Sam protiv zvijeri

„Netko mi je rekao: Ne možeš sam ubiti tigra. Odvratio sam: Pokazat ću ti kako i sam možeš ubiti tigra.“ Tako će nam u završnici kazati indijski seljak Ranjit i napokon nam otkriti po čemu je film, u kojemu naslovnu zvijer iz porodice mačaka dotad nismo ni vidjeli niti o njoj čuli, dobio naziv. Iako u indijskoj saveznoj državi Jharkhand, u kojoj živi Ranjitova obitelj, ima ponešto tigrova (prije nekoliko desetljeća Jharkhand im je bio jedno od staništa), taj o kojemu govori je metafora, a odnosi se na Ranjitovu borbu za pravdu. Protiv običaja i pritiska društva i zajednice, on neće odustati od sudskog progona trojice mladića koji su silovali njegovu trinaestogodišnju kćer, ovdje pseudonimno imenovanu Kiran. Ipak, doduše, to neće učiniti posve sam, nego uz svesrdnu pomoć i zalaganje djelatnika neprofitne nevladine udruge Srijan čije je geslo „Stvaramo bolji svijet za djecu i žene“. No bez Ranjitove malne nečuvene odluke da stane uz silovanu kćer i da ustrajno inzistira na zakonskom postupku, do suđenja i presude ne bi došlo, jer, izvještava nas se u filmu, u Jharkhandu je svakih dvadeset minuta silovana jedna žena, a 90 % silovanja ostane neprijavljeno. Silovanjem je, dakako, okaljana čast i silovane i njezine obitelji pa je bolje da se o tomu ni ne sazna, prevladavajuće je mnijenje.

U Jharkhandu (Indija) svakih je 20 minuta silovana jedna žena, a 90 % silovanja ostane neprijavljeno. Nakon ovog dokumentarca broj je prijava porastao

Premda će pravda biti izvršena, a Ranjit će se s pravom osjećati pobjedonosno, tijekom četrnaest mjeseci između zločina i presude, s dugim stankama između ročišta, nije manjkalo razdoblja malodušnosti i dvojbi, kao ni onih u kojima je bio na rubu toga da popusti i odustane. Seljani, seosko vijeće i njegov predstavnik, kao i okružni načelnik, mukhija, vrlo su odlučno zastupali mišljenje da sve treba „ostati u selu“, a da je najbolje rješenje da otac uda Kiran za jednog od silovatelja. Uz suđenje, medije, aktiviste Srijana i filmsku ekipu koja sve to bilježi, selo i ljudi dovode se na loš glas, na njih se bacaju ljaga i sramota. Momci, ako i jesu silovali, mladi su, pogriješili su, više se neće ponoviti i može im se oprostiti, smatraju seljani. Ranjitovu obitelj ismijavat će, izbjegavati, omalovažavati te ih tako nastojati navesti da se predomisle, za opću dobrobit i miran nastavak života, jer nijedan pojedinac nije važniji od zajednice, tumače oni vještiji u izražavanju. Bit će i prijetnji, ubojstvom i paležom.

O svemu ćemo ovome ponajviše čuti iz Ranjitovih usta, no jedan će događaj, kad neki sumještani  dođu pregovarati u Ranjitovu kuću, dok se izvana čuje sve glasnija graja bijesne mase, biti zabilježen i kamerom. Nezadovoljni seljani obratit će se tad i filmašima, zahtijevajući da odu i više se ne vraćaju. Riječ je o najdramatičnijem i jednom od najuzbudljivijih dijelova cjeline, a zanimljivo je da ćemo u izvanfilmskim razgovorima s redateljicom Nishom Pashujom (1967), Kanađankom indijskoga podrijetla, pročitati kako su tijekom montiranja ozbiljno dvojili o tomu hoće li taj prizor uopće ostaviti u filmu. Mnogi iz stvaralačke ekipe, kaže Nisha Pashuja, procjenjivali su da odveć odudara od uspostavljenog tona i dinamike, no njoj se ipak činilo da je posrijedi vrijedan i važan odsječak koji, uz ostalo, razmjerno otvoreno govori i o tomu da nazočnost filmaša neizbježno utječe na ono što se zbiva ispred kamere, barem kad se snimaju ljudi, a to nije pošteno kriti. I nju samu, veli, nerijetko je na terenu grizla savjest zbog toga što je bila svjesna da bi se podosta toga vjerojatno odvijalo drukčije bez nazočnosti filmaša, dokumentarista, koji u osnovi hine da neutralno samo promatraju stvarnost.

Ranjit u svom naumu ne bi izdržao ni bez iznimne postojanosti i upornosti svoje stradale i, čini se, vrlo zrele kćeri, nepopustljivo odlučne unatoč vrlo neugodnim okolnostima, a iako je i ona počesto pred kamerom, ponajviše toga slušamo od oca. Mada ne posustaje, David protiv Golijata, Ranjit je miran, tih, nenametljiv, blag karakter, a pretpostavljamo da su te njegove osobine znatno utjecale i na opći ton i pristup u oblikovanju djela. Premda nedvojbeno angažiran, stalno zanimljiv, dirljiv i dojmljiv, Ubiti tigra (To Kill a Tiger, 2022) korača suzdržano i skromno. Bez naglašenijeg dramatiziranja, bez snažnih poteza, potisaka i gesta, tijek događaja iznosi nježno, obzirno i prisno, s razumijevanjem čak i prema protivljenju seljana, izbjegavajući zavodljivu, gotovo podrazumijevanu mogućnost da nas za svoju stvar pridobije time što će ih ocrtati kao crne negativce. 

Presedanska presuda iz 2018. odjeknula je snažno, izvještava nas odjavnica, i nakon nje u Indiji se uvelike povećao broj prijava silovanja, a kako kaže Nisha Pashuja, i sami seljani su, pogledavši film, priznali da su tad pogriješili. Ostvaren u kanadskoj produkciji, Ubiti tigra nagrađen je s dvadesetak nagrada i bio je nominiran za Oscara u kategoriji cjelovečernjeg dokumentarnog filma.