Gaudí je bio arhitektonski genij ispred svog vremena

Arhitekt Antonio González Moreno-Navarro lanjski je dobitnik Nagrade Richard H. Driehaus, koja se dodjeljuje zaslužnima za očuvanje kulturne baštine. I dalje vitalni 81-godišnjak više od četiri desetljeća proveo je, naime, na čelu službe koja skrbi o očuvanju arhitektonskog nasljeđa u Barceloni. Tijekom tog razdoblja razvio je zapaženu metodologiju, ali i primijenio brojne ideje u vlastitim restauratorskim projektima koje su kasnije imale itekakvog odjeka u struci. Razgovor smo vodili u njegovoj radnoj sobi u jednoj od najšarmantnijih četvrti Barcelone – Graciji, nedaleko od crkve Svete obitelji, poznatije kao Sagrada Familia. Izgradnja tog ikoničkog dijela tamošnjeg arhitektonskog obzora napokon bi trebala biti dovršena 2026, na stogodišnjicu Gaudíjeve smrti.

Gospodine González Moreno-Navarro, je li crkva Svete obitelji doista najkontroverzniji vjerski projekt svih vremena?

Ne bih mogao odgovoriti na to pitanje, budući da danas crkva Svete obitelji nije vjerski, nego komercijalni, turistički objekt. U toj priči vjerskih interesa nema, prisutni su oni ekonomski. Daleko je to od Gaudíjeva sna. Trebala je to biti katedrala za siromašne, izgrađena od milodara i donacija vjernika. Danas posjetitelji plaćaju ulaznicu. To više ni nije djelo Gaudíja, katedralu sada dovršavaju oni koji žele prigrabiti ostavštinu velikog arhitekta. Samim time ne vidim zašto bi bilo bitno dovršiti izgradnju do 2026, osim zbog snažnog turističkog interesa. Najbitnije je da se posao obavi kvalitetno.

Snimio Dragan Nikolić

Zapanjujuće zvuči podatak da je crkva Svete obitelji građevinsku dozvolu, za koju je izdvojeno čak četiri milijuna i 600 tisuća eura, dobila tek 2019. To znači da je 137 godina građena – nelegalno?

Godine 1971. prvi je put objavljeno u novinama da se radi o ilegalnim radovima. I što se dogodilo? Radovi su nastavljeni. Jedan dio građevine jest nacionalna kulturna baština pod zaštitom UNESCO-a, što podrazumijeva i poštovanje određenih pravila. Budući da se ne poštuju, bez obzira na dozvolu iz 2019, gradnja je ilegalna. Uostalom, za što je dozvola izdana ako ne postoji projekt? Oni ni ne znaju kako bi projekt završili, uključujući i glavno pročelje. Monumentalno je samo ono što je onomad napravio Gaudí, u više od 40 godina rada na tom projektu. Bio sam član komisije Ministarstva kulture koja je odlučila kako u kategoriju spomenika spada samo Fasada Kristova rođenja, jedno od tri glavna pročelja. Sve ostalo jest okruženje. Svih ovih godina smatralo se kako je riječ o izgradnji i dovršetku crkve, a Katolička crkva u ovoj zemlji doživljava se povlaštenom i naređuje, te je oduvijek smatrala kako ne treba tražiti građevinsku dozvolu. Puno sam pričao s pokojnim arhitektom Bonetom Garíjem, koji je bio glavni operativac za izgradnju crkve Svete obitelji između 1974. i 1983. Rekao sam mu da se ti radovi ne uklapaju u novi urbanistički plan Barcelone koji je tada bio u izradi, te da ne postoji dozvola za takvu vrstu radova. Inače dobar čovjek i nadasve kvalitetan arhitekt odgovorio mi je: Ovo ne govorim ja, nego Bog. I zato ovo što radimo zovem Božjim urbanizmom.

Je li crkva Svete obitelji, koja bi nakon završetka radova trebala biti najviša vjerska građevina u Europi, doista toliko arhitektonsko čudo zbog složenih trodimenzionalnih modela kojima obiluje i naprednih inženjerskih rješenja?

Gaudí je bio arhitektonski genij ispred svog vremena. Puno više od crkve Svete obitelji interesirao ga je stari industrijski kompleks u okolici Barcelone Kolonija Güell. Ondje se osjećao slobodno, od početka je bio zadužen za njegovu izgradnju i mogao je nesputano stvarati. Na gradilište crkve Svete obitelji Gaudí nije odlazio. Nije odredio njezinu lokaciju, upao je u priču kada su radovi trajali već godinu dana. Uostalom, predsjednika Katoličke udruge štovatelja svetog Josipa, koja je naručila izgradnju crkve, Josepa Maríju Bocabellu arhitektura nije zanimala. Važno je naglasiti da je Gaudí u svojim počecima sve što je zamislio uvijek izrađivao od kamena. Tek kasnije je prešao na uporabu armiranog betona, koji podrazumijeva posve drugačiji način gradnje. Moguće je da se oni koji danas završavaju crkvu Svete obitelji osjećaju nasljednicima tog armiranog mentaliteta pri izgradnji.

