Iznimna pustolovina duha

Mikael Niemi, švedski pjesnik, romanopisac i dramatičar, književne uspjehe niže već dva desetljeća. Kako se pisanjem intenzivno bavi još od srednjoškolskih dana, upravo je temi odrastanja posvetio svoja tri romana, dočim je međunarodni ugled ostvario uspješnicom za odrasle, romanom Popularna glazba iz Vitule (2010), prevedenom na više od trideset  svjetskih jezika. Mikael Niemi prepoznat je kao autor koji piše „iz srca“ pa je i njegov zadnji roman Skuhati medvjeda nagrađen kao najbolji švedski kriminalistički roman u 2021. godini, a vrlo će brzo zavrijediti i epitet svjetskoga bestselera. Niemi je prevoditeljski izazov i zbog specifičnoga finskog dijalekta kojim se govori na sjeveru Švedske, a kojemu je udahnuo literarnu moć i narativnu stilogenost u većini svojih djela. I premda je započeo svoje književno stvaralaštvo kao pjesnik, njegova proza nikada neće biti lišena liričnosti, dapače, redovno će biti ritmički intonirana i protkana osebujnom metaforičnošću.

Izd. Hena com, Zagreb, 2024. Prevela sa švedskog Lana Momirski

Skuhati medvjeda najlakše bi bilo odrediti kao tipični nordijski kriminalistički roman, po čestotnosti zločina žanrovski prepoznatljiv kao gothic novel, no to sigurno nije i do kraja posve jednoznačno. Okvir istrage kao glavnoga motiva, naime, razlistava narativnu potku u još dva rukavca: prema prostoru duhovnosti i suodnosu čovjeka i prirode. Roman je inspiriran svojevrsnom renesansom Sjevera s početka 19. st. čiji je je glavni akter bio kengiški pastor Levi Laestadius, nadaleko poznat kao karizmatik i beskompromisni tragatelj za istinom. Ipak, roman ne ide toliko za povijesnom faktografijom, tek poneki predmeti i pojmovi (npr. spominjanje dagerotipije i camera obscura) otkrivaju čitatelju vremenski i prostorni okvir, dočim se prevoditeljskim manevrom sjevernjački napredak denotira od početka do kraja pripovijedanja kao BUĐENJE – sva je priča zapravo poprište borbe dobra i zla. Čitatelja za ruku uzima „provjereni“ dvojac: svećenik i Jussi, divlji dječak kojega će u bijegu od surova obiteljska okruženja prihvatiti ovaj Kristov sljedbenik i strastveni proučavatelj flore i faune arktičkoga Sjevera. I dok sveznajući pripovjedač često prepušta nepouzdanom pripovjednom glasu upoznavanje pastorova obiteljskog konteksta i dječaka analfabeta, povučena i zatvorena za okolni svijet, skori kriminalistički zaplet preusmjerit će čitateljev kurs sa socijalno-psihološkog očišta na onaj unutarnji, odnosno duhovni. Medvjed ubojica tek je jedna od laži koje će proklijati u „trulom“ okrugu Kengisa čiji komesar Brahe i potkomesar Michelsson vode istragu „na svoj mlin“, no kreposni i mudri pastor, na mrtvim tijelima mladih djevojaka – Hilde i Joline – te slikara Nilsa Gustafa, konstantno će uviđati ljudske tragove.

Mikael Niemi istovremeno majstorski održava potrebnu dinamičnost u pripovijedanju, prekidajući ga refleksijama o čovjekovoj prirodi („Većina ljudi ponaša se poput sobova. Žele hodati uz druge, kretati se u stadu. Sobom upravlja njegov strah. I čovjek se boji...“) i njegovu odnosu prema Bogu. Autor indirektno progovara o ljudskoj razapetosti između neba i zemlje. Čovjek je slijedom toga i paradoksalno i tajnovito biće, ni živinče ni robot. I premda je čovjekova genetika duhovna, svojim trima moćima – razumom, voljom i čuvstvom – itekako može raniti odnos s Bogom: destrukcijom ili samouništenjem. U svomu kantonu svećenik je istinski Kristov glasnogovornik, netko tko ide za Božjim mirisom, radikalan u stavovima, što, dakako, izaziva bijes „rulje“, odnosno njegove zajednice. Kako svaka istina prolazi kroz žrtve i čišćenja, tako će i u njegovu okrugu zasjati u „punome sjaju“: progonom i dehumanizacijom pastora i uhićenjem nevinoga Jussija, šutljivoga i asocijalnoga Laponca, osuđenoga na smrt dekapitacijom zbog ubojstva dviju djevojaka i krađe slikareva novca.

Svećenikove refleksije o snazi Sotonina zavođenja potiču i čitatelja na promišljanje o tomu kako je primjerice antički i srednjovjekovni čovjek uživao više mira jer se osjećao dijelom kozmičkoga poretka. Renesansa pak donosi liberalizam i hedonizam, a s njome započinje i ateizacija, dočim je luteranstvo kasnije donijelo nove izazove i iskušenja. Ono što je izvjesno jest da je Bog jedini koji sređuje čovjekovu nutrinu, a skepsa je majka izdaje, tako snažno sveprisutna i utjelovljena u nekim likovima koji funkcioniraju više kao simboli negoli karakteri u razvoju (npr. Maria). Roman progovara o mnogim fenomenima, a uz istaknutu kršćansku požrtvovnost, kontrastno je postavljen i problem čovjekove narcisoidnosti, nerijetko stvorene pogrešnim odgojem, čije tragove vidimo u ponašanju onih koji u djelu predstavljaju okružnu vlast. I dok se istraga ubrzava neočekivanim obratima, unutarnji glas čitatelja priželjkuje da pravda bude zadovoljena.

Mikael Niemi izbjegao je, međutim, konvencionalni završetak uvodeći deus ex machina postupke i neočekivane obrate u ponašanju likova, zadržavajući pri tomu tajnovitost kao temeljnu idejnu sastavnicu djela. No to i jest zrcaljenje obraćenja kao obrasca ponašanja koje jedino može stvarati zdrave temelje društva. Skuhati medvjeda iznimna je pustolovina duha koja paralelno osvjetljava čovjekove tmine i „pustinje“ i žarku želju za kristolikim ponašanjem u „vinogradu Gospodnjemu“ te kao takva i vrlo primamljivo štivo za sve generacije.