Donori i demoni

Novinar i književnik Vlado Rajić – autor romansirane biografije Ivo Politeo: Porazi i slava (2014), pravosudnih trilera Sudac (2014) i Tužitelj (2017), zbirke priča Gradske kćeri (2019) te dvaju dječjih romana – objavio je novi triler Kako sam ubio vlastitog ubojicu, roman koji u našu suvremenu prozu unosi novu temu: o krijumčarenju ljudskih organa. Pritom ne zaboravljamo, kako u svom pogovoru novom Rajićevu romanu podsjeća spisateljica Božica Brkan, dvije knjige Slavenke Drakulić. Ta se književnica, naime, prva u nas bavila temom doniranja i presađivanja ljudskih organa, i to na temelju osobnoga iskustva – u romanu Hologrami straha (1987) i publicističkoj knjizi Tijelo njenog tijela (2006). U njima se govori o novoj dimenziji transplantacijske medicine i čudu spašavanja života, o plemenitosti darivatelja organa, a nema riječi o kriminalnom aspektu i etičkim dilemama koje se vežu uz problematiku presađivanja organa.

Izd. Beletra, Zagreb, 2024.

Ali iste godine kad je objavljena spomenuta publicistička knjiga Slavenke Drakulić, u zagrebačkom časopisu Kriminologija & socijalna integracija tiskan je rad triju studentica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Trgovanje ljudskim organima u kojemu se može naslutiti klica teme za koju će se jednom zainteresirati najprije novinari, a onda i književnici. Evo kako su Ana Ursić, Marina Barić i Tajana Umnik, na osnovu vrlo oskudnih podataka, vidjele tu situaciju:

„Prije samo tridesetak godina pomisao na to da će normalno živjeti čovjek kojem je presađen neki od vitalnih organa pripadala je u domenu znanstvene fantastike. Danas s tuđim organima na planeti živi više stotina tisuća ljudi, a transplantacije srca, jetre, bubrega i drugih organa pripisuju se rutinskim pothvatima. Problem s kojim se suočavaju medicinski stručnjaci u cijelom svijetu je dobivanje organa na presađivanje. Broj bolesnika kojima je potreban neki organ je ogroman, a davaoca je malo. Trgovina organima jedan je od oblika kriminaliteta koji je u porastu u mnogim dijelovima svijeta, što i ne čudi jer je profit od ovakve trgovine velik. Trgovina ljudskim organima (…) nije više nešto što se događa tamo negdje u bijelom svijetu. Sudeći po sve glasnijem medijskom alarmu, crno tržište ljudskim organima (…) postalo je i na našim prostorima opipljiva stvarnost.“

Novi je Rajićev roman opsežan, a podijeljen je na tri približno podjednaka dijela. U svakom dijelu pripovjedač je jedan od triju najvažnijih lika romana. U prvom je to bezimena mala doktorica, talentirana, sposobna pomoćna patologinja u Središnjoj gradskoj bolnici, u prostoru u kojem su se obavljale obdukcije. U drugom dijelu pripovjedač je viši istražitelj iz Šeste policijske postaje Viktor Kos, pedesetogodišnjak koji zbog posla „bez radnog vremena“ nije uspio zadržati obitelj. Očinski je sklon maloj doktorici, kao i ona njemu. Kos je na čelu male ekipe svoje policijske postaje koja vodi istragu protiv dr. Nikite Skopchinskog i međunarodne organizacije za preprodaju ljudskih organa i njihovo nelegalno korištenje u zamjenu za golem novac. Prikuplja dokaze, ali je doktor uvijek korak ispred njega jer posvuda ima svoje „oči“ i „uši“. U trećem je dijelu pripovjedač već spomenuti Skopchinsky, podrijetlom Rus, svjetski poznati patolog i doktoričin šef. Ima osjećaj superiornosti, iznimno je inteligentan i upravo zato vrlo opasan, beskrajno pohlepan, hladnokrvan ubojica koji bezobzirno uklanja tragove koji vode prema njemu. Sa svojim pomagačima lovi ljude, ubija ih („oslobađam svijet nepotrebnih ljudi“) i vadi im organe te već četiri godine „kvalitetno opskrbljuje svoje europske kanale“.

Postoji zapravo i četvrti važan lik – mlad i iznimno sposoban patolog dr. Miško Borčić, koji je pola godine prije stigao u bolnicu te se zbližio s malom doktoricom s kojom radi na istom odjelu – ali on je fizički neprepoznatljiv mrtvac već na prvim stranicama romana. Čitatelj će ga upoznati tek posredno, preko sjećanja male doktorice i Skopchinskog, ali će se on iz onkraja kratko „javiti“ i na nekoliko uvodnih i epiloških stranica, a zacijelo je imao svoje prste i u misterioznom kraju svoga ubojice baš kad je ovaj pomislio da je izmaknuo pravdi.

Žanrovski, roman Kako sam ubