Kako smo čekali i lovili

Poj čo

digla san se iz posteje

poj čo

vrotila se u posteju

poj čo

snila san i more morila

poj čo

jerbonison te već volila

poj čo

a živemo koda jesmo

poj čo

mislin kako njiman ugodit

poj čo

mislin kako ih od svega izličit

poj čo

kako to nison znala sve posložit

poj čo

Leteroni

 

 

Zabiću se

Išporkat kako dite

I leć na žolo

Mislićeš da san dimjicatavna

Zaželit da se operen moren

Zavonjon

Rećeš kako smo

Išempjoni

Sunce će svidoči

Leteronima od svita

Pušćenima

Litu

a nije bilo pjesme

popodne smo mirisali more

a nije bilo pjesme

sunce je polako zalazilo iza otoka

tri otoka tri priče bezbroj priča

gledali smo slušali

a nije bilo pjesme

sigurna sam bila kao nikada

da nema i neće biti pjesme

ipak koračala sam obalom potpuno smirena

pitala sam svoje unutra kako je to moguće

premda nije bilo pjesme

svih ovih dana možda mjeseci

uvijek pa i sada mi pričamo o srcu

kao da smo se zavjetovali na tu temu

na taj majušni motorčić

kao da je život srca samo naš

boljelo je srce, pa nije više

boljelo, zastalo je, krenulo je, osvježilo se

stisnulo se, pomaklo se

dali su mu nekakav lijek

mislim srcu

opet je na malo više trenutaka snažno radilo

skoro se ponovno zaljubilo

mislim srce

a nije bilo pjesme

dok smo ispijali onaj čaj iz skoro svih pjesama splitskih mojih

miješani voćni s medom

nije vidjelo ljude niti kafić

preskočilo je sve i plivalo u moru

mislim srce

a nije bilo pjesme

onda nastavljamo za tim stolom

o životima ljubavima

neljubaznima i ljubaznima

(dok se ono brčkalo u plićaku)

ne možemo preslikavati živote

davati gotove recepte

stalno biti pametni za drugoga

ljubavi ne priliči strah (preskakali smo teme, premrežavali)

mrežom izvadili onoga iz plićaka

mislim srce

ukrcali se i napustili popodne i more

a nije bilo pjesme sve do sada

a je li ovo pjesma

Oooni I

Namoroni

Isfrižoni

Bandunoni

Dekapotoni

Infišoni

Izregatoni

Saližoni

Inkantoni

Inkontroni

Zasinjoni

Išporkoni

Izmaćoni

Dešperoni

Matunoni

Nestanjoni

Pospugoni

Largoni

Pozoboni

Sunporoni

Okoponi

Šempijoni

Ofregoni

Surgoni

Butoni

Zastanjoni

Sumprešoni

Inkoloni

Inkordoni

Oooni

Oooni II

Armižomi

Nakargoni

Parićoni

Postivoni

Izderoni

Poškorconi

Kumpanjoni

Išempjoni

Zasinjoni

Izgratoni

Stanjoni

Osedloni

Podtakjoni

Šuferoni

Sumparoni

Samaštroni

Operušoni

Poguconi

Zakrakunoni

Zatapunoni

Začeponi

Kokoloni

Nasapunoni

Izluštroni

Namušćoni

Mantenjoni

Napožoni

Oooni

kako smo čekali i lovili

te vruće ljetne noći

bez mjeseca

čekali smo

u svjećarici maloj

u dvije male svjećarice

s ribarima

i na velikom brodu koći

mi smo čekali pjesmu

oni su lovili srdele

bilo je tiho

tako mora biti

kad se čekaju velika jata

pjesama i srdela

na velikom brodu

moj otac

i još nekoliko uspavanih ribara

moj otac ne spava

on je sabran i ozbiljan

jer posao mora uspjeti

očekuje zov svjećara

sa dviju malih barki svjećarica

mi smo prisutni svugdje

prebacujemo nevidljivim

instrumentima svoje

prisustvo

mi smo uljezi legalni

i mi ne spavamo

uzbuđeni smo

odavno nije bilo pjesme

možda nam se posreći

nastane komešanje

vikanje dozivanje

nismo više imali vremena

preskakati

ispod naših brodića

razigralo se jato

srebrno ogromno

govorilo se o kvintalima

vagonima tonama

veliki brod s velikom svijećom

upalio je motore

mali brodovi

lagano su privodili jata

blizu velikog glavnog broda

veliki brod spustio je veliku mrežu u more

napravio krug stegnuo mrežu

male svjećarice izvlačile su se iz kruga

polako

i započelo je potezanje mreže

snažno i odlučno

promatrali smo mirisali

snažne ruke ribara

njihovi zadovoljni pogledi

brod koća je bio prepunjen

imali smo osjećaj da bi mogao potonuti

cigareta u uglu usana

moga oca

ponosno se ljuljala i dogorijevala

a mi koji smo došli

uloviti makar malu pjesmicu

uspjeli smo

zakačiti djetinjstvo

o tišini

sačuvala sam jednu malu tišinu

u marami moje none

nije se opirala

naprotiv

neka je silno žalila za nonicom bonicom

samo je imala jednu želju

da je ljuljkam svake noći

prije sna

da joj govorim malo

a onda da i ja nju malčicu slušam

godinama traje naše prijateljstvo

i nismo požalile

u najzabitijim dijelovima

marame

sada se naziru male kućice

s upaljenim svjetlima

na zelenim prozorskim oknima

i to nije slučajno

mislim zelena boja

nona je voljela zelene škure

na sve smo mislile

i na urednost

i cvijeće u pitarima

i na molitvicu

zdravo križu krvava

postelja

mome srcu utjeha i želja

a kada je mama otputovala

ispekli smo puno kolača

nahranili puno prijatelja

i dodali maminu molitvu

isuse blaga i ponizna srca

učini srce moje po srcu svome

mamino srce nam je

u jednom trenutku

kad je bio na mene red osluhnuti

namignulo i zadovoljno

klimnulo glavom

protrnule smo obje od radosti i prisustva

sve je dobro dok se volimo

moja mala tišina i ja

koda

koda mi se spi

koda mi se sni

ti si isprid mene

sa krotkinvlosima

a u njima zloto

gledaš me infišo

koda mi se spi

koda mi se sni

jorbul je bi velik

a more si bi ti

koda mi se spi

koda mi se sni

iz lašćere

vadin kruh

lašćera je vrila

a kruh na pol pripolovjen

u njega vajo

spize stavit

još dvo taka kruha vidin

koda mi se spi

koda mi se sni

svačega ima

nima čega ni

opet kuća kraj mora

napravljena ispod bora

sve darveno i široko

nikud stine ni

barž je ova kuća

mislin i zamišjan

vode donesena jerbo

bez stine for ne more bit

čudin se ne virujen

ali po njonšetan

koda mi se spi

koda mi se sni

sodinsodin

a niče mi koza

sa mlodinkozlićen

bilin kako don

mekin kako son

koda mi se spi

koda mi se sni

dide na tovaru

is poja pomalo

a nona za njin

i plete kalcete

onako usput

koda mi se spi

koda mi se sni

ona mi govori

mat moja ozgore

a evo je vode

piva mi pismice

povoda mi gončice

oba suncu oba svitlu

sve će se steplit

sve će lipo bit

koda mi se spi

koda mi se sni

mi se spi

se spi

sni

još bokunić

sni

koda

Biakova

ona se nametnula

nenametnuta

nevina kao debela beba

rastuća

žena nabrekla

suncem

nabrekla

burom

i borom pri

dnu

dugačkom

divnom

makarskom

upjenjena

umočena

ozdravljena

Ušice igle

istupite koji cijedite krvlju

stihove

provucite svoje tuge

kroz ušice

igle

to i deve katkad mogu

povjerovala sam

učitelju

Drvoduša

Kopamo brdo

Iskopamo malu rupu

Zalijemo vodom

I u nju posadimo drvo

Našu dušu

u kući moga dida

čini mi se da neću nikada više

napisati ni stih ni slovo

ne mogu

ne dolazi mi

osjećam i ne osjećam

gledam i ne gledam

kiše prljave

na tijelo mi navališe mulj

u kosti vlagu

prošle su vatrene oluje

protutnjale

u pratnji policije

sudaca, svjedoka

tužne djece

tijelo zapamtilo

mir se sakrio u neke nepoznate

kafiće duše

pokušavam hodajući

brzo hodajući gradom

izvangradskim prostorima

marjanom, da tamo sam srela tonku

na sličnom zadatku

znači tražim

zovem prijatelje

pričam im o tome

nisu baš sigurni, ali slušaju

pažljivo slušaju, čekaju, pijemo zajedno čaj

ispijamo kave, ručamo, večeramo

pričekaj, kažu, možda mir sam nadođe

proljeće je i to se mnogima događa

proljeće učini svoje

molim se, ali kao da ni to više ne znam

gdje li je onaj moj Bog

zaboravila sam

vrtim zrnca krunice, brbljam

ponavljam pobožne riječi

ali ne molim, ne čujem

Njega

ispovijedam, sve ti ovo ispovijedam

znam da jesam, znam da jest

znam da Jesi ali

ispovijedam ovu sebičnost traženja

je li to sebičnost ili samo putovanje

dio putovanja

ispovijedam zaljubljenost u takvo stanje

jer čini mi se kao da se iz njega

i ne trebam izvući

jer čini mi se da sam to prava ja, a opet

čeka me moj život, čekaju me djeca

posao, suđe, rublje, hrana, hranjenje

zapretana u boje, slike, sjećanja

s bolima kojih ima sve više

patetika bez humora,

nadolaze u velikim skupinama

u dobro organiziranim hordama,

pokrivam se po glavi, one me sustižu i

zavuku se pod jorgan

dobro, mislim se, doći će valjda sutra

spašava me sutra, spasit ću se sutra

ali vrijeme, sjetih se, o kojem to vremenu govorim

vratila sam se u djetinjstvo i izgubila vrijeme

nema jučer, danas, sutra

događaji se događaju, priča je živa

sve je sad, intenzivno, cjelovito

očekujemo zaštitu

malo čokolade

vješticu i vilu

dobrog diva

želim li izlaziti iz ovog sna

mogu li izaći iz sna

a da budem ja

ispovijedam san, smijem li

sve smijem ako sam dijete

ispovijedam da sve smijem

očekujem pobjedu dobra

patuljci će kopati u rudniku

pronaći će zlato

doći će princ

probudit će se Snjeguljica

svi će živjeti sretno

nona će od vrijeska napraviti metlu

i naši će dvori uvijek biti čisti

mat će osušiti kadulju i dodati je u čaj

koji će zasladiti medom,

otac će u rano jutro doploviti

s punom, krcatom koćom srdela

i moj brat će se probuditi, poskočiti

i otrčati do broda

mama će ribarima kuhati onaj čaj

i dodati malo rakije

sestrica će blaženo spavati

u maminom toplom krevetu

dide će doći umoran, gladan i ljut

dide je poznat po tome da je ljut kad je gladan

ali kad mu nona stavi na stol obrok i kad

sve uredno smaže, nitko sretniji, obnovljeni Pipilo

odlazi na dvor ispod kruške i tu

s Livijom i ekipom nastaju prava mala kazališna djela

performansi, stand up komedija

sve je to ovih dana intenzivno uplovilo, uplivalo

u mene, i drži me

i ne pušta me

možda nije slučajno

da sam se rodila na podu

u kući moga dida

u kući moga dida

možeš li me se sada sjetiti, Bože moj

u kući sam moga dida

Živo osjećanje
jezika

Piše Darija Žilić

Julija Mateljan rođena je 1965. u Zastražišću na Hvaru. Učiteljica je, voditeljica pjesničkih večeri, a ističe kako su je upravo večeri poezije Rječilište koje su se godinama održavale u Splitu vratile poeziji. Piše na standardu i na hvarskom idiomu. Godine 2021. objavljena je njena prva pjesnička zbirka pod naslovom Mrvica za Alisu. Urednica prve knjige Dorta Jagić ističe kako u toj pozamašnoj knjizi, gonjena izvornim nadahnućem, autorica imenuje i nabraja, nerijetko u fonu brojalice, svakojaka tanana ljudska stanja, otuđenja i zbližavanja. Riječ je o simboličkoj poeziji u kojoj osobna stanja prerastaju u univerzalna, simbol mora, sol, san, sve to pjesnikinja transcendira u nadahnutu poeziju.

U drugoj zbirci Reci Veroniki – sto pjesama, riječ je o pjesmama koje su gotovo molitvene, posvećene zatomljenim vrijednostima kao što su iskrenost i posvećenost.

I doista, kada se čitaju pjesme Julije Mateljan, uočavamo odsustvo vremena svijeta, velikih događajnosti, više usmjerenost na svagdan, obitelj, na ljubavi, mediteransku atmosferu, profinjenu oniričnost i zanos. Mateljan piše o neizrecivom, o Bogu, o svim tim metafizičkim stanjima, ali i o srcu, o nastajanju pjesme, i to bez ironijskih odmaka, posve autentično i vitalistički. Važno je spomenuti da su Julijine pjesme prožete nekad patnjom i prijekorom, a to su, kako ističe autorica pogovora Nera Karolina Barbarić, važne moralne kategorije otoka.

Upravo je bogatstvo hvarskog idioma motivira na igru riječi, stvaranje neologizama, na živo osjećanje jezika, ali i ritma, kako bi prikazala djetinjstvo, odrastanje, odlazak s otoka, važne teme otočke poezije. I na kraju smisao poezije i jest u tome „kako izvući naše glave i duše/iz okvira slike/i potražiti dijete/izvan/vani“. Ostati zaigran i začuđen u svijetu koji je posve medijski posredovan. Ta fascinacija jezikom osjeti se u poeziji Julije Mateljan, jer piše i o samom nastajanju pjesme, o procesu pisanja, o glasovima i riječima, o „velikom namočenom egu i razmazanom papiru“, svjesna kako upravo jezik živi onkraj nas i nadmoćan je, jer riječi „ponekad ništa ne govore“ ili „govore/kad govore nas“ (pjesma Riječi). Uz to, važan je i ritam koji se temelji na brojnim asonancama i aliteracijama, te ponavljanjima.

U izboru za Vijenac donosimo pjesme, ludičke ritmične na hvarskome idiomu i hrvatskom standardnom jeziku. Popudbina na kojoj nastaje poezija Julije Mateljan vezana je za baštinu, ona kao da povezuje drevni mediteranski svijet i ovaj svagdašnji, riječ je o senzualnoj, ali i duhovnoj poeziji koja zahvaća cjelovitost ljudskog bića, posebice život snažne dalmatinske žene.