KNJIŽEVNOST IZDVAJA

POETSKA IGRA GENIJA

Naklada Bošković postumno je objavila posljednju knjigu koju je Luko Paljetak za života priredio: Jedan niže držeć, drugi više pojuć (Lirska i ina korespondencija 1984. ‒ 2020.) Korespondencija je to od punih trideset i šest godina između njega i njegova kolege od pera i prijatelja Tonka Maroevića.

Paljetak je sve te godine brižno čuvao razne osobne dopise, pjesme, zapise; pisma i razglednice; čak i pokoji crtež. Kako kaže urednik, ona je „svjedočanstvo o poetskoj igri dva genija“ na preko šest stotina stranica; knjiga koju se svakako može opetovano čitati i iščitavati i uvijek joj se možemo iznova vraćati.

TRILJSKI NOKTURNO sveukupno je devetnaesta knjiga, a četvrta zbirka stihova publicista Stipe Krce. Zbirka broji devedeset pjesama u rimi u kojima se isprepleću tradicionalni motivi zavičaja, djetinjstva, pučkih običaja i ljubavi s motivima i temama iz suvremenog pomodarskog života i aktualne društvene zbilje.

Izd. Naklada Bošković, Split, 2024.

Potonje su nerijetko pisane sa svojevrsnim ozračjem humora i satire. Premda većinom pisane hrvatskim standardnim jezikom, neke tercine i katreni ispjevani su dijelom i u ikavici.

NAGRADA ŠTEFICA CVEK ZA ČETIRI LAKTA UNUTRA

Mlada Riječanka Eva Simčić dobitnica je prestižne regionalne nagrade Štefica Cvek za svoj debitantski roman Četiri lakta unutra u izdanju VBZ-a.

Izd. V.B.Z., Zagreb, 2024.

Članice žirija Maja Abadžija, Dara Šljukić i Manja Veličkovska obrazložile su kako „prvijenac riječke autorice Eve Simčić Četiri lakta unutra plijeni autentičnošću svoje imigrantske priče – najbolja zemlja na svijetu razotkriva se u ovom tekstu u najboljem slučaju kao razočarenje, a u najgorem kao košmarni kafkijanski labirint. Šarmantna kombinacija gorčine i duhovitosti kojom nas pripovjedačica vodi kroz svoju doseljeničku svakodnevnicu kontinuirano u fokusu drži njenu borbu sa depresijom, iskreno progovarajući o stranputicama koje se moraju proći kako bi se došlo do ozdravljenja. Simčić vješto u romaneskni tekst upleće esejistički diskurs, ilustraciju, medicinsku dijagnostiku, poeziju, tvoreći kompleksno, a ipak pitko djelo koje odiše generacijskom prepoznatljivošću. Tragajući po preskupim iznajmljenim stanovima, među uvrnutim poznanicima, u hodnicima čekaonica ili sigurnosti uspomena, pripovjedačica uviđa da mora proći dug i mučan put ne bi li shvatila kako su njen lijek – i njen dom – u njoj samoj.“