Njihalo bez zamaha

„Ne znaš ništa o meni!“, „Ne poznaješ me!“, „Ne možeš govoriti o meni!“, u jednom od dramatičnijih trenutaka predstave naslova Pendulum izgovaraju protagonistice i možda se to odnosi na zagrebačku publiku, ali možda i na autore same predstave, ili na one koji su osmišljavali projekt Prospero – prošireno kazalište u sklopu EU programa Kreativna Europa. Riječ je o mreži devet europskih kazališta i jednog medija okupljenih oko plemenite ideje lokalnih produkcija s lokalnim ali i globalnim zamahom i značenjem, koji onda tako proizvedenim scenskim djelima jamči određenu vidljivost, doseg, ali i vijek trajanja. Zna li se da je u tom sklopu udio Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu bila predstava Sorry Bobe Jelčića, čini se da su pojedini partneri imali podosta odriješene ruke u svojim izborima kako tema tako i izvođača. S obzirom na to poprilično je teško pronaći sličnost između još jedne Jelčićeve majstorije na zadanu ili manje zadanu temu s Klatnom ili Njihalom, kako bi glasio naslov portugalske predstave da je kojim slučajem preveden. 

Pendulum je primjer grupno osmišljenog kazališta, angažiranog toliko da koristi tzv. naturščike ili „eksperte“ / zvor HNK u Zagrebu

No, i da jest, ne bi puno pomoglo. Gradsko kazalište São Luiz iz Lisabona u Zagrebu se predstavilo poprilično zbrkanom pričom koja ne zna što želi, a ne može sve ono što bi joj možda bili uzori. Riječ je o grupno osmišljenom kazalištu, angažiranom toliko da koristi tzv. naturščike ili „eksperte“, kako stvarne ljude uglavnom bez glumačkog treninga i/li iskustva nazivaju članovi kolektiva Rimini Protokoll kojima je to sastavni, čak i nezaobilazni dio poetike. Nije da takvih radova nije bilo i na domaćem terenu: Borut Šeparović i njegov Montažstroj u jednoj su predstavi angažirali beskućnike, a u drugoj žene koje su, kako se to lijepo kaže, ispale iz tržišta rada. Naravno, nisu to jedni primjeri, ali dovoljni su za pokušaj paralele između onoga gdje se sve njihalo zanjihalo, ili nije.

Redatelj Marco Martins, inače značajniji kao filmski autor, zamislio je projekt na nekoliko razina, među kojima svaka ima pokriće u progresivnim, osviještenim suvremenim pogledima na migracije, tržišnu privredu, ali i kolonijalizam ili postkolonijalizam. Poželio je kazališnu publiku upoznati s jednom od najprisutnijih, iako najmanje vidljivih klasa: migrantkinjama crne boje kože koje uglavnom rade poslove brige o kući i njege starijih i nemoćnih. Od istarskih badanti koje to isto rade u Italiji, preko raznih šerifa i mirzadi u npr. Zagrebu, Elane Galacho, Emanuelle Bezerra, Fabi Lima, Juliana Teodoro Alves, Maria Gustavo, Maria YaYa Rodrigues Correia, Nádia Fabrici i Nzaji Dende razlikuju se po tome što je uključen i rasni moment, sa svim svojim očitostima i svim svojim povijesnim značenjima. Dio ih je zaista iz Afrike, točnije iz Angole, ali većina je ipak iz Brazila, što olakšava jezičnu komunikaciju pri svakodnevnim poslovima, istovremeno podsjećajući na teret kolonijalizma koji se, nipošto samo Portugalu, vraća upravo poput njihala. Predgrađa Lisabona možda ne gore kao pariška, ali to ne znači da razloga za to nema i da možda uskoro neće, koliko god je Portugalu požara u posljednje vrijeme sasvim dovoljno.

Potpisane i kao suradnice na tekstu, koji je primarno ipak suradnja književnice Djaimilije Pereira de Almeida i samog redatelja, one vjerojatno jesu svojim osobnostima doprinijele komadu da bude životniji, upravo onoliko koliko ga svojim scenskim i sceničnim habitusom spašavaju od konceptualne sterilnosti. Najvažniji dijelovi predstave zato i jesu oni kad je predstavljena njihova svakodnevica, usputni razgovori ili kontakti s obitelji, dok su puno slabiji dijelovi koji su očito izraz redateljeva dociranja, poput iznenadnih bljeskova kontrasvjetla koji bi vjerojatno trebali imati osvješćujući i prepoznavajući učinak na publiku.

Pendulum se tako jedva njiše između živosti i životnosti protagonistica i redateljeve želje da pojača doživljaj kako bi prenio već ionako jasnu poruku ili barem stav. Onu oko koje će se zasigurno složiti ne samo većina kazališne publike u Lisabonu, nego i u Zagrebu, dok ipak ima svoje mišljenje o „svojim“ migrantima, bez obzira slažu li armaturu na baušteli (istoj koja je nekadašnjim njemačkim markama izgradila pola zemalja „na ovim prostorima“) ili voze dostavljačke e-bicikle i skutere. Treba se stoga nadati da ćemo uskoro dobiti i neku domaću produkciju koja će o tome progovoriti na ipak kazališno zreliji, promišljeniji te u konačnici i učinkovitiji način od onoga kako to čini Pendulum.