Nedavno sam objavio članak o Gaudíju kao vuku samotnjaku europske arhitekture, ne smatram ga revolucionarnim arhitektom. Upravo zbog crkve Svete obitelji, građevine koja je na određeni zasjenila njegov ukupni opus, izgubio je mogućnost da bude vrednovan kao revolucionar i doprinese stvarnom razvoju moderne arhitekture. Osim razdoblja kada je izvodio radove u Koloniji Güell, pred kraj života zatvorio se u crkvu Svete obitelji. Posljednjih 15 godina života posvetio je samo njoj. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće htio je nadvisiti gotiku. Zamislite, u trenutku kada u Chicagu tamošnji arhitekti počinju graditi nebodere!

Gaudí je bio prvi arhitekt u Europi, a vjerojatno i na svijetu, koji prekida veze s akademskom arhitekturom. Koliko je njegova radikalna arhitektura organskog predznaka i prepuna boja definirala arhitekturu današnje Barcelone?

Kada je stvarao u Barceloni, Gaudí se ograničio na pojedine građevine, a ne na stvaranje šire arhitektonske slike. Najveća pogreška koju možete napraviti vezano uz Gaudíja jest nazvati ga modernistom. On to nije, svoja prva djela napravio je prije modernizma. Nije pritom nikoga kopirao, neponovljiv je zbog svoje originalnosti. Do izgradnje poznate Kuće Vicens nitko na svijetu nije napravio takav raskid s akademskom arhitekturom. Gaudí nije imao ambiciju biti revolucionar, želio je stvarati onako kako osjeća. Njegova posebnost ističe se kod onoga što je osnova arhitekture, a to je odnos građevine s lokacijom, okolinom, nacrtom i potrebama klijenta. Turistima koji pohode Barcelonu i dive se njegovim djelima te stvari nikad ne objašnjavaju, pričaju im tek površne gluposti. Primjerice, Palača Güell, o kojoj znam puno jer sam sudjelovao u njezinoj obnovi, izvanredno je djelo. Zadovoljava sve parametre smještaja u prostoru i zahtjeve klijenta iznutra, a opet se izvana izdvaja svojom neobičnom arhitekturom, izgledom i formom.

Lani je Katalonija proslavila stogodišnjicu smrti Lluísa Domènecha i Montanera, jednog od Gaudíjevih suvremenika koji je predvodio katalonski modernistički pokret, te znatno utjecao na ovdašnji art nouveau. Koliko je on bitan za arhitektonski identitet regije?

Nitko se ne može uspoređivati s Gaudíjem, ali Domènech i Montaner bio je izvrstan arhitekt. Pogledajte samo njegovu Palaču katalonske glazbe (Palau de la Música Catalana), jedinu koncertnu dvoranu na svijetu pod zaštitom UNESCO-a. Vjerujem inače da je modernizam karakterističan za Barcelonu 20. stoljeća, a ne 19. stoljeća, kada su stvarali Gaudí i Domènech i Montaner. Prostorno širenje Barcelone krenulo je dosta kasno. Diljem grada ima dosta modernističkih zgrada nepoznatih arhitekata, ali ih je nedovoljno da bismo govorili o modernističkom predznaku tog širenja. Razumijem da mnogi Barcelonu žele prodati kao dio modernističke arhitektonske priče, ali treba to činiti koristeći bazične arhitektonske elemente, bili oni modernistički ili ne.

Još 1971. u novinama je objavljeno kako crkva Svete obitelji nema građevinsku dozvolu i da su radovi na njoj ilegalni

Djelo Domènecha i Montanera jest i najveći modernistički kompleks na svijetu Sant Pau. Do 2009. bila je to golema bolnica. Nakon obnove i pretvaranja u muzej i kulturni centar taj je kompleks pod zaštitom UNESCO-a i jedna od najvećih turističkih atrakcija Barcelone. Imate iskustvo u obnovi Palače Güell i kripte u Koloniji Güell, koja je 2005. također dospjela na UNESCO-ovu listu zaštićene baštine s još šest Gaudíjevih djela. Koliko je bitna odgovarajuća obnova takvih arhitektonskih dragulja?

