Izazovi kiparstva

Kiparstvo je po svojoj definiciji umjetnost oblikovanja volumena, odnosno tijela u prostoru. Smještanjem tijela kipar intervenira u prostor i bez daljnjega ga mijenja, oduzimajući mu ili dodajući značenja i vrijednosti, vršeći prostorne rekontekstualizacije i redefinicije. Nažalost, nebrojeno smo puta svjedočili invaziji loše spomeničke plastike u javni prostor. Odabir lokacije i način uklapanja u prostor gotovo je podjednako važan kao i izvedba djela. Kiparstvo zahtijeva suživot s okolišem kao nijedna druga grana likovnosti. U odnosu je s prazninama, ali i sa svim ostalim objektima na lokaciji. O svakoga se sudara, svakoga se tiče, njegovo prisustvo ne može biti tiho kao prisustvo slike. Kipari će, poput Alema Korkuta, iskušavati različite prostore, tražiti idealni trg, ugao, bijelu galerijsku kocku, neprekidno preispitivati taj odnos i njihov međusobni utjecaj, ne želeći da tijela ikada pronađu konačno počivalište i prerastu u skulpture čvrstih kiparskih svojstava. Za Korkuta je kiparstvo nedefinirano polje koje treba izazvati, koje pruža bezbroj mogućnosti za djelovanje.

Alem Korkut u Galeriji umjetnina Split / Snimio Robert Matić

Prostor

Ciklus Tijelo umjetnik je publici prvi put predstavio 2017. godine u Galeriji „Božidar Jakac” u Kostanjevici na Krki. U osam godina isti se ciklus moglo vidjeti u najrazličitijim prostornim kontekstima, od crkvenih interijera do gradskih trgova. Ovoga se ljeta sedam poliuretanskih skulptura smjestilo u intimnom ambijentu skrovita i zatvorena atrija Galerije umjetnina u Splitu. Skulpture su raspoređene na travnatoj parceli i uokvirene različitim radovima iz muzejske zbirke, primjerice onima Gorkog Žuvele, Deana Jokanovića Toumina ili Španjolca Ignasija Aballija, čije je postojanje u ovom muzejskom vrtu gotovo nezamjetno, a otkrivanje bogate i skladne koegzistencije pravo radosno iznenađenje.

Alem Korkut Tijelo (detalj s izložbe)

Atrij Galerije umjetnina Split za suhih ljetnih mjeseci postaje treći izložbeni prostor tog muzeja. Niski kameni monoliti koje posjetitelji nerijetko koriste za odmor od šetnje ili kontemplaciju nakon obilaska muzeja, ako na njima nisu smješteni žičani Embriji Siniše Majkusa, ljeti postaju privremeni postamenti kiparskih uradaka. Sjajnu instalaciju prošloga ljeta ovdje je imao kipar Neven Bilić, čiji je rad obilježen drugačijim kiparskim nekonvencijama u odnosu na Korkutove, multipliciranim, sklopivim prototipovima, uobičajenim za industrijske procese rada. Odmak od kiparske tradicije Bilić čini napuštanjem kiparskih postupaka poput klesanja i modeliranja te umjesto toga fokus zadržava na serijskoj proizvodnji.

Volumen

Korkutov izložbeni ciklus bio je postavljen u splitskome muzeju od 11. lipnja do 22. rujna. Sadržajno, autorovo promišljanje o tijelu dotiče sve pojmove koji se tim nazivom koriste, bila ona fizičke prirode ili ne, od biološkog tijela, preko matematičke terminologije, filozofskih entiteta do društveno-političkih konstrukata. Tijelo je obuhvatna površina, koju razumijevamo uvijek u odnosu na prostor koji ga okružuje. Korkutova tijela izgledom su geometrijska, kosturi kocaka i kvadara bez stranica, no zakrivljenost njihovih linija ne sugerira geometrijsko stanje, pokretljivost je svojstvena biološkom tijelu. Skulpture imaju ponešto od obiju strana. Nedostaje im geometrije da bismo ih olako takvima opisali. Čvrstoća materijala suprotstavljena je lelujavosti i neposlušnosti oblika, premda je pokret zamrznut u trenutku. Njihove su poze međusobno različite u zajedničkoj koreografiji. Unatoč pojednostavljivanju forme, prisutna je individualizacija. Varijacija pokreta može biti bezbroj. Autor kao da se pitao što sve može dobiti od kocke ili koliko različiti možemo postati krenuvši od istog.

Raspadljivost materije i prolaznost fizičke egzistencije

Korkut pomiče nepomično, manipulira osnovnim kiparskim postulatima, pravim kutem, koji će u svome predgovoru Boris Greiner atribuirati kao rimski kanon, povlačeći paralelu s antikom i smještajem skulptura nasuprot zidinama Dioklecijanove palače, u Galeriji umjetnina Split. Razlika u odnosu na antiku prije svega je vrijednosna – monumentalnost, impozantnost i opčinjenost snagom ustupili su mjesto eleganciji i ljupkoj prizemljenosti. Ne smijemo zaboraviti da je antička skulptura bez iznimke imala utilitarnu ulogu, nosila je propagandnu poruku Carstva, što opravdava kanonsku ozbiljnost. Kiparski jezik današnjice zaigran je, potentan, živ i kao nikada prije podložan eksperimentiranju. Destrukcija očekivanosti i promjena izvornosti materijala konstante su Korkutova kiparskog izraza. Njegov kiparski jezik odlučno odbija slijediti zakonitosti i odriče se vladavine sustava koji ih je „nametnuo“. No u ovome radu autor naglasak ne stavlja na materijal niti na tehnologiju izrade nego na oblik. Sustav remeti neočekivanim oblikom, geometrijskom nepravilnošću i odabirom konture bez ispune, koje spomenuto tijelo tek nagovješćuje, odnosno zatvara ga na razini percepcije.

Ciklus Tijelo bez daljnjeg artikulira Korkutovo promišljanje skulpture i autorovu vjernost propitivanju kiparskog medija, odnosno njegova prostornog, taktilnog i materijalnog aspekta. Međutim, izobličene geometrijske forme su i fizičke predstave fragilnih organizama. Tjelesa su zaustavljena u trenutku rastapanja, možda upravo stoga da bismo ga mi (posjetitelji) postali nakratko svjesni. Autor implicira da „skulptura, poput ljudskog tijela, ima svoj razvoj, postojanost i vijek trajanja te će postupno pod teretom života postajati nestabilna na nogama, počet će se urušavati, uvlačiti sama u sebe i polagano odumirati“. Korkutovo Tijelo primjer je kako medijem koji tome vjekovima odolijeva, prikazati raspadljivost materije i prolaznost fizičke egzistencije.