Mjesto pod suncem

Iako kišno, otvaranje izložbe Jedna za sve – sve za jednu / Klub likovnih umjetnica 1927. – 1940. privuklo je zaista impresivan broj posjetitelja pa prve večeri nije bilo previše mjesta za studiozan prolazak izložbom. Stoga sam se na izložbu vratila nekoliko dana kasnije. Ulaskom na prvi kat Klovićevih dvora mimoišla sam se s dvije starije gospođe koje su baš bile na izlasku. Za sobom su ostavile srdačan uzvik: „Bravo, žene!“. Pretpostavila sam da temelj njihova oduševljenja leži u temi borbe za emancipacijom i kvaliteti umjetnina, ipak nakon prolaska izložbom, shvatila sam da zasluge velikim dijelom idu i ženskom timu koji je radio na izložbi! Osim što je izložbom predstavljen rad (i život) trideset i devet danas gotovo zaboravljenih umjetnica, ovu izložbu u potpunosti i potpisuju žene – autorice koncepta su Dunja Nekić, viša kustosica u Muzeju za umjetnost i obrt, te Darija Alujević, stručna savjetnica u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU, dok im se u kustoskom timu pridružuje i Anamarija Komesarović, kustosica u Klovićevim dvorima. Muzej za umjetnost i obrt ovom je izložbom otvorio svoju petu dislociranu izložbenu sezonu, a koja je još jedan dobar primjer međumuzejske suradnje u vremenu poslijepotresne obnove.

Izložba je to sustavno zanemarivane teme prvog udruženja likovnih umjetnica na ovim prostorima, Kluba koji je djelovao od 1927. do (formalno) 1940. godine, dakle, u razdoblju ekskluzivno muških udruženja umjetnika. Za razliku od muških udruženja, članice KLU-a nisu se udružile pod jednim stilskim, odnosno ideološkim usmjerenjem. Dvjestotinjak izložaka – slika, grafika, skulptura i radova primijenjene umjetnosti – za ovu je reprezentativnu izložbu posuđeno iz trideset i pet izvora, a kroz izložbu se kontinuirano isprepleću s arhivskom dokumentacijom.

Snimio Vedran Benović / MUO

Gotovo sva dokumentarna ostavština KLU-a sačuvana je, pa se postavlja pitanje kako je moguće da se temom malo tko dosad bavio? Odgovor na to pitanje leži u mizoginim kritikama kritičara slikara koji su članicama osporavali profesionalizam. Predstavljena kao kuriozitet, tema je ostala na marginama povijesti umjetnosti. Autorice izložbe sada su širom otvorile vrata – detaljno su ispisale i potkrijepile povijesni tijek te okolnosti djelovanja i recepciju Kluba, ujedno dajući uvid u stvaralaštvo pojedinih umjetnica.

Borbena crvena

Na samom ulazu u izložbu pažnju privlači naslovni vizual na kojem zvonka fraza Jedna za sve – sve za jednu trodimenzionalno iskače iz crvene pozadine. Moto je to kojim su se vodile članice KLU-a, nepisano pravilo koje se u izložbi pojavljuje na nekoliko mjesta u različitim formatima, kao npr. u Pravilima za izložbu KLU-a 1923. godine: „Nijedna članica ne smije izražavati svoj sud o radovima drugih, ni u slučaju ako to posjetioci od nje zahtijevaju“. Crvena boja ujedinjuje cijelu izložbu – u ovom slučaju ona nije ženska već borbena boja, a kada se prate izložbeni tekstovi, ona pridonosi osjećaju manifestnog čitanja. Vizualni identitet izložbe potpisuje Sanja Bachrach Krištofić.

Iz postava izložbe u Galeriji Klovićevi dvori / Snimio Vedran Benović / MUO

Nemogućnosti

Izložba je tematski strukturirana u dvanaest cjelina, a iako je Klub djelovao gotovo trinaest godina, ne obrađuje se kronološki, već je linija narativa izuzetno zanimljiva. Prve dvije dvorane sistematičan su pregled djelovanja Kluba s popisom članica, lentom vremena, pravilima i povijesti. Ipak, već se u samim počecima izložbe otvaraju vrata širokoj kontekstualizaciji te povezivanju arhivske građe i periodike s likovnom ostavštinom. Prvi impuls za osnivanje Kluba dolazi od Naste Rojc koja je dobila priliku da sudjeluje na godišnjoj izložbi engleskog Women’s International Art Cluba 1927. godine. Priliku je odlučila podijeliti s domaćim kolegicama kako bi se postiglo na njihovoj vidljivosti. Zbog lakše realizacije nastupa, Nasta Rojc, Lina Crnčić-Virant, Duna Peyer, Zdenka Ostović Pexidr-Srića, Mira Mayr-Marochino, Mary Stiborsky, Zenaida Bandur, Lucie Kučera-Buchmeister i Sonja Kovačić-Tajčević osnovale su Klub likovnih umjetnica. Dakle, naslovna fraza vrijedi od samih početaka Kluba – Nasta Rojc priliku je odlučila podijeliti s drugim umjetnicama, što je stvorilo platformu za sav daljnji zajednički rad u borbi za mjesto pod suncem.

Prolaskom iz jedne dvorane u drugu, posjetitelje hodnikom prati friz isječaka različitih osvrta na izložbe Kluba i na stvaralaštvo članica – ima pozitivnih, ali i negativnih, podcjenjivačkih stavova, optužbi za amaterizam (iako je većina umjetnica imala neku vrstu formalnog umjetničkog obrazovanja) te generalnog osporavanja postojanja izvornog talenta kod žena. Marketing je od samih početaka bio bitna grana Kluba. Iako idejna začetnica Kluba, Nasta Rojc namjerno je preuzela mjesto tajnice, a vodstvo prepustila Lini Crnčić-Virant koja je zbog svoje „primjerenosti“, odnosno jedine tada prihvaćene seksualne orijentacije, bila bolji odabir za istupe u javnosti.

Tematska cjelina (Ne)mogućnosti školovanja umjetnica, s radovima vezanima uz umjetničke procese i obrazovanje prelijeva se u cjelinu Gdje je mjesto umjetnicama? koja problematizira radove s tematikom majčinstva, seoskog i obiteljskog života, tradicije i vjere. Autorice izložbe odlučile su prikazati „prikladne“, poticane, ograničavajuće, „ženske“ teme – sve samo ne larpurlartističke. Slična linija naracije je i u idućim dvjema cjelinama u kojima su radovi grupirani prema motivima pejzaža i mrtve prirode, te urbanih i seoskih vizura. Svakako valja istaknuti Muško dijete Zöe Borelli Alačević  iz 1931. te ulja na platnu Cate Dujšin-Ribar s prikazima djevojčica. U postavu je zanimljivo pratiti kombinacije sličnih kompozicija i motiva, a različitih medija i stilova poput skulpture Posavka Mile Wod iz 1930, tempere na papiru Portret seljanke Dalmatinske zagore Zöe Borelli-Alačević  iz 1937. i ulja na platnu Glava djevojke s bijelim rupcem Vere Nikolić Podrinske iz 1926.

Mogućnosti

Nakon što su postavile pitanje Gdje je mjesto umjetnicama? i dale odgovor kakav je tadašnja javnost i tražila (jer su kritičari najuspješnijima smatrali one radove koji su odgovarali pretpostavljenim rodnim ulogama žena, kao i one koji su u akademskom okuženju smatrani „nižim“ umjetničkim žanrovima poput pejzaža i mrtve prirode te primijenjenu umjetnost), autorice su, kao i članice Kluba odlučile napraviti rez. U cjelini naslovljenoj (Ne)mjesto za umjetnice postavljen je samo jedan rad – svojevrsni hommage buntu pod paljbom kritičara – Naše doba Naste Rojc iz 1928. Od tog trenutka, izložba se pretvara u borbu. Emancipacija umjetnica rasla je kroz suradnje s drugim umjetničkim i ženskim udruženjima te motivom akta kao najsnažnijom zamjenom uvriježenih rodnih pozicija u tadašnjoj konzervativnoj i patrijarhalno usmjerenoj sredini. Pažnja usmjerena na detalje vidljiva je u korelaciji teksta s postavom – na jedanaest izložbi KLU-a svega sedam članica odvažilo se izložiti aktove, stoga autorice u prostor postavljaju baš sedam aktova koji simboliziraju sedam hrabrih članica. Izdvajaju se Kupač Sonje Kovačić-Tajčević i Akt Vere Nikolić Podrinske, oba iz 1927. godine, s jakim utjecajem kubizma.

Uspjeh

Na temu akta naslanja se portret kao egzistencijalno sredstvo. Portreti zaslužnih hrvatskih žena ne samo da prikazuju tehničku izvrsnost umjetnica, nego i simbolički povezuju njihovu borbu s ulogama istaknutih žena u društvu. Tu se nalaze Marija Jurić Zagorka, Antonija Kassowitz-Cvijić, Zinka Kunc-Milanov i Jagoda Truhelka.

Izložba završava sa samoreprezentacijom umjetnica, istoimenom cjelinom u kojoj je izloženo sedamnaest autoportreta u sedamnaest različitih stilova. Neke od izloženih umjetnica su Ana Papp-Jerković, Hella Reymann, Elda Piščanec, Vera Bojničić i za sam kraj Adela Behr Vukić čiji je autoportret izložen, za razliku od ostalih, na štafelaju. Razlog je što se autoportret nalazi na naličju, dok se sa stražnje strane vidi potpuno drugi motiv – kuriozitet koji se ne viđa često na izložbama.

Okretanje lica onih koje inače stoje iza štafelaja prema posjetiteljima zaista je snažan završetak izložbe. Može se zaključiti da su autorice izložbe uspješno i na vrlo detaljan način vratile fokus na zanemarene teme i zaboravljene umjetnice te su se dotakle brojnih problematika poput važnosti konzultiranja arhivske građe u povijesti umjetnosti, moći medija, važnosti sagledavanja šireg konteksta (pogotovo poznanstava umjetnika s različitim drugim akterima društva toga vremena) što će svakako biti poticajno za daljnja istraživanja ove teme, ali i drugih slično povijesno marginaliziranih umjetničkih doprinosa. Također, u planu je objava izložbenog kataloga, a u bližoj budućnosti i velika monografija o djelovanju i recepciji Kluba. Bravo, žene!

(Izradu članka sufinancirao JANAF)