Riječ je o iznimno bitnom kompleksu. Još 1980-ih u Barceloni nisu shvaćali da ga trebaju integralno očuvati. Liječnici su govorili da nije funkcionalan, rušili su neke njegove dijelove. Taj je kompleks očuvan zahvaljujući Ministarstvu kulture u Madridu, a ne zbog napora lokalnih vlasti, koje nisu smatrale potrebnim spasiti ga od propadanja. Danas je to važan spomenik kulture, u čijoj pozadini postoji funkcionalna moderna bolnica. Mislim da me nitko nije pitao ništa o Koloniji Güell posljednjih dvadeset godina. Još pamtim kako su mene i suradnike u medijima napali neki koji su se osjećali zapostavljeni pri obilježavanju 150. godišnjice Gaudíjeva rođenja, optuživši nas za zloporabu novca tijekom radova na kripti u Koloniji Güell. Ali UNESCO je rekao da je sve izvedeno kako treba, dobili smo i pohvale u španjolskoj stručnoj literaturi. Zamislite, lokalni tisak odbio je objaviti taj nalaz UNESCO-a!

Crkva Svete obitelji (Sagrada Familia) / Snimio Dragan Nikolić

Moram naglasiti kako je arhitekt Juan Bassegoda Nonell cijelo zdanje doveo u opasnost. Primjerice, na trijemu zgrade izgradio je stube koje su uništavale samu građevinu. Napravio je i druge gaudističke intervencije kao da je riječ o Disneylandu, a sve kako bi se privuklo čim više turista. Na taj način narušio je dostojanstvo arhitekture objekta i izazvao popriličan prijezir kod mnogih u struci. Mnoge od tih dodataka načinjenih nakon smrti Gaudíja, koji su svojom težinom ugrožavali statiku, uklonili smo tijekom obnove.  

Krkhi ekosustav parka Güell pod najezdom je turista

Kuća Batlló – neizostavni dio turističkih ruta / Izvor Pixabay

Koliko je Gaudíjeva ostavština ugrožena zbog masovnog turizma u Barceloni, ne samo crkva Svete obitelji, kao najposjećeniji spomenik u cijeloj Španjolskoj, već i Park Güell, Kuća Batlló ili Kuća Milà?

Kada je riječ o crkvi Svete obitelji, još prije nekoliko desetljeća predložio sam u intelektualnim krugovima, uključujući i svećenike, da se ne nastavlja izgradnja i ostavi se vidljivim samo izvorno Gaudíjevo djelo. Čemu nastavljati izgradnju? Barcelona već ima katedralu. Razmišlja li netko o negativnim posljedicama daljnje izgradnje građevine koja bi valjda trebala predstavljati Gaudíja povrh Gaudíja, uz toliku količinu reklame i komercijalizacije? Bez svega toga možemo. Probleme, dakle, ne stvara sama crkva Svete obitelji, nego sve ono što je nadodano u tu priču zbog komercijalnog, turističkog interesa. Park Güell ima drugu vrstu problema. Upravo zato jer je riječ o Gaudíjevoj ostavštini, a ne zbog onoga što nadodaju na njega. Problem je način njegova korištenja jer je riječ o krhkom ekosustavu. Parku Güell, kao i Alhambri u Granadi, treba ograničiti broj posjetitelja. Usmjeriti se na one koje doista zanima posjet, a ne fotografiranje za Instagram. Treba odrediti i nova pravila kretanja u parku. Vjerujem da pad prihoda od ulaznica ne bi bio toliko velik. Isto se odnosi na druge Gaudíjeve građevine po Barceloni, sve one koje su pod najezdom turista.

Barcelona će 2026. biti UNESCO-ova svjetska prijestolnica arhitekture. Koliko je to bitno i kako bi moglo utjecati na lokalnu arhitektonsku scenu, posebno na mlađu generaciju arhitekata?

Ta će titula svakako privući više turista u grad. One koji će posjetiti crkvu Svete obitelji ili Park Güell, dotaknuti nekog od Gaudíjevih zmajeva… Međutim, neće za sobom ostaviti bolju arhitekturu u gradu. Osobno ne patim od toga da budemo poznati i ikonični, već sadržajno bolji. Prvo bismo trebali poboljšati obrazovanje budućih arhitekata, a to se neće promijeniti s UNESCO-ovom titulom. Inače ćemo nastaviti sa stvaranjem beskorisnih arhitekata, onih koji su opterećeni fasadom, estetikom, formalnostima, posljednjim trendovima… To nisu izazovi za prave arhitekte. Oni se moraju baviti pitanjem kako arhitektura može odgovoriti na potrebe stanovništva te biti održiva i korisna. Tim bolje ako se to može napraviti uz estetiku.