencijala prisutna je od početka organiziranog glazbenog života u Hrvatskoj dijelom zahvaljujući Ivanu pl. Zajcu, Hermanu Bolléu i Augustu Šenoi, pa već u natječaju na koji se Vaclav Huml  1903. godine prijavio na Akademiji kao ključni kriterij stoji briga za nacionalni identitet, ali i visoke nadnacionalne standarde na području glazbene umjetnosti.

U tom kontekstu, koliko remek-djela naših autora „skuplja prašinu” i nikako da uđe u standardni repertoar?

Moj se odnos spram domaće glazbe razvijao prirodno kroz obiteljska poznanstva i susrete, naime, baka me bila odvela Jakovu Gotovcu još prije upisa u školu, a njegova sam Eru s onoga svijeta znao gotovo naizust. Tako sam kroz obiteljske susrete rano upoznao Borisa Papandopula, Lovru pl. Matačića, obitelj Dešpalj i Josipa Klimu, što je pomoglo u formiranju vlastita stava vezano uz izbor domaćeg repertoara. Konačno i sada na turneji u Japanu na koju se spremam u listopadu i studenome ove godine, uz standardni repertoar izvest ću i neka djela Ivana Jarnovića povodom 220. obljetnice, te uz klavir djela Dore Pejačević i Franje Krežme koja sada već izvode i mnogi japanski umjetnici, a u Tokiju i Kelemenovu Muziku za violinu solo što je za japansku publiku programski iskorak.

Pred vama je izvedba raritetnog Koncerta za violinu i orkestar Milka Kelemena, skladatelja koji je bio važan dionik svjetske glazbene avangarde 20. stoljeća, a poznat je kao osnivač i dugogodišnji voditelj Muzičkog biennala Zagreb. No, riječ je o njegovu mladenačkom djelu iz 1953, dok je još pisao na temeljima neoklasicizma, pod utjecajem svojega profesora Stjepana Šuleka. Kako biste opisali to djelo?

Kelemen je koncert za violinu pisao kao dio diplomskog ispita u razredu Stjepana Šuleka. Već okrenut prema suvremenim idejama istraživanja zvuka teško je podnosio strogi klasični pristup na koji ga je Šulek uporno vraćao. U tom gotovo srazu između strogog učitelja i buntovnog učenika nastaje iznimno zanimljivo djelo u kojem eksplozivnu tematsku snagu stalno pod kontrolu stavlja autoritet iskusnog učitelja.

Osjeća li se u njemu zametak budućeg avangardista, umjetnika slobodnog uma i neumornog tragača za novim izričajem, te osnivača Muzičkog biennala?

Da, svakako. Djelo je odraz vremena u kojem nastaje jer je Zagreb tada bio u velikom umjetničkom zamahu i kroz uspjehe tada vodećih glazbenih umjetnika već visoko na karti kulturnih centara, a Kelemen već kreće putem koji ga vodi do osnivanja MBZ-a.

U kakvom je društvenom i kulturnom kontekstu stvarano ovo djelo? Poticaj za stvaranje dao mu je veliki hrvatski violinist svjetskoga glasa Zlatko Baloković ovjenčavši ga svojom nagradom.

Uzlet glazbenog života događa se zahvaljujući postepenoj uspostavi sustava koji je pod stalnom kontrolom autoriteta. Uz to poticaj mladim umjetnicima i ansamblima daje i Zlatko Baloković sa suprugom, dodjeljujući najvrednijim umjetnicima oko sebe nagradu koju je dobio i Kelemen. Uz utemeljenje festivala suvremene glazbe (MBZ), pokreću se mnogobrojni ciklusi koncerata, a organizacijski vrhunac dostiže uspostavom Koncertne direkcije Zagreb pod vodstvom ravnatelja Miroslava Poljanca koji kroz osnivanje Muzičkog informativnog centra i suradnju s novom koncertnom dvoranom (KDVL) postavlja temelje suvremenoga glazbenog života.

Skladatelj je sam u jednom trenutku zabranio izvedbu tog svog djela. Zašto?

U naboju novih ideja Milko Kelemen se odmah nakon diplome kada je Ivan Pinkava praizveo njegov koncert odriče tog djela i zabranjuje da se ono ikada izvede, rekavši „tako više ne pišem“.

Kako ste rekli, autoritet Stjepana Šuleka iznimno je prisutan u ovom djelu. Vaša je izvedba istodobno prigoda da se i njega ove godine prisjetimo u povodu 110. godišnjice rođenja. Ovoga je proljeća Zagrebačka filharmonija u Lisinskom izvela njegov Koncert za orgulje i orkestar. Šulek je danas poznatiji kao dirigent i skladatelj, no mnogi zaboravljaju da je na glazbenu scenu stupio kao violinistički virtuoz, Humlov đak. Koliko je i sviračku bravuroznost svojega profesora na violini mladi Kelemen utkao u ovaj koncert? Je li to zahvala i hommage njemu?

Mislim da se pravi hommage učitelju kod Kelemena može naslutiti u triju Tristan, naime, uz note mi je poslao pisamce u kojem je stajalo: „Ta me tema proganja još od studija“.

E sad, jasni su razlozi Kelemenova odricanja od tog djela. No, pred kraj života predomislio se i na vašem posljednjem susretu u Stuttgartu dopustio da ga upravo vi izvedete i predstavite današnjoj publici. Što ga je na to navelo?

Rukopis partiture koncerta za violinu slučajno sam vidio kod Milka u Stuttgartu nakon izvedbe njegova drugog koncerta Grand jeu classique. Dopala mi se prva tema kojom djelo počinje, ali Milko je odmah rekao da će mi napisati nešto novo za violinu i razne instrumente koji su ga fascinirali na putu po Aziji... Ostao sam uporan rekavši da se u koncertu vidi utjecaj Šuleka, ali neobuzdana energija tematskog materijala tipična je za Kelemena. Ništa na to nije odgovorio, ali poštom sam nakon nekoliko mjeseci dobio partituru.

Što vam je sam skladatelj povjerio, kako je tih posljednjih dana gledao na svoju mladenačku neoklasičnu fazu stvaranja? On se nije vratio tonalitetu i starim formama, ali mnogi njegovi „suborci“ jesu, primjerice Poljak Krzysztof Penderecki i naš akademik Frano Parać.

Kelemen se nije osvrtao i do zadnjega je dana stvarajući težio korak dalje, ali slušao je klasiku i jednom mi prilikom rekao kako je i „tišina međugalaktičkog prostora inspiracija nedostižnog“. Uzmemo li Bacha, Mozarta i Beethovena kao Sveto Trojstvo glazbene umjetnosti, nije teško razumjeti kamo su ga misli vodile.

Vaš je susret s Kelemenom 2017. potaknuo nakladničku kuću Hrvatskog društva skladatelja, Cantus d.o.o., da objavi partituru koja vam je sada od velike pomoći. Bio je to dobar povod za izvedbu i predstavljanje izdanja. Zašto se toliko čekalo? Što se događalo sedam godina do ove prve suvremene izvedbe koja nas očekuje tek ove jeseni?

Od rukopisa do izdanja spremnog za izvedbu dug je put, pogotovo kada se radi o opsežnoj partituri. Cantus d.o.o. tiskao je izvedbeni materijal, ali Milko je nažalost umro ne dočekavši planiranu izvedbu. Sama se izvedba odgađala više puta da bi je konačno Zagrebačka filharmonija stavila na repertoar ove godine povodom Kelemenove obljetnice. Raduje me nastup s maestrom Ivanom Josipom Skenderom koji je po profilu idealan za razumijevanje ovoga kompleksnog djela.

U izvedbi koju pripremate surađujete sa Zagrebačkom filharmonijom kojoj ste nekoć bili koncertni majstor. Koliko se taj orkestar danas promijenio u sastavu i načinu muziciranja?

Sjećajući se davne turneje u Japan s Kazushijem Onom ili koncerata u Münchenu s Milanom Horvatom, mislim da je Zagrebačka filharmonija uvijek imala vlastiti prepoznatljiv način muziciranja, što je i ostalo obilježje najboljih.

Zanimljivost festivala na koji idete je da ove godine slavi 30. obljetnicu, a osnovao ga je sam Milko Kelemen u rodnom gradu. Danas ste član Festivalskog vijeća. Koja je programska koncepcija Dana Milka Kelemena koji nas očekuju od 11. do 21. listopada ove godine?

Festival Dani Milka Kelemena osnovao je sâm Kelemen s Jadrankom Srdoč koja je do svoje bolesti bila duša festivala, a postavljeno programsko usmjerenje zadržano je do danas. U Slatini glazbena škola nosi ime po Milku Kelemenu, u muzeju se čuva zbirka brojnih predmeta vezanih uz njegov životni put, a kada malo proširimo pogled, na putu do Osijeka u obližnjim Našicama dvorac je Dore Pejačević, iz Osijeka je Franjo Krežma, pa se smisao programskog povezivanja i sam nameće.

Ove godine festival otvara Zagrebačka filharmonija, a zatvaraju ga Zagrebački solisti. Treba spomenuti i koncert Cantus Ansambla koji je redoviti gost festivala, a uz recitale Kvarteta ROYA i Dua Karša, planirana je i promocija novog izdanja Kelemenove knjige Poruka pateru Kolbu kao i okrugli stol. Za iduću godinu planira se suradnja s Budimpeštanskom festivalskom akademijom, a mislim da bi nam Mađarska, pa i Finska kroz partnerstvo mogle biti primjer odnosa prema vlastitim kreativnim snagama.