Nikad jači solo igrači

„Već deset godina solo“ – bio je to jedan od slogana na promotivnim materijalima desetog festivala solo forme Monoplay. Ovoga ljeta, šest godina poslije, članice Zadarskog plesnog ansambla odjenule su majice s tim natpisom kako bi odaslale poruku da se njihov festival ne može osloniti na gradsku podršku.

Naime, politička situacija u Zadru ove je sezone naštetila mnogima, pa je tako nastradao i Monoplay koji, poput drugih programa, nije dobio ni jedan euro iz gradskog proračuna – jer on do kraja kolovoza nije bio izglasan, a svatko tko je upoznat s produkcijom festivala zna da se predstave moraju rezervirati mjesecima unaprijed.

U predstavi Arthur, moj terapeut nesigurno financiranje festivala povezuje se s idejama Arthura Schopenhauera/ Izvor Zadarski plesni ansambl

Opisani kontekst iznimno je važan za predstavu Arthur, moj terapeut Sanje Petrovski koja ju je osmišljavala za 16. Monoplay. Sastavljena je od tri kraća sola koja povezuje scenografija koreografkinje i Roberta Košte. Oni su plakate svih Monoplaya i predstava Zadarskog plesnog ansambla objesili poput rublja na užetu pri čemu se osjetio ponos zbog uspješnosti mnogih projekata, ali i strah od nesigurne budućnosti u kojoj nepovoljni vjetar može sve otpuhati i uništiti.

Zadarski plesni ansambl ima se čime hvaliti, neizostavni je dio zadarske kulture, ali to nije dovoljno za neprestano dokazivanje pred onima koji odlučuju o njegovu postojanju ne mareći za suvremeni ples. Tu krhkost postojanja tematizira prvi solo. Sa zvucima odljepljivanja traka s plesnog podija počinje prvi dio predstave. Plesačica Marija Pehar kreće se u krugu isprva polako, a zatim sve brže i odljepljuje traku po traku, skida plakat po plakat nagoviještajući kraj. Iz tog kaosa i krhotina kreće drugi solo Patricije Gospić koja iz destrukcije stvara nešto novo. Na pisaćoj mašini tipka tekst nadahnut knjigom istaknutog američkog psihoterapeuta Irvina D. Yaloma Schopenhauer kao lijek, piše crtice iz Schopenhauerova života, a pokretima utjelovljuje njegove misli koje su, prema Irvinu Yalomu, ljekovite.

„Tamo gdje je samoostvarenje najveće, strepnja pred smrću je najmanja“, zapisao je veliki njemački filozof, a u trenutku kada je bila dovedena do ruba očaja, Sanja Petrovski osjetila je bliskost s njegovim idejama. Iako može biti zadovoljna svojim radom – 35 godina uporno među djecom i mladima širi ljubav prema suvremenom plesu, stvara predstave i daje čvrste temelje budućim profesionalnim plesačicama i plesačima – nikada nije sigurna hoće li jednom političkom odlukom sav taj trud biti uništen. Međutim, nema straha od smrti. Naprotiv, sarkastično joj se smije u brk što dokazuje svojom izvedbom u trećem dijelu predstave. Ona dolazi na scenu vrlo opušteno, pomalo nonšalantno sjeda u fotelju i gledateljima prijateljski intimno, kao na grupnoj psihoterapiji, duhovito i živopisno detaljno pripovijeda svoje nedavne snove koji su usko povezani sa strahom od otkazivanja festivala te umjetničke blokade. Yalomova knjiga i Schopenhauer dali su joj, priznaje, vjetar u leđa te predstavu završava sarkastičnom konstatacijom „Ja sam Nikola Tesla!“, što je publika podržala dugim aplauzom.

Mariju Pehar i Patriciju Gospić autorica je zajedno s kostimografkinjom Marijom Šarić Ban odjenula u plave svilene pidžame, dok se ona pojavljuje u crvenoj pidžami od istoga elegantnog materijala kako bi dala do znanja da je protagonistkinja ove predstave ona sama. U izvedbu je pretočila svoja razmišljanja o postojanju, samoostvarenju, neprestanom umjetničkom dokazivanju, neizvjesnoj budućnosti i opstanku suvremenog plesa u gradu čija vlast do njega ne drži dovoljno, o umjetničkoj žilavosti, nepokolebljivosti i gipkoj snalažljivosti, stvaralačkoj volji.

U nemogućim uvjetima održati festival kojemu ništa nije nedostajalo, s entuzijazmom i volonterskom podrškom mnogih sudionika, golem je uspjeh. Publika nimalo nije osjetila da je dio novca za program nedostajao jer je Monoplay ponovno ponudio izvrsna sola. Uz premijeru Sanje Petrovski Zadrani su vidjeli vrhunsku predstavu SunBengSitting virtuoznog austrijskog plesača i koreogafa Simona Mayera, SOL Silvije Marchig koji je dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje plesno ostvarenje u cjelini te nadahnuto izvedbeno predavanje Aleksandra Aceva Lucy nije bila tako davno.

Bogat je bio i popratni program sastavljen od studentskih nastupa, predstavljanja radova članica Zadarskog plesnog ansambla, projekcija plesnih filmova i predavanja. Monoplay se održao zahvaljujući potpori Ministarstva kulture, Zaklade Kultura Nova i Zadarske županije, a njegove organizatorice, Sanja Petrovski i članice Zadarskog plesnog ansambla, i ove godine potvrdile su geslo jednog od prijašnjih festivalskih izdanja – „Nikad jači solo igrači“. S ponosom nose i te majice.