Gliptoteka: prošlost i perspektive u novom ruhu

Kada pomislimo na zagrebačku Gliptoteku najčešće su nam asocijacije na značajne izložbe (samostalne i skupne, monografske, slikarske, kiparske, grafičke, fotografske...), uređeni park koji se zrcali i ogleda u Bakićevu Svjetlosnom obliku postavljenom u samome središtu (mjesto održavanja raznih društvenih događanja). Ambijent industrijskih zgrada poslužio je kao kulisa mnogih spotova i reklama (između ostalog i za kultnu himnu zagrebačkog nogometnog kluba Dinamo grupe Pips, Chips & Videoclips). Prepoznatljiva i dopadljiva vanjština zgrada obavijena je lozicom koja mijenja svoju boju kroz godišnja doba i oslikava pročelja ovog industrijskog kompleksa. I premda taj omotač (Parthenocissus quinquefolia) ima degradirajući učinak na zgrade, on skriva ne samo dio industrijske povijesti zagrebačkog središta, već je čuvar povijesti muzeja skulpture i sadrenih odljeva.

Suočeni s nerazumijevanjem njezina sadržaja, što je praktički čini nevidljivom, prosječni posjetitelj mora se prvo zapitati što znači naziv Gliptoteka? Tu treba posegnuti za grčkim korijenom riječi glyptós (γλυπτός) – skulptura ili glyptothíki (γλυπτοΘήκή) – muzej ili dvorana skulptura, odnosno thḗkē (θήκη) što znači spremište. Sam izraz „gliptoteka“ skovao je u 19. stoljeću Friedrich von Gärtner, dvorski arhitekt bavarskog kralja Ludwiga I. koji je osnovao svoju Glyptotheku u Münchenu, posvećenu vlastitoj zbirci grčkih i rimskih skulptura. Ovaj neobičan naziv nosi i zagrebačka Gliptoteka, uz tek nekolicinu institucija u svijetu, od Ny Carlsberg Glyptoteke u Kopenhagenu, Glyptotheke u Münchenu, do National Glyptotheque u Ateni. Prosječni posjetitelj tek naslućuje, dakle, što ga čeka u izložbenim dvoranama. No, krenimo od začetka ove muzejske institucije neobičnoga naziva.

Antička zbirka u Gipsoteci, Mironov Diskobol, 1945.

Gliptoteka HAZU u obnovi

Današnja Gliptoteka, koja to ime nosi od 1952, pod okriljem Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (tada JAZU) nastala je na temeljima Gyps Museuma Isidora Kršnjavija iz 19. stoljeća i Gipsoteke grada Zagreba Antuna Bauera iz 20. stoljeća.

Gyps Museum i Kršnjavijeva zbirka antičkih odljeva

Gyps Museum, osnovan krajem 19. stoljeća na inicijativu Isidora Kršnjavija, predstavljao je simbol estetskog ukusa i kulturnog napretka. Utemeljen na klasicističkim idejama, slijedio je praksu velikih europskih akademija koje su proučavanje antike smatrale temeljem razumijevanja ljepote i sinonimom za „dobar ukus“ u umjetnosti, baš kako ju je u 18. stoljeću shvaćao njemački povjesničar umjetnosti i arheolog Johann Joachim Winckelmann. U to su se vrijeme diljem Europe prikupljali antički odljevi jer su se smatrali dijelom antičkog nasljeđa koje je predstavljalo neprolazan estetski i intelektualni uzor. Odljevi su također bili temelj humanističkog obrazovanja, prvenstveno povijesti umjetnosti i arheologije, kao i umjetničkog školovanja, gdje je crtanje prema antičkim odljevima bilo uobičajen način usvajanja ideala ljepote i proporcija tijela.

U 19. stoljeću započinje masovni interes za prikupljanje antičkih odljeva, što je ujedno i vrijeme njihove najveće ekspanzije. Odljevi u to vrijeme postaju svjetska baština zahvaljujući masovnoj produkciji i brojnim renomiranim radionicama i ljevaonicama sadre. Za Zagreb je takav muzej predstavljao znak pripadnosti europskom kulturnom miljeu, naglašavajući humanističke vrijednosti i zajedničku memoriju zapadne kulture i obrazovanja, s odljevima koji su bili nositelj općih mjesta u povijesti umjetnosti, novoj disciplini koja se u drugoj polovici 19. stoljeća afirmirala na pojedinim sveučilištima, među ostalim i u Zagrebu. Kao važan dio umjetničkog nasljeđa, odljevi predstavljaju kanon na kojem su se školovale generacije umjetnika i kulturnjaka u Hrvatskoj.

Gipsoteka grada Zagreba

Gyps Museum i Kršnjavijeva zbirka antičkih odljeva dijelili su sudbinu sadrenih zbirki diljem Europe i zapadnog svijeta, s jednakim usponima i padovima. Zanemarivanje i nedostatak brige značajno su umanjili zbirku koja je okupljala najznačajnija djela antičke kiparske umjetnosti, poput Diskobola, Dorifora, Afrodite iz Milosa, odljeva s Ateninog hrama na Partenonu, Laokoonta, Umirućeg Gala i drugih. Kršnjavi je smatrao da su odljevi ključni za obrazovanje i shvaćanje antičke umjetnosti. Kroz kulturnu reformu, težio je stvaranju temelja za obrazovanje i nadahnuće novih generacija umjetnika i intelektualaca u Hrvatskoj, pružajući im uvid u estetske i humanističke dosege antičke civilizacije.

Kršnjavijeva ostavština postala je temeljem kasnije sadrene zbirke Gipsoteke grada Zagreba, koju je 1937. godine osnovao Antun Bauer. Bauer je nastavio Kršnjavijevu ideju i proširio ju na zbirku nacionalnih odljeva po uzoru na Musée de sculpture comparée u Parizu. On je sakupio presjek onoga što je tadašnja povijest umjetnosti smatrala najznačajnijim djelima hrvatske nacionalne baštine, obuhvaćajući razdoblje od predromanike do Jurja Dalmatinca. Ova zbirka u Zagrebu, kao i mnoge europske zbirke odljeva nacionalne baštine, nastala je kao odjek pokreta romantizma koji ih je potaknuo, s ciljem jačanja nacionalnog identiteta te oblikovanja i definiranja nacionalne baštine i kulture.

No, Bauer nije samo sakupljao odljeve; njegova vizija muzeja proširila je poimanje Gipsoteke na šire područje kiparstva. Skupio je relevantna djela, većinom sadrene modele hrvatskog kiparstva od 19. stoljeća do suvremenog doba. Danas ta zbirka obuhvaća eminentne umjetnike od Rendića, Frangeša Mihanovića, Meštrovića, Kršinića, Augustinčića i Kerdića do Radauša, Bakića, Ružića, Vlahova, Kožarića, te suvremenih kipara i kiparica koji su nastavili dopunjavati zbirku u 21. stoljeću. Bauer je radio na koncepciji stalnih postava i intenzivno pisao, a iz njegovih tekstova o muzeologiji vidljivo je da je bio dobar poznavatelj teorije i praktičar muzeologije. Pažljivo osmišljen muzeološki plan potvrđuje njegovu ulogu u stvaranju tada suvremene muzejske ustanove.

Bauerova Gipsoteka bila je muzej koji je integrirao svoju primarnu muzejsku djelatnost s istraživačkim radom. Tu su se prikupljali dokumenti i građa vezani uz zbirke Gipsoteke. Brzo se proširila i sistematizirala građa hemeroteke, arhivskog materijala, uspostavljen je fotolaboratorij i fototeka, knjižnica. Osnovan je Arhiv za domaću umjetnost (današnji Arhiv za likovnu umjetnost HAZU), te radionica (gipsaona) za izradu odljeva koja je tijekom sljedećih desetljeća intenzivno radila sadrene odljeve po Hrvatskoj.

Od pripreme velike pariške Izložbe srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije održane 1950. Gipsoteka ulazi u sastav tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i mijenja ime u Gliptoteku, muzej skulpture, odlukom Predsjedništva Akademije od 9. srpnja 1952. godine.

Gliptoteka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

Kao Gliptoteka, muzej se profilirao i intenzivirao svoje aktivnosti na formiranje stalnih postava, te organiziranje retrospektivnih i monografskih izložbi hrvatskih modernih i suvremenih kipara. Također, Gliptoteka je osnivač Trijenala hrvatskog kiparstva koji se održava od 1982. godine, pružajući presjek suvremene kiparske produkcije. Od 2000-ih godina otvorivši vrata svojih četiriju galerijskih prostora, Gliptoteka je postala referentno mjesto za različite suvremene kulturne manifestacije s nacionalnim, ali i međunarodnim predznakom.

Je li prosječni posjetitelj ovime stekao uvid u ono što je bit muzeja skulpture i odljeva? Možda je bolje pitanje što od njega očekuje s obzirom na trenutnu obnovu, te što želi ugledati kada se jednoga dana otvore vrata muzeja? Naime, danas svjedočimo prvoj većoj revitalizaciji kompleksa nakon useljenja muzeja u prostore bivše Tvornice kože davne 1940. godine. Radovi nakon zagrebačkog potresa započeli su u studenom 2022, a završetak obnove Gliptoteke planiran je za kraj 2026. To mjesto neobičnoga naziva i zanimljive povijesti suočeno je s novim muzeološkim izazovima, a nova koncepcija mora biti usmjerena prema osuvremenjivanju muzejskog rada, jednako kao i arhitektonskog prostora. Time polažemo nade da će ovaj simbol i dom kiparstva, koji predstavlja povijesni kontinuitet od vremena antike i afirmira nacionalnu kiparsku baštinu, ispuniti našu obavezu, onako kako je to veliki švicarski povjesničar Jakob Burckhardt zapisao u svom djelu „Razmišljanja o svjetskoj povijesti“ – kao „obavezu prema prošlosti, kao duhovnog kontinuuma koji spada u našu najvišu duhovnu imovinu“.

Na taj način, pretvorit ćemo prošlost u nasljeđe za buduće generacije. Ovo je odgovor budućem posjetitelju koji će u iščekivanju obnovljenog muzeja ući u ustanovu nacionalnog kiparskog blaga. U ustanovu koja uspostavlja dijalog s baštinom i suvremenošću kroz novo kreativno promišljanje koje redefinira i gradi na temeljima tradicije i povijesti.