Hrvatska ambicija iliti gdje nam je pamet!?

Hrvatska je poviješću navikla na krize, ali malokad ih je spremno dočekala. Istini za volju, nije ni mogla jer nije imala vlastitu neovisnu državu. Devedesete su pokazale da, uz viziju i jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske, i najveće krize zna i može nadvladati.

Što nam pak pokazuju ove naše godine? Treba poći od bjelodanosti da je svijet u velikom previranju. Za razliku od previranja devedesetih, koja su za većinu europskih nacija bila optimistična i pozitivna, ova su pesimistična, osobito za Zapad, koji je već dugo u opadanju realne moći, počevši od demografske. To opadanje ima korijen u dugom procesu slabljenja duhovne moći i kohezije. 

U prigodi obilježavanja 140. obljetnice utemeljenja Croatia osiguranja otvorena je futuristička „izložba“ i vizija Hrvatska 2074. – pogled u budućnost / Snimio Patrik Macek / PIXSELL

Zapad danas nema pozitivnu vrijednosnu stožernu točku oko koje bi se okupio pa aksiologija prosječnog suvremenog zapadnjaka počiva na minimalizmu materijalnih pogodnosti ruha i kruha i svih mogućih prava, a kamo to u krajnjoj liniji vodi, nije više teško zamisliti jer su simptomi disolucije itekako vidljivi.

S tom i takvom krizom države se na različite načine hvataju ukoštac, pokušavajući razraditi scenarije budućnosti.

Hrvatska za sada nema, poput Švedske ili Indije, ministarstvo budućnosti – futurologija ili kolapsologija u nas su gotovo nepoznate riječi. Utoliko je pohvalno što je nedavno na tu temu u prigodi obilježavanja 140. obljetnice utemeljenja Croatia osiguranja otvorena futuristička „izložba“ i vizija Hrvatska 2074. – pogled u budućnost, na kojoj su predstavljeni optimističan, pesimističan i realističan scenarij hrvatske budućnosti.

Dobro, no kakve to veze ima s ovom rubrikom, odnosno s Hrvatima izvan Hrvatske? Ima itekakve! Naime, kao zemlja zapadnoga kova i kruga, Hrvatska ima zadaću ozbiljno se upitati što će graditi kao „budućnost“, iz čega ujedno proizlazi odgovor na pitanje kako želi biti „faktor“ globalnih i europskih „procesa“ (a želi i treba željeti!), zadaću to preču zbog raseljenosti svojega pučanstva. To pak podrazumijeva imati jasan pojam o tomu kako najbolje za državu i naciju iskoristiti činjenicu da je pola Hrvata izvan Hrvatske; samim time podrazumijeva odrediti ciljeve i operativnost suradnje s tom populacijom, kako s onom za koju nije izgledno da će se vratiti, tako i s onom koja bi mogla, htjela i željela vratiti se, odnosno useliti. To se, pak, iako naizgled malo vjerojatno (kažu trijezni ljudi), može dogoditi i brzo i mnoštveno, ako ni zbog čega, ono zbog toga što će, bude li spomenuta kriza jačala, u Hrvatskoj više nego drugdje (još) naći sigurnost „našega načina života“. Jer… (ipak) nije u šoldima sve!

Prošlo je prvih stotinu dana nove Vlade pa se u tom smislu zacijelo smije dobronamjerno ustvrditi da se, za razliku od nekih resora koji rade punom parom, Ministarstvo demografije i useljeništva još ne oglašava jasnim „smjerokazima“, da se vidi na čemu će mu biti političko-operativno težište. Budući da je useljeništvo i u nazivu eksplicirano (iako je useljeništvo dio demografije, pa je ovo neka vrsta polupleonazma), za očekivati je da će se tom segmentu demografske politike posvetiti posebna pažnja, kako time što će se pod kakvu-takvu državnu kontrolu staviti stihijsko useljavanje stranaca (i tvrtki koje se bave tim biznisom, naravno, sebi za uhar), tako i time što će razraditi program useljavanja Hrvata iz „neograničene“ Hrvatske, uključujući plan potencijalno iznenadnog masovnijeg povratka.

Od proglašenja neovisnosti, odnosno raskida državnopravnih veza s republikama bivše Jugoslavije, prošle su 33 godine – kad smo već kod toga, ne bi li se, glavni grade Zagrebe!, u to ime prema primjeru Ulice 29. X. 1918. na Gornjemu gradu, usporedice s njome, s druge strane Sabora, sadašnju Kamenitu (ta imamo Kamenita vrata) moglo nazvati Ulicom 8. X. 1991?: ta nije valj­da to razdruživanje manje važno od onoga 1918!? – od međunarodnog priznanja gotovo isto toliko, a uskoro će biti 30 godina od kraja Domovinskoga rata. Nije li, dakle, vrijeme da se, nakon stvaranja i obrane države, ostvarenja strateških međunarodnih ciljeva (doći će i OECD) i uspješnog hvatanja priključka na gospodarski prosjek EU, što su, uz mnoge druge, poput kreditnog rejtinga, nedvojbeno sjajni uspjesi, više posvetimo unutarnjem uređenju svojih društvenih, državnih i narodnih prilika? To jest zahtjevno, ali je još važnije jer snaga i važnost države počivaju na narodnoj samosvijesti i društvenoj koheziji. Drugim riječima, kada na rečenoj izložbi, primjerice, jedan od scenarija Hrvatskoj predviđa 2074. samo 2.800.000 stanovnika, onda bi se svi trebali uhvatiti za glavu i upitati: što? Zar u to ulažemo pamet i kapital? Gdje su nam ljudi? I gdje nam je pamet!?

Svjesni smo toga, makar mislimo da jesmo, ali ipak… stalno kao da se nešto čeka. A Hrvati u svijetu i dalje čekaju da ih Hrvatska ozbiljno angažira. Ta ne treba njima ništa! Njima treba samo hrvatska ambicija! A ta ambicija, nakon osvajanja međunarodnih pozicija i prepoznatljivosti, i nedvojbeno opipljiva materijalnog razvoja (i po tome se vidi što znači vlastita država!), može biti samo hrvatska integracija, koncentracija, kohezija i globalna emancipacija. Utoliko nikakvi pesimistički scenariji ne dolaze u obzir! Treba konačno staviti polugu na čvrstu točku i pokrenuti svijet!

A Matica, naša Matica?

Dovoljno je kazati samo to da je ona u krizama uvijek znala što hrvatskome narodu treba i što joj je činiti…