Smoje vs. Marulić ili – čija je ovo godina?

„Opet Smoje?“ naivno sam pitala kad sam, kao voditeljica emisije o kulturi na lokalnoj televiziji, u ruke dobila prilog koji mi je bio odveć poznat.

„Ma znaš, spomen-sobe, izložbe, trajat će to.“

Kolega nije bio svjestan koliko je u pravu. Kad sam pisala izvještaj o programskoj realizaciji, krenula sam izbrojiti što sam sve čitala o Smoji. Na početku 2023. zatvoren je Advent na Starom placu, a posljednja je njegova večer posvećena Smoji. U veljači proslava 100. godišnjice Smojina rođenja, o čemu je govorio odbor manifestacije Smojinih 100. Sljedeći tjedan, jer „parti je bio u uzlaznoj fazi“, otvaranje izložbe Smoje bez cenzure. Da ni marčane bure ne zapušu bez Smoje, uslijedilo je otvaranje njegove spomen-sobe u prostorima Gradske knjižnice Marka Marulića (to je taj drugi tip iz naslova, o njemu ćemo nešto kasnije) u Žrnovnici.

Ivan Meštrović,
Marko Marulić,
detalj

U svibnju 2023. u splitskom je HNK premijerno izvedena Tiha noć, dramatizacija novelete iz Smojine Kronike o našem Malom mistu. Dramaturgiju je potpisao sjajni spisateljski dvojac Marina Vujčić i Ivica Ivanišević, a redateljska je palica pripala Goranu Golovku. Zapisala sam tada u svojoj pozitivno intoniranoj kazališnoj kritici na portalu Dalmacija Danas da su Smojini likovi „predivno autentični, zafrkantski, grešni i krvavi ispod kože – bez ikakvih uljepšavanja, kako isječku kronike i dolikuje.“

U listopadu je na splitskoj Matejuški otkriven Smojin spomenik. Nije prošlo bez „žuganja“ – nekima je smetalo što nije veći, nekima je previše sličio Tuđmanu. Uskoro se spomenik našao na meti vandala, zaliven plavom bojom, a oko vrata su mu stavili šal Nogometnog kluba Partizan. Zašli smo već i u duboku zimu, onu ljeta Gospodnjega 2024, a Smojina je godina još uvijek trajala. GKL je u mjesecu ljubavi premijerno prikazao toplu priču između Smoje i njegova psa Šarka, i ovaj put u dramatizaciji Marine Vujčić i režiji Gorana Golovka. Tada sam već, iako će se predstava pripovijedana iz pseće perspektive pokazati izuzetno uspješnom, ipak suptilno primijetila da tematski zatvara godinu (koja je već odavno izmakla) obilježenu ekstremnom produkcijom, ako hoćete i hiperprodukcijom djela pod egidom Smojina imena, od kojih su neka odlično uspjela, a neka su bila sama sebi svrhom.

Dva kroničara, srednjoškolcima nerazumljiva

Ideje da će godine velikana Smoje i Marulića odraditi i nešto za razvoj mlade čitateljske publike otpočetka su mi se činile utopijskima kad ih ni „stara“ publika ne promovira sa stilom i mjerom. Jedan profesorski kuriozitet o tome koliko djeca (ne) znaju (a na nama je da se zapitamo zašto ne znaju) – kad sam svojim učenicima rekla da se nađemo kod Marulićeva kipa, dio njih nije znao lokaciju. Kad sam u nekom kvizaškom zanosu pitala tada desetogodišnjeg sina kojeg pisca nazivaju „ocem hrvatske književnosti“, na njegovu molbu da mu pomognem, dodala sam „Markoooo“ i dobila – „Livajaaaa!“ Otac je Otac, ali Ćaća je Ćaća!

I Marulić je svoga konja za trku imao – 2021. obilježena je petstota godišnjica prvoga izdanja Judite, biblijsko-vergilijanskog epa o hrabroj udovici koja je zavela i pogubila okrutnog vojskovođu Holoferna. Priča mnogo manje ljubavna od one koju su pisali Luigi i Bepina, ali s mnogo herojstva svojstvena vremenu u kojem je Marulić živio. Bivajući suvremenikom strahota turskih osvajanja, Marulić se požalio papi Hadrijanu na te „nevjerničke zvijeri“, opleo po besposličarenju, kritizirao pasivnost u teškim vremenima. Bio je kroničar, kao i Smoje.

Je li se teškoćama Smojina vremena bilo lakše smijati? Ne znam. Koga nisu proganjali ni Osmanlije ni ustaše ni partizani, teško će na to odgovoriti. Ali pretpostavljam da je kvaka u arhaičnom leksiku i izostanku smijeha pri čitanju Marulića. Prosječnome hrvatskom srednjoškolcu, čija je koncentracija baždarena na duljinu videa na TikToku, zbilja je problematično čitati čakavske dvostruko rimovane dvanaesterce u Juditi. Vjerojatno im ni dotur Luigi koji miješa čakavicu i talijanštinu ne bi bio baš najrazumljiviji, ali taj tu i tamo opsuje pa bi im štogod ostalo u uhu. Smoje i bez Holofernova krvoprolića nešto bolje prolazi jer bolje razumijemo topose – Split, Hajduk, ljubav, beštija. Propustit ću se konkretnije našaliti primjedbom da je Marulić „hrvatski“, a Smoje „splitski“.

Zašto Marulić nije brend?

Juraj Filipović zapisao je da je „Naše malo misto – kinematografsko nacionalno blago koje je, bez pretjerivanja, za hrvatsku kulturu važno koliko i Judita Marka Marulića, Zdenac života Ivana Meštrovića ili Hrvatski preporod Vlahe Bukovca“. I mogu se ja sad na trepavice postaviti objašnjavajući da je De institutione bene vivendi per exempla sanctorum bio onodobni bestseler, da bismo spojivši sve – pokoj im vječni – hrvatske pisce, a i živuće, u usporedbi s Marulićem dobili trećeligaškog igrača, da je Marulić bio toliko briljantan trojezičar da su ga čitali dokle je ljudska noga sezala, divili su mu se najveći renesansni umovi. Pa opet – koliko će se priloga pročitati o Maruliću u petstotoj obljetnici njegove smrti? Hoće li mu Ante Tomić u sljedećoj knjizi, kao i Smoji, satirično posvetiti Jadrolinijin trajekt? Hoće li dobiti svoj merch? Sličice? Beatifikaciju?

Božo Skoko u tekstu naslova Shakespeare, Dante, Goethe europski su brend. Zašto to nije i naš Marko Marulić? iznosi misao da bi trebalo strateški raditi na upravljanju imidžom pisaca brendova, na dostupnosti njihovih djela na stranim jezicima i njihovoj kontinuiranoj promociji. Eh, sad. Pretpostavimo da je prosječnom Hrvatu 21. stoljeća zanimljiviji pisac koji veli: „Ja ću se javjat s neba oli iz pakla, jebe me se, glavno da se javjan“, nego onaj gnjili humanistički puritanac koji piše Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca, i to božemiprosti na latinskom. Autor se pita zašto Marulić nije brend. Pa zato. Jer smo ga, zbog neznanja, ignorancije i nemara brendirali kao dosadnog.

Petsto se godina Judite slavilo uz nešto lijepih manifestacija, kratkih filmova, korisnih prepjeva i tumačenja – svega onoga što na znanstveno relevantnijoj razini kontinuirano radi Marulianum – Centar za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkog kruga. Ipak, godišnjicu ću Judite pamtiti po grafičkom rješenju imena Judita, u kojem „i“ nalikuje na pero, a „t“ na mač. Meni kao latinistu divoTa, a prosječnom hrvatskom učeniku to je tek slaba reinterpretacija Thompsonove ikonografije.

Kakav im je film o Juditi? Dosadan. Kakva im je Judita? Dosadna. Njih dvostruko rimovani dvanaesterac nokautira u REM fazu brže nego Brahmsova Uspavanka. Ono malo krvi što dolazi s odrubljenom Holofernovom glavom za njih je kamilica. Kakva im je Molitva suprotiva Turkom? Dosadna – što je „suprotiva“ i tko su „Turkom“? Da se ne zavaravamo, ne bi naša omladina filipovićevski zaključila ni da je Naše malo misto važno koliko i Judita. Samo što je Smoje dovoljno blizu suvremenosti da ga je prekrio preljev boje političkih neistomišljenika, a na Marulića, još gore, pada patina tihog zaborava. Dok naše čitanke donose uvijek iste ulomke Judite, negdje pod prašinom neznanja, među još mnogo fantastičnih djela, leže Marulićevi epigrami. Epohalno otkriće klasičnog filologa Darka Novakovića u kojem među pohvalama, prepjevima i tužaljkom za psom (a nije ni Belina ni Šarko!) stoje i pokude protiv pijanca Krasa, protiv kurve Margarete, dotaknuo se Marulić i „smradne doline između dva brijega“ u kojoj stanuje bludni Prijap, a nekom je sirotom Sabelu napisao da mu se duga bala otegnula iz nosa. Novaković je 1990-ih svijetu otkrivao tri zagubljena Marulićeva rukopisa, Smoje je polako nestajao s ovoga svijeta. Da je poživio dovoljno da pročita Marulićeve Glasgowske stihove, vjerujem kako bi bio ponosan na kolegu čije će se obljetnice i dalje obilježavati – dosadno.

Ples fosila

Jer može Matica hrvatska pisati da se „hrvatski Dante, kanonski omrtvljen i idealiziran svetački lik hrvatske književnosti u tom kodeksu rugalački obraća i sebi (…) kao čovjek kojemu ništa ljudsko nije strano“ – nevjerojatno slično opisima Smojinih razotkrivanja ljudskih anomalija – ali tko će to čitati? Dobro je primijetio Novaković, mi smo oni koji na Marulićevim danima dodjeljuju nagradu „Marin Držić“ („Bi li francuskom ministru kulture palo na pamet da na Danima Pierrea Corneillea uručuje nagradu ‘François Rabelais’?“), oni koji za predstavljanje dvojezičnog izdanja Marulićevih epigrama biraju bezobrazan termin, piše Jelena Hekman, „kako valjda i priliči svemu onome što remeti mir i red u već stvorenu, ustaljenu i ustajalu, predodžbu o kreposnome ocu“. Mi smo oni kojima ispod radara prolazi šest puta odigrana Krešićeva predstava Judita na Splitskom ljetu, uloga života fantastične glumice Katarine Romac, koja neće dobiti nagradu „Judita“ za svoju Juditu jer je mainstreamu (i uvaženom žiriju) Judita dosadna, a k tome govori u dvostruko rimovanom dvanaestercu. HNK u Zagrebu bit će lučonoša koji će izvesti Paraćevu operu Judita.

I opet – ne mogu se ne zapitati hoće li sva nastojanja oko popularizacije Marulića ispasti ples fosila koji za laku noć čitaju Quinquaginta parabolae i plaše djecu cezurama iza šestog sloga dvostruko rimovanog dvanaesterca.

Marko Marulić: O zlu pospanosti

Tko bude spavao dulje nego što to traži priroda, gubi ne samo vrijeme za čestit rad nego i sam postaje skloniji porocima iskazujući poslušnost više tijelu negoli duhu. Rijetko ćeš vidjeti one koji su pospani da se ustežu od raskalašenosti i požuda. Kad se ponapiju, težak ih pritisne san te ih ne bi, kako hrču, probudio lakše nego šumske medvjede ili morsku telad. Misliš da će, kad se probude, kleknuti da se mole ili stati na noge da pjevaju psalme? Traže doručak, zatim nalažu da se sprema ručak, i kad su se nakon jučerašnje pijanke, dugo spavajući, jedva ispavali, već se iznova i nanovo nalokavaju. Ni tada kad su budni ne treba ih smatrati budnima. Jer i za to vrijeme vidi se da ih pritišće troma i pospana tupost, pa zijevaju, razvaljuju usta, žmirkaju umorno sitnim očima, protežu se podižući ruke i isturujući grudi. I ako ne prospavaju cijelu noć, jadikuju da je san od njih pobjegao. Tada traže sredstva koja će im ga natrag dozvati: sad se nabavlja mak, sad loćika, sad se daju draškati po prstima na nogama i tabanima po kojima ih sluge golicaju da ih srsi prolaze, eda bi gospodar, koji nije mogao tvrdo spavati bez buđenja sve do jutra, ne prekidajući više san spavao sada do podne. I te koji stalno opušteni tako nemuški ljenčare smrt iznenada zaskoči. Ta i ne mogu dugo živjeti oni koji se mnogo predaju snu pa omlitave. Lice im je nabuhlo i podliveno blijedožutom bojom, a gnjilu im utrobu iznenada napadne bolest koja ih brzo razara. I kako nisu nimalo marili da bdiju u svetim radnjama na koje bi se jednom mogli osloniti i vinuti u nebo, preopterećeni grijesima silaze u pakao. [...]

(iz knjige Marko Marulić, Latinska moralnopoučna i teološka proza, prir. Bratislav Lučin, izd. Matica hrvatska, 2024)