O poetikama svakodnevice i budućnosti

Glas autora (koji) poziva(ju) na promišljanje o onome što je dio naše svakodnevice možda je na simboličnoj razini najbolji tematski sukus ovogodišnjeg 17. riječkog sajma knjiga i festivala autora Vrisak, koji je tijekom bogatih osam festivalskih dana od 14. do 21. rujna ugostio više od stotinu umjetnika, književnika, a posebno se u programskom smislu ističu glavna gostovanja – ono ruskog disidentskog pisca Borisa Akunina te britanske spisateljice Elize Clark.

Festival se već tradicionalno otvorio dodjelom V.B.Z.-ove književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman, koja je ove godine pripala sarajevskom piscu i pjesniku Goranu Samardžiću za roman Grobar pasa, a festival je u tematsko-razgovornom smislu zatvorio Srećko Horvat koji je premreživanjem politike i umjetnosti filozofski ukazao na stanje sadašnjosti, kao i iščekivane budućnosti.

Ruski disidentski pisac Boris Akunin

Književna zvijezda britanskih milenijalaca Eliza Clark / Izvor VRISAK Facebook

Zvijezda ovogodišnjega festivala nedvojbeno je bio ruski disidentski pisac Boris Akunin, pravim imenom Grigorij Šalvovič Čhartišvili, autor više od devedeset različitih djela, od kojih su najistaknutiji njegovi kriminalistički romani po kojima je postao poznat diljem svijeta, o detektivu Erastu Fandorinu i Pelagiji (na hrvatski su prevedeni Pelagija i bijeli buldog i Pelagija i crni monah). Takav obim, jasno je, uključuje i nefikcionalna djela, među kojima se posebno ističe knjiga svezaka o povijesti Rusije kojoj je autor, kako je sam pojasnio, pridodao i fikciju, odnosno romane koji u jednakome broju, dijakronijski usporedno autorskim projiciranim svjetovima ukazuju na one stvarne fakte, s ciljem da ruski narod iz tih knjiga dozna neuljepšanu povijest otrgnutu od sijaseta političkih nasrtaja.

Osim o svom disidentskom statusu, potencijalnim scenarijima rusko-ukrajinskog rata, budućnosti svoje domovine čije se lice promijenilo, Akunin se osvrnuo (i) na kompleksnost prevoditeljskog posla, koji je i sam, kao vrsni japanolog, obavljao dvadeset godina. Posao je to, reći će, koji nije lak, posebice zbog toga što ni oživljavanje djela na drugome jeziku, pazeći na kulturološki kod, što je bitno ne bi li se proizveo isti efekt kao u domicilnog čitatelja, nije odveć jednostavno. Prevoditeljski je posao stoga usporedio s radom kompozitora, pa prevoditelj radi s riječima onako kako kompozitor radi s notama.

Iz takvog dugogodišnjeg i čitateljskog i prevoditeljskog iskustva iskustva razvila se sposobnost spisateljske mimikrije, pa sam Akunin naglašava kako vlastitoga stila pisanja zapravo nema, jer njegov je stil svojevrsna filtracija onog apsorbiranog, s uvjerljivom inklinacijom ruskim književnim vrhovima poput Dostojevskog, Čehova ili Tolstoja. Razlog zbog kojeg radnju svojih detektivskih romana nerijetko smješta u vrijeme 19. stoljeća obrazlaže pak činjenicom da je to hommage zlatnome trenutku ruske književnosti – kao onome najboljem što je dala svijetu – što nedvojbeno ostaje jukstapozicija trenutnim općim tendencijama te zemlje.

S ciljem naglašavanja i dodatnoga pojašnjavanja ekonomske i političke pozadine svoje zemlje, poradi približavanja društvenoga ozračja koje ju je inspiriralo za njezin prvijenac Boy Parts / Komad malog, na svoj se spisateljski put i dosadašnji neočekivani uspjeh, recepciju te inspiraciju za pisanje osvrnula i književna zvijezda britanskih milenijalaca, spisateljica Eliza Clark koja je britansku i svjetsku javnost oduševila svojim djelima koja opstoje kao psihogram današnjega milenijalca.

Tridesetogodišnja spisateljica britka jezika od svoje pojave na zvjezdanom književnom nebu bilježi uspjeh, posebice u mlađe publike, koja joj je u određenoj mjeri taj eho i omogućila. Nakon prvijenca Komad malog, koji je u sklopu Vriska i predstavljen i kojeg su u visine vinule društvene mreže u pandemijsko vrijeme, autorica je izdala i roman Penance čiji se prijevod u nakladi izdavača OceanMore očekuje sljedeće godine, a uskoro se u matičnoj zemlji očekuje i zbirka priča She’s Always Hungry: Stories.

Djelo Elize Clark, pišu strani mediji o knjizi, je „očaravajući, užasavajući debitantski roman“, „podmuklo ukorijenjen u suvremenost svojim sočnim internetskim i kulturnim referencama te sugestivnim, autentičnim prikazom žene“, a „istražuje najmračnije zakutke umjetničke produkcije, seksualnosti i nasilja“.

Autorica, kako i sama ističe, inspirirana tzv. true crime žanrom, i u svome drugom romanu naslova Penance (Pokora), koji tematizira stvaran događaj vršnjačkog nasilja u Velikoj Britaniji, propituje mračne teme koje su naličje svakodnevice, odnosno voajerizam i fetišizaciju nasilja.

A sklonost takvoj možda i neočekivanoj tematici i problematici koja je nedvojbeno dio onog zabašurenog društvenog definitivno potvrđuje i ocjenu urednice predstavljenog romana, Nataše Medved, prema kojoj je u književnosti „glas Elize Clark zaista nešto novo“.

Na samome kraju, na impostaciju onog društveno skrovitog, koje se vješto provlači porama svakodnevice, još je jednom ukazao naš filozof Srećko Horvat, koji je govoreći o svojim knjigama Poezija iz budućnosti i Poslije apokalipse, skrenuo pažnju na potencijal umjetnosti, na nužnost akcije i usmjerenog djelovanja u kapitalističkome univerzumu izmijenjenih vrijednosti, za razliku od političke pasivnosti, ili sljepoće, kojoj itekako svjedočimo. Baš zato, rekao bi negdje između redaka, potrebna nam je poetika budućnosti, a ona se, dakako, sastoji (i) od umjetnosti, poezije, koja može i treba biti vrijedan alat za preoblikovanje čega – naše svijesti, a time i svega oko nas.