Isplati li se eksperimentirati?

Kada se naniže mnogo festivala u isto vrijeme, kao što se to dogodilo u Zagrebu tijekom rujna, znaju se čuti komentari: „Jesu li nam svi oni potrebni?“ Smatram da svakako jesu. Zahvaljujući njima možemo vidjeti određeni presjek domaće umjetničke produkcije, a međunarodni festivali otvaraju nam prozor u svijet, upoznaju nas s različitim, u nas rjeđe viđenim estetikama i omogućuju nam komparaciju naših umjetnika s inozemnima. Primjerice, uglednim profesorima lutkarstva, kao što je dugogodišnja izbornica PIF-a Livia Kroflin, Međunarodni festival kazališta lutaka bio je najvažnija škola koja joj je ponudila i vrijednu riznicu materijala za pisanje knjiga. U njezinom izboru uvijek ima „za svakoga ponešto“, pa je tako i 57. PIF ponudio tradicionalnije predstave s izvrsnom animacijom, ali i pogled u nove smjerove te umjetnosti.

Iz predstave Mrtva priroda mariborskog Lutkovnog gledališča  / Snimila Jaka Vramuž

Dvije predstave koje pomiču granice

Ti novi ili drukčiji smjerovi osobno su mi najizazovniji. Neovisno o tome jesu li  umjetnički više ili manje uspješni, oni istraživanjem pomiču ustaljene granice. Ove godine na programu su bile (samo) dvije takve predstave, obje iz Slovenije. Mrtva priroda Tina Grabnara iz Ljubljane i Alisa u zemlji papira Mattea Spiazzija iz Maribora. Iako obje imaju manjkavosti, posebice u dramaturškom dijelu, pokazuju da se slovenska institucionalna lutkarska kazališta, za razliku od naših, hrabro upuštaju u eksperimente, spremni su za njih izdvojiti i dosta novca, makar znaju da im se to možda neće isplatiti. U predstavi Mrtva priroda, primjerice, lutkari govore o tome koliko su platili svakog prepariranog zeca (a kupili su ih devet), a kad se tome pribroje troškovi scenografije i svega ostalog, za lutkarske uvjete to je prilično skupa predstava koja bi se u našoj zemlji vrlo brzo skinula s repertoara. U njoj se, naime, gotovo ništa ne događa, a opet lutkari nas animacijom prepariranih zečeva, uvlače u svoj svijet.

Dramaturgija zbivanja podsjeća na televizijske emisije o životinjama – u jednom prizoru zečje uši proviruju iz paprati, u drugome zec tijekom noći kopa rupu u zemlji, u trećemu skakuće po požutjeloj travi i bori se s muhom, u četvrtom je okružen mahovinom. Scenografija u kojoj se nalaze zečevi nije umjetna, biljke su također mrtva priroda. Naizgled se u toj predstavi ništa ne događa, a opet prisustvujemo trenutku ljepote života i dostojanstvu njegova kraja. Nadahnuće za predstavu autori Tin Grabnar i Tjaša Bertoncelj pronašli su u tekstovima britanskog prirodoslovca koji se počeo baviti taksidermijom kako bi mrtvim životinjama zauvijek sačuvao ljepotu. Nije ih u tu svrhu ubijao, nego pronalazio – na cestama ili u šumama – i potom preparirao. Slovenski lutkari otišli su korak dalje u njegovu naumu – toj su ljepoti na tren udahnuli život. Umjesto muzeja u kojima skupljaju prašinu i u kojima se često pitamo o svrsi njihovog izlaganja, oni su ponudili, kako podnaslov predstave govori, Devet pokušaja da se sačuva život. I pritom su pokazali iznimno poštovanje i prema smrti jer su s velikom pažnjom, u tišini, ispratili svakog zeca na vječni počinak. Predstava u Sloveniji igra već četiri godine i publike za nju još uvijek ima, međutim uvjerena sam da u našoj zemlji ne bi bila dugoga vijeka. Razlozi tome su možda u tome što ne navikavamo gledatelje na umjetničke eksperimente, nego se najčešće igra „na sigurno“.

Iz predstave Alisa u zemlji papira ljubljanskog Lutkovnog gledališča/ Snimio Boštjan Lah

Poznavateljima lutkarstva poznatiji, ali široj publici noviji pristup bio je i u mariborskoj predstavi Alisa u zemlji papira u kojoj je poznata priča Lewisa Carrolla ispripovijedana dojmljivim vizualnim jezikom, pomoću starih knjiga i njihovih stranica koje postaju lutke i scenografija. Makar je idejno vrlo dobro zamišljena, predstava je bila pomalo konfuzna i nedorečena, što je mana i nekih drugih predstava Mattea Spiazzija koje sam gledala u našim lutkarskim kazalištima.

Emocije iskazane bijelim lutkama

Iako ne eksperimentira formom ni postupcima, najdojmljivija predstava na ovogodišnjem festivalu za mene je bila Šapat duše varaždinskog HNK kojoj je Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa nedavno uručilo Nagradu Ivo Hergešić za najbolje kazališno ostvarenje u sezoni 2023/2024, a prosudbena komisija PIF-a dala joj je pet nagrada: Tamari Kučinović za režiju, Aleni Pavlović za kreaciju lutaka, ansamblu predstave za kolektivnu animaciju (Sara Ipša, Marinko Leš, Filip Eldan, Sunčana Zelenika Konjević i Nikša Eldan), Davoru Molnaru za scenografiju i Ivani Đula i Luki Vrbaniću za originalnu glazbu. U vremenu kada je sve više ljudi primorano potražiti drugi dom, a pritom domaćini nisu gostoljubivi, smatram ovu predstavu iznimno važnom i potrebnom. Ona nas dotiče na svim razinama potičući nas da budemo empatičniji jedni prema drugima, posebice prema ljudima koji su izgubili sve, pa i sebe.

Slike brže dopiru do naših srca, one nas u sekundi mogu emotivno potresti, a to upravo čine bijele, neugledne krpene lutke bez odjeće i bilo kakvih oznaka. Njihov izgled bolje od bilo koje rečenice pokazuje kako se osjećaju mnogi koji žive u izbjegličkim kampovima, lišeni svojih domova, karijera i obitelji, svedeni na puko preživljavanje i borbu za koricu kruha i čašu vode usred egzistencijalne i civilizacijske pustoši (što se dočarava scenografijom – pijeskom). Sam pogled na lutke u trenutku prenosi njihovu tugu, bezizražajnost, besmisao, gubitak identiteta – sve ono čime se Šapat duše bavi. Dječak Idriz i njegova baka, međutim, pokazuju da se snagom volje i maštom mogu učiniti čuda te da zajedništvom i optimističnim pogledom život može biti bolji. Za to je potrebno mnogo mentalne snage, odnosno „volja bagera“ koju Idriz posjeduje i kojom pokreće sve ostale pokazujući im da vrijede i vraćajući im osmijeh na lice. Nadahnuta sudbinom stvarnih osoba, koje na kraju pokazuje na fotografijama, Tamara Kučinović napisala je poetičan, vrlo dubok, snažan, dirljiv i poticajan tekst koji nije opisivao lutkarsku izvedbu, nego se s njom savršeno isprepletao.

Predstava s najhumanijom porukom

Šapat duše nosi izuzetnu humanu poruku, no Nagradu Tibor Sekelj za predstavu s najhumanijom porukom dobio je Ratotvorac Husama Abeda. Palestinski umjetnik koji je završio ugledni studij lutkarstva u Pragu na pozornicu je donio mnogo različitih kovčega, čak i onih vojnih. U svakom kovčegu nalazio se jedan grad – Bagdad, Kuvajt, Brčko. Sve su to ratom pogođeni gradovi u kojima je živio njegov prijatelj o kojemu predstava govori. Gdje god bi se sakrio, rat bi ga pronašao, zato ga je nazvao Ratotvorcem, ponavljajući i upozoravajući tijekom predstave da to može biti svatko od nas. On i njegova obitelj prikazani su kao šibice koje vrlo lako mogu izgorjeti, u predstavi kombinira apstraktne objekte i konkretne predmete, humor i tragiku života, metaforu i izravnost i jedna je od boljih predstava ovogodišnjeg festivala.

Glavnu nagradu Milan Čečuk za najbolju predstavu u cjelini dobilo je obiteljsko kazalište Los Titiriteros de Binéfar iz Španjolske za ekološku predstavu Čovjek roda u kojoj su lutke napravljene od instrumenata i smeća pronađenog u šumi, a priča govori o uništavanju prirode zbog kapitala. Simpatično, no ni po čemu posebno lutkarsko djelo kakvih je bilo dosta na 57. PIF-u.