Književno obojena kulturna povijest

Odbacimo li trač kao trivijalnost vrijednu prijezira, postoji opasnost da ćemo zažmiriti na dobar dio povijesti. Toga je svjestan i Florian Illies, povjesničar koji je od tračeva izgradio svoju spisateljsku karijeru, a svjesne su i korice hrvatskoga izdanja njegove knjige Ljubav u doba mržnje, s kojih nas tekst elegantno podsjeća da trač nije ništa drugo nego „primijenjena fenomenologija“. A tračevi kojima se služi Illies da bi ispričao odabrani komadić povijesti „svjedoče o snazi ljudske seksualnosti, o toksičnoj muževnosti i hrabrosti ženstva, o tiranskim taštinama, o ljubavnim lažima, o nježnosti ljubavi, ali i njezinoj surovosti, srazu dvaju očaja: onog unutarnjeg, individualnog, i vanjskog, političkog i prijetećeg.“

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2024.
S njemačkoga preveo Goran Schmidt

Illies, srećom, nije samo povjesničar, nego i dobar pisac, pa je tako Ljubav u doba mržnje književno obojena kulturna povijest svijeta koji je tek krenuo paliti vatru nadolazeće katastrofe. Lude dvadesete, era slobode, demokracije, hedonizma i liberalizma, skočit će u bezdan s pucanjem burzovne kičme 1929, a svijetu će rješenje za sve probleme ponuditi mrak duboke jame, crnilo uniformi i još crnje budućnosti. Prijelomna točka knjige, koja ima svoje „prije“ i „poslije“, nije početak financijske krize, nego 1933. Hitler postaje kancelar i bilo je jasno da Berlin, Njemačka i Europa padaju zajedno s mladalačkim snovima nove generacije kreativaca, kao kula od karata, jer su – a što drugo očekivati od snova? – na istim temeljima bili i postavljeni. Eskapizam vajmarske demokracije gasio se ugasivši strast jednog velikog vala koji se čitavo desetljeće valjao kroz intelektualnu elitu i njezine autsajdere, kroz književnost, slikarstvo, kazalište, pa čak i film.

Ljubav u doba mržnje slagalica je uzbudljive povijesti umjetnosti sazdana od vinjeta svakodnevice vodećih intelektualaca i umjetnika tog doba, njihovih ljubavnih afera – trokuta i četverokuta, emocionalnih turbulencija, hrabrosti, kukavičluka i beskonačne zabave kao bijega od suočavanja s futurom koji neminovno dolazi kada „sutra pripadne njima“. Ljubav u doba mržnje inventivno je portretiranje generacije osuđene na propast – ali kakve generacije!

Putovanje počinje sa Jean-Paulom Sartreom i njegovim prvim propalim dejtom sa Simone de Beauvoir. Nije se pojavila, ali je poslala sestru da je ispriča. Kad je Sartre upitao sestru kako ga je prepoznala, objasnila je da ga je Simone opisala kao „veoma ružnog“. I odmah ste „unutra“, usisani u novi svijet. Trač ima tu snagu. Kad su se konačno sreli i zavoljeli, Sartre i Simone uživali su otvorenom braku, međusobno dijeleći priče o izvanbračnim avanturama. Kompozitor Kurt Weill plaćao je kockarske dugove ljubavnika svoje Lotte Lenye. Salvador Dali i Gala nisu imali seksualni život, a Scott Fitzgerald žestoko se razočarao kada mu je supruga Zelda kritizirala veličinu penisa. Ovako, kad se sve pročita  na jednom mjestu, čovjek se s pravom pita o kakvoj je povijesti ovdje riječ, ali u tome i jest trik, jer detalji privatnih života kreativaca tlo su iz kojeg izrastaju njihove kreacije, neodvojive od života, strasti i emocija kreatora, a onda naposljetku oblikuju zvuk, sliku, okus i miris epohe, raskoš ideja i energije prije sunovrata u dubinu 1930-ih. Mnogi od njih bili su homoseksualci, Židovi, buntovni anarhisti, socijalisti i nonkonformisti. Tridesete im u svakom pogledu nisu bile naklonjene.

Kako se mijenjao svijet, tako su se mijenjali i životi ljudi koji su činili taj svijet, a Illies na tristotinjak stranica štrika cjelinu od nekoliko desetaka različitih priča i glavnih likova (ima ih oko pedeset!), provlačeći ih kroz raskomadane, postmoderno-romaneskne, književno-publicističke studije karaktera i epohe, često zastrašujuće suvremene. Rukopis je iznimno „živ“, aktualan sadržajem. Danas, stotinjak godina nakon većine događaja iz knjige, glasno odjekuju prvi veliki koraci modernog Zapada; otvoreni brakovi, neskriveni homoseksualizam, kokain, umjetnički i seksualni eksperimenti te hedonizam berlinskog i pariškog noćnog života kraja 1920-ih, približavajući prošlost duhu 2020-ih. Ali zeitgeist se uvukao i u tehnički pristup pripovijedanju. Brzi rezovi, skokovi u prostoru i vremenu i fragmentirani stil pisanja savršeno komuniciraju s 21. stoljećem. Kao nelinearna slagalica kraćih cjelina u nastavcima, knjiga se otisnuta na papiru sjajno nosi sa svijetom koji je za njezine junake mogao biti samo znanstvena fantastika, jezikom interneta, SMS poruka, tweetova i tragova života uhvaćenih Facebookom.

A unatoč takvoj strukturi – ili upravo zahvaljujući njoj – Illies sjajno gradi atmosferu, od mladalačkog optimizma i uživanja u duhu slobode do sjene vojničkih čizama koja vodi u apokalipsu nacizma i Drugog svjetskog rata. Autoru zamjeraju što je uzeo malo više slobode u svojim interpretacijama i zaključcima, ali Illies je mrtav hladan zapakirao publicistiku u fikciju, igrajući se s gonzo pristupom, dakle ponosno i hrabro brišući granicu fantazije i stvarnosti, trača i fakta, mitologije i povijesti, nemilosrdan u nastojanjima da čitatelju otvori, razgoliti i ljudski približi ikone i njihove duboke tragove ostavljene u globalnoj kulturi 20. stoljeća.