Najvažnija hrvatska školska ustanova izvan Hrvatske

U povodu obilježavanja 50 godina osnivanja organizacije Hrvatskih izvandomovinskih škola Amerike i Kanade (HIŠAK) u Hrvatskoj matici iseljenika održana je 19. i 20. rujna međunarodna znanstveno-stručna konferencija Škola hrvatskoga jezika i kulture u prekomorskim zemljama, a dan ranije u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici otvorena je izložba Udžbenici i priručnici hrvatske nastave u inozemstvu u 20. stoljeću autora Vinka Grubišića i Vladimira Bubrina. Izložena građa uključuje djela iz Zbirke inozemne Croatice Nacionalne i sveučilišne knjižnice, koja čuva publikacije hrvatskih autora tiskane izvan domovine, djela inozemnih autora o Hrvatima, iseljenički tisak te publikacije hrvatskih manjina izvan Hrvatske. Tom prigodom autori su knjižnici donirali građu iz svojih privatnih zbirki. U okviru izložbe predstavljena je i knjiga Hrvatske škole u iseljeništvu Renate Burai.

Organizatori međunarodne konferencije i izložbe su Institut za istraživanje migracija i Hrvatska matica iseljenika, a pokrovitelji su Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH, Središnji državni ured za Hrvate izvan RH i Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Institucijsku potporu pružio je i Centar za hrvatske studije – Macquarie University, Sydney.

U tri dana izlaganja i panela sažeti su napori i borba za priznanje i očuvanje hrvatskoga jezika na
golemim prostranstvima anglofonog svijeta / Izvor Hrvatska matica iseljenika

Bila su to tri dana izlaganja i panela u kojima su sažeti napori i borba za priznanje i očuvanje hrvatskoga jezika na golemim prostranstvima anglofonog svijeta i prigoda za podsjećanje na rad onih najzaslužnijih među kojima su velečasni Ljubo Krasić, Božidar Vidović, Dragutin Kamber, Ante Beljo, Vinko Grubišić, Vladimir Bubrin, Luka Budak, Šimun Šito Ćorić, Ćiro Grubišić, Marko Dumančić i mnogi drugi.

Početak 1974. u New Yorku

Pojava očuvanja i učenja materinskog jezika stara je kao i hrvatsko iseljeništvo, pa su tako i Hrvati iseljeni u prekomorske zemlje nakon Drugog svjetskoga rata imali potrebu održati tradiciju svoga rodnog kraja. U tome im je pomogla Katolička crkva koja je u mjestima gdje su se naseljavali osnivala misije i župe i u njima škole hrvatskoga jezika i kulture, razvijala društveni život, njegovala folklor, glazbu i običaje, istaknuo je Ante Beljo, koji u svojoj arhivi čuva mnoge dokumente o osnivanju HIŠAK-a.

Sudionici simpozija i publika u Hrvatskoj matici iseljenika

HIŠAK je osnovan 1974. u hrvatskom centru „Sv. Nikola Tavelić“ u New Yorku na inicijativu skupine hrvatskih svećenika i intelektualaca Amerike i Kanade s ciljem da preuzme glavnu ulogu povezivanja i koordiniranja hrvatskih škola u prekomorskim, a kasnije i u nekim europskim zemljama. Smatra ga se najvažnijom hrvatskom školskom ustanovom izvan Hrvatske, a od osnutka do svoje smrti 2020. vodio ga je fra Ljubo Krasić. U okviru HIŠAK-a potpisane su i dvije značajne deklaracije kojima su učitelji apelirali na one institucije u svijetu koje nisu priznale hrvatski jezik da to što prije učine, jer time poštuju ljudska prava, a i ondašnji jugoslavenski ustav.

Tiha jezična diplomacija

Osnivanje škola pokretali su pojedinci u raznim gradovima, pa je HIŠAK već 1978. obuhvaćao 55 škola, kojima se te iste godine pridružilo još 12 škola iz Australije. Uskoro se priključuje i 20-ak škola iz Njemačke, Francuske, Švicarske i Švedske.

Iz postava izložbe u NSK

Prisjećajući se potrebe za osnivanjem HIŠAK-a, Vinko Grubišić istaknuo je da se emigracija u SAD-u, Kanadi i Australiji u pogledu izučavanja hrvatskog jezika bitno razlikovala od školovanja djece hrvatskih radnika na „privremenom radu“ u zapadnoeuropskim zemljama. Dopunske škole, tj. one u koje je Jugoslavija slala učitelje na određeno vrijeme, u prekooceanskim zemljama jednostavno nisu postojale. U tim je zemljama u vrijeme nakon Prvoga svjetskog rata nastava hrvatskog jezika bila dosta slabo organizirana, uglavnom u mjestima u kojima su postojale veće hrvatske zajednice.

Međunarodna znanstveno-stručna konferencija Škola hrvatskoga jezika i kulture u prekomorskim zemljama održana je u Hrvatskoj matici iseljenika 19. i 20. rujna, a dan ranije u NSK otvorena je izložba Udžbenici i priručnici hrvatske nastave u inozemstvu u 20. stoljeću autora Vinka Grubišića i Vladimira Bubrina

Već potkraj 1975, dakle godinu dana nakon osnivanja HIŠAK-a, počelo se raditi na pripremama programa za uvođenje hrvatskoga jezika i u srednje škole provincije Ontario. Godinu poslije u tamošnjim srednjim školama mogli su učenici kao treći jezik, nakon engleskog i obvezatnoga francuskog, upisati hrvatski, što im se priznavalo kao školski predmet, prisjeća se Grubišić dodajući da se sve to događalo u vrijeme kad u samoj Hrvatskoj nije baš u svim školama hrvatski jezik nazivan hrvatskim nacionalnim imenom, a osnivanje HIŠAK-a nije dobro leglo ni tadašnjem jugoslavenskom konzulatu kao ni torontskom sveučilištu na kojem je tada predavao profesor srpsko-jugoslavenske orijentacije.

No, to osnivačima HIŠAK-a nije bilo presudno jer su se vodili načelom da oni kanadski porezni obveznici koji žele da njihovi potomci uče njihov materinski jezik, a žele da se taj jezik naziva hrvatskim, imaju ista prava kao i svi drugi porezni obveznici, odnosno da imaju prava ni za dlaku manja ni veća nego bilo koji ostali porezni obveznici, istaknuo je Grubišić.

S uvođenjem hrvatskog jezika na sveučilišta bilo je teže. Ukratko, među Hrvatima Južnog Ontarija stvoren je Odbor za uvođenje hrvatskog jezika i kulture na sveučilišnoj razini. Kad su  prikupili sredstva za katedru, nekoliko je sveučilišta to odbilo zapravo bez objašnjenja. No, Sveučilište Waterloo u različitim se aspektima pokazalo idealnim jer je prihvatilo da Katedra za hrvatski jezik bude u okvirima Katedre studija germanskih i slavenskih jezika.

U isto vrijeme kad je u Kanadi uveden hrvatski u srednje škole, to se dogodilo i u školama u Australiji. Već tada je na Sveučilištu Macquarie osnovana Katedra za hrvatski jezik, koja je ubrzo imala više studenata koji su studirali na kampusu i dopisnim putem negoli sva sveučilišta zajedno u SAD-u za „Serbo-Croatian“, naveo je tadašnji pročelnik hrvatskih studija Luka Budak.

Statistike pokazuju da je kasnih sedamdesetih i početkom osamdesetih godina u okvirima HIŠAK-a djelovalo više od stotinu hrvatskih škola s oko 6000 učenika. Stvaranjem neovisne i demokratske Hrvatske taj je broj drastično pao, a djelatnosti HIŠAK-a su zamrle, jer onu ulogu koju je imao HIŠAK uglavnom preuzima Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Prema istraživanju Lade Kanajet Šimić školske godine 2009/2010. u SAD-u je djelovalo 14 hrvatskih škola sa 756 učenika, a u Kanadi 16 škola s 1544 učenika što je veliki pad koji se može pripisati ubrzanoj asimilaciji, ali i padu nataliteta u hrvatskim obiteljima.

Učinkovitije povezati domovinsku i iseljenu Hrvatsku

Na međunarodnoj konferenciji o HIŠAK-u sudjelovala je ravnateljica Instituta za istraživanje migracija i predsjednica organizacijskog odbora Marina Perić Kaselj. O povijesti osnivanja hrvatskih škola u prekomorskim zemljama govorili su Petar Bilobrk i Ante Beljo, dok su o radu najveće hrvatske škole „Kardinal Stepinac“ u Torontu govorili njezin dugogodišnji ravnatelj Vladimir Bubrin i Jozo Grbeš. Na temu hrvatskih katoličkih župa i misija kao mjesta učenja vjere, jezika, povijesti i kulture govorio je Tomislav Markić. O nastavi hrvatskoga jezika i kulture u inozemstvu u strateškim dokumentima Republike Hrvatske, odnosno očekivanju nove dijaspore od hrvatske nastave u inozemstvu, izlagali su Ivan Burić i Renata Burai.

Uz obilježavanje 50 godina osnivanja HIŠAK-a, glavna poruka s konferencije sažeta je u potrebi uspostavljanja učinkovitijeg povezivanja domovinske i iseljene Hrvatske kroz aktivnosti učenja, njegovanja i očuvanja hrvatskoga jezika i kulture na temelju jedinstvenog kurikuluma, ujednačenih metoda i nastavnih praksi.

(Izradu članka sufinancirao JANAF)