Piše Josip Grozdanić

Bilo koji pojam kojim bi se željelo ukratko opisati Petra Krelju, koji je nakon duge i teške bolesti preminuo u dobi od 84 godine, čini se nekako neodgovarajući, preuzak i ograničavajući. Svakako, s više od 250 dokumentarnih filmova koje je realizirao u razdoblju duljem od četiri desetljeća Krelja je bio najustrajniji i najuporniji hrvatski dokumentarist. Ujedno i najsenzibilniji i zacijelo najznatiželjniji, jer je riječ o autoru koji je tijekom iznimno duge i bogate karijere iskazivao istančan osjećaj za najraznorodnije teme, od neobičnih i rubnih socijalno-psiholoških pojava i svojevrsnih „rituala“, u debitantskom doksu Ponude pod broj iz davne 1969, kao i u dokumentarcima Budnica i Coprnice iz 1971, preko emotivnog i suosjećajnog oslikavanja neveselih sudbina pojedinaca ponekad i s društvene margine, u filmovima Njegovateljica iz 1976. i Na primjeru mog života iz 1983, do bavljenja djecom koja su zbog nemara ili neodgovarajuće društvene skrbi često prepuštena samima sebi, u ostvarenjima Povratak iz 1975. i Prihvatna stanica iz 1977. Pri tome je nerijetko izražavao suptilnu ali jasnu društvenu kritičnost, osobito u zabranjenim filmovima Recital iz 1972. i Splendid Isolation realiziranome godinu dana kasnije.

Krelja je bio najustrajniji i najuporniji hrvatski dokumentarist / Snimio Žarko Bašić / PIXSELL

Dok je u Recitalu na subverzivan način zabilježio ideologijom snažno impregniranu proslavu praznika onodobnog socijalističkog društva u jednom malom zagorskom gradu, Krelja je u Splendid Isolation promišljenim pristupom, vrlo sugestivnom montažom te naglašenim vizualnim kontrastima ponudio neveselu sliku socijalne raspolućenosti onoga vremena, sliku koja prikazom bogatstva i luksuza u neposrednom susjedstvu sa siromaštvom i egzistencijalnom ugroženošću odlično korespondira i s današnjim vremenom. Baš kao što se taj film, sa slikom manekenki i jet seta na modnoj reviji u hotelu Esplanade s jedne, odnosno nevoljnika bez posla i krova nad glavom u prenoćištu za siromašne Kap dobrote smještenom u neposrednoj blizini hotela s druge strane, doima kao da je snimljen danas i ovdje, isto vrijedi i za autorov antologijski dokumentarac Na primjeru mog života. Snimljen 1983, 10-minutni doks u kadru neprestano ima u to vrijeme samo angažiranu novinarku Slavenku Drakulić, mladu ženu koja se nedavno suočila s okrutnošću hrvatskog i tada jugoslavenskog zdravstvenog sustava. Naime, Slavenki je koju godinu ranije otkazao bubreg pa je bila prisiljena tri dana u tjednu odlaziti na dugu i iscrpljujuću dijalizu, da bi na vlastitoj koži otkrila poražavajuću činjenicu da se spasonosnoj transplantaciji bubrega ne može nadati ni u snu, jer su skuplje i zahtjevnije zdravstvene usluge i u ono doba kao i danas bile osigurane samo za bogatije pacijente i one s jakim vezama. Dok ona u skromnom tavanskom prostoru pred kamerom ogorčeno opisuje svoje stanje, sugestivnost, dramatičnost i kritičnost njezinih riječi dodatno su naglašene ritmičkim postupnim približavanjem kamere. U svom posljednjem doksu Slavenka ili o boli iz 2011. Krelja se vratio uvijek zanimljivoj protagonistici, ali taj put nažalost nije polučio tako dobar rezultat.
Pjer je bio sjajan dokumentarist, i to je uz određene kvalitativne oscilacije ostao i u kasnijim desetljećima, pa tako i u filmovima Evina klasa, Moja susjeda Tanja i Drugi Dubrovnik, realiziranima tijekom posljednjih 15-ak godina njegove posvećenosti ljudskim sudbinama i njihovu bilježenju. No bio je i neusporedivo više od toga: i lucidan filmski kritičar čijim se opažanjima i analizama uvijek valja vraćati u tekstovima objavljenima u nizu knjiga, među kojima je i ona posvećena velikom Kreši Goliku; i sjajan edukator i pedagog, u što su se brojnih ljeta mogli uvjeriti svi polaznici Škole medijske kulture dr. Ante Peterlić, pa tako i autor ovog teksta koji je uživao u zajedničkim analizama filmskih klasika u izvedbi filmologa Brune Kragića i njega. Režirao je i četiri dugometražna igrana filma, dokumentarizmom snažno obilježenu dramu Godišnja doba Željke, Višnje i Branke, svoje zasigurno najuspjelije ostvarenje Vlakom prema jugu, možda donekle podcijenjenu Stelu, storiju u kojoj buntovnu djevojku iz naslova tumači Anja Šovagović Despot, a suscenarist joj je Pavao Pavličić, te također dramu Ispod crte.

Malo je poznato da je dobitnik Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo na području filma i nagrade Zlatni Oktavijan HDFK također za životno djelo, objavio i roman, ljubavnu prozu Lili Marlen u kojoj je dao razigranu i satiričnu posvetu 60-im godinama prošlog stoljeća. Taj roman pruža priliku da Čovjeka i Autora koji je intenzivno obilježio hrvatsku kinematografiju i umjetnost uopće upoznamo kroz još jedan segment njegova umjetničkog habitusa.