Između realnog i distopijskog

Nakon što je romanom Iznad svega suvereno zakoračio u područje onoga što bismo mogli nazvati klimatskom fikcijom (cli-fi), američki pisac Richard Powers, autor jednoga od intrigantnijih suvremenih književnih opusa uopće, u kojemu su tijekom proteklih desetljeća svoje mjesto pronašle teme poput umjetne inteligencije, virtualne stvarnosti, genetike i neuroznanosti, najnovijim svojim naslovom Odivljenje (Fraktura, 2024) možda daje naslutiti da se u njemu misli i zadržati. Uostalom, šezdesetsedmogodišnji Powers, posljednjih godina naseljen podno planinskog lanca Great Smoky Mountains na jugoistoku SAD-a, u nedavnom je intervjuu sugerirao da je sav njegov književni rad možda vodio upravo problematici koju razmatra već u Iznad svega – u suštini, (destruktivnom) hegemonskom odnosu čovjeka prema ostatku živoga svijeta.

Za razliku od voluminoznoga prethodnika kojim je ispisao višegeneracijsku sagu razgranate strukture i povećega broja likova, Odivljenje (prev. Lara Hölbling Matković) je roman skromnijih gabarita, konstruiran oko specifične svakodnevice oca (Theo) i sina (Robin), obojice prilično dezorijentiranih nakon tragične smrti Allysse, pripovjedno mahom idealizirane supruge i majke koju su izgubili u prometnoj nesreći dvije godine prije početka radnje. Požrtvovni otac simpatičan je, mada karakterno i ne posebno upečatljiv astrobiolog čiji je posao među ostalim i razmatranje raznovrsnih scenarija o mogućim oblicima života na udaljenim planetima. Njemu dragocjen i kao praktičan eskapistički mehanizam, taj je dio njegove karijere značajan i kao pedagoško-edukativna metoda za njegova neobično inteligentnoga sina, nikad precizno dijagnosticirana devetogodišnjaka na spektru autizma.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2024.
Prevela Lara Hölbling Matković

Organiziran u kratkim neimenovanim poglavljima (ponekad manjima od stranice teksta), pritom u cijelosti predočen iz perspektive protagonista pripovjedača Thea, Powersov siže, između ostaloga, sadrži i početne crtice o Theovu odrastanju (što ostaje samo na razini skice), zatim nešto opširnije epizode iz njegova profesionalnoga sazrijevanja (u što pisac vješto inkorporira svoj prepoznatljivi znanstvenoprosvjetiteljski entuzijazam), te, u relevantnijem opsegu, kontinuirano prisutne fragmente o šarmantnoj Allyssi, odnosno o (distopijskoj) društveno-političkoj svakodnevici predočenoga svijeta (negdje u bliskoj budućnosti). Iako Odivljenje nesumnjivo ima svojih snažnih trenutaka, vjerojatno nije pretjerano reći da je glavnina fabule, uz iznimku uspjele relacije otac‒sin, zapravo tek olako postavljena kulisa za iznošenje idejnih varijacija na teme donekle već razmatrane u Iznad svega.

Važna pripovjedna prekretnica stiže otprilike na sredini romana, kada socijalno izolirani, uglavnom neshvaćeni i nerijetko bijesni dječak započne eksperimentalnu neurofeedback terapiju kod dr. Curriera (detalje je ovdje nužno preskočiti), znanstvenika koji je svojevremeno bio blizak s Allyssom. Dobivši tako ekskluzivnu ulaznicu u „misaoni svijet“ svoje majke, idealistički konstituirane žene strastvene oko proučavanja ptica i klimatskih prosvjeda, Robin prilično rapidno ostvaruje jasan emocionalno-psihološki napredak, pronalazeći u samoregulirajućoj terapiji dr. Curriera ne samo odgovor na svoje svakodnevne egzistencijalne probleme, nego i nadahnuće za društveni angažman. Daljnji splet okolnosti, međutim, vraća ga u regresivnu fazu, što će u kontekstu njegova promišljanja svijeta, poništavajući teško osvojene zastave nade i optimizma, naposljetku rezultirati antiantropocentrističkim dječakovim nazorima, usmjeravajući priču prema zbrzanome, i za ovoga čitatelja prilično nezadovoljavajućem finalu romana.

Obilježen supostavljanjem kompleksnih ideja iznesenih nerijetko originalnim (pseudo)znanstvenim diskursom s jedne strane, i sentimentalnim ekskursima u patetično i sladunjavo s druge, pri čemu se prepoznatljive piščeve tehnike oneobičavanja jezika povremeno kontaminiraju nedaćama s tonom, to jest, prelijevanjem infantilnog glasa Robina na osnovnu fokalizacijsku razinu, Odivljenje je i stilski, barem kada govorimo o Powersovim standardima, neravnomjerno uspio roman. Na sadržajno-kontekstualnom pak nivou pokazuje netipičan manjak odvažnosti, čega su pokazatelj u prvom redu prilično nedomišljate aluzije na izvanknjiževnu zbilju, primjerice lika koji je transparentni surogat Grete Thunberg, odnosno neimenovanoga predsjednika SAD-a, nekoga tko se doima kao tek mrvicu radikalizirani Donald Trump. Drugim riječima: postavljen u svijet čiju ekološko-ekonomsku dezintegraciju promatraju s bezobraznom razinom nezainteresiranosti i cinizma, Odivljenje ostavlja dojam zaglavljenosti između realnoga i distopijskoga, u mnogočemu nalik Zemlji 2024. godine.

Kad svemu pridodamo učestale izlete u didaktično i u ovom tipu angažiranosti često neizbježno moraliziranje, u romanu ima dovoljno spornoga materijala da ga oko manje naklonjeno od mojega protumači kao ekoaktivistički pamflet tek lijeno zamaskiran u osrednji fikcionalni kostur.  U ekopamfletima, što se mene tiče, nema ničeg lošeg, upravo suprotno, ali oni rijetko vode prema izvrsnoj književnosti, kakvu je na sličnom području Powers ostvario romanom Iznad svega. Šteta je, naposljetku, što pisac ovu mjestimično ipak stilski solidnu, poetičnu i dirljivu posvetu očinskoj ljubavi, umjesto proslavom ljudskosti okončava svojevrsnom tehnoutopističkom fantazmom. Odivljenje nije suvišan roman, ali Powersov je opus mogao bez njega.