Iznimna energija literarnosti

Već je u svojim prozama Strah od konja (2015) i Zidoder (2018) autorica Diana Rosandić Živković pokazala iznimnu energiju nadahnute literarnosti. U tim svojim pričama ona komunicira sa svijetom bez tzv. „staklenih pregrada“. To znači da su njezina književna mjerila izdvojena iz vrtloga života iz kojeg imaginativno kreira svekolike nijanse tjeskoba Homo sapiensa. U tim prozama živi se život koji dominira u tjeskobnim prostorima duše, duhovnosti koja je dokaz dramatske opstojnosti. Doista, u tom tjeskobnom traženju ljudskog (i neljudskog!) egzistiranja, autorica je uz iznimnu nadarenost osmislila prozni afinitet koji narativnu imaginaciju interpretira bez zastoja. Znači da priča teče, opremljena dramatskom katarzom, i ne zatvara se krug koji postaje gotovo začaranim krugom. Funkcija poante je lakoća narativne igrivosti koja čitatelju, uz osmišljeni ironijski odmak i dobrodošlu kreativnu radoznalost, dopušta uživati u maštovitom književnom svijetu autorice Diane Rosandić Živković:

Izd. DRŽ Naklada, Rijeka, 2024.

„Ljubav samo pršti i pršti i pršti, ulazi u njega i zauzima mjesto u njegovoj nutrini, smješta se kao raspršene pravilne kockice, male puzzle, leteći jedna do druge, puneći ga i zatrpavajući samim sobom – Ljubavlju. Ona je ulazila u njega, a on je bio nemoćan da se obrani, da spriječi taj silni prodor savršene Ljubavi koji je poput stihije nezaustavljivo tekao i tekao iz svemira ravno u njegovo srce.“

Nova knjiga proze Diane Rosandić Živković, neobična naslova Puna pepeljara, donosi 20 kratkih priča konciznih u iskazu koje svoju smislenost i imaginativnu simboliku nose u naslovima (npr. Puna pepeljara, Sapetost, Rastanak, Hrčak, Marta, srećan ti 8. marač, Oči u oči, Zaleđe, Vodovodi (danas, jučer, sutra)).

Te simbolički koncipirane aure zemaljskih samoća usmjerene su i prema ublažavanju ljudskih tjeskoba. Naime, problemi tih funkcionalnih priča su osobni i globalni. Autorski ekvilibrij osmišljen je kreativnom radoznalošću. Dinamički život priča potpomaže oduhovljena monološka forma tvoreći imaginativne prostore duše:

„Osjećali smo da se bliži vrijeme kad nam više neće biti do pjesme; kad ćemo se silom prilika morati uozbiljiti; plašili smo se da ćemo postati kao naši roditelji; da ćemo morati raditi ono što ne želimo raditi; da će nas život, kad završi osnovna škola, rasuti na sve moguće strane sa svim mogućim sudbinama – a mi smo se željeli još samo malo igrati, izolirati se od stvarnosti koja nam se činila nemilosrdnim valjkom koji će nas pregaziti. (...) Ni djeca, ni ljudi – činilo nam se da smo nitko i ništa, a od nas se očekuje sve.“

Kao prilog ironijski usmjerenoj interpretaciji stvarnosti navest ću još naslove dviju priča: Dešifriranje – dnevnik jednog tjedna ( 3.‒ 9. 12. 2015.) i Marta, srećan ti 8. marač.

Dešifriranje je ironijski opis kulturno-prosvjetnih zbivanja u Rijeci, u vizuri autorice, koji se može sažeti u sintagmu Umjetnik i pet uhljeba u kulturi s podnaslovom Pročelnici svih odjela, ujedinite se.

Marta, srećan ti 8. marač šaljiva je ironijski osmišljena pripovijest o razmiricama bračnoga para. Posebnost je u tome što je ova kratka priča napisana na čakavskome narječju, s nužnim „izmjenama“, jer je potpisnik: „Voli te Mujo, Mujadin, tvoj verni muž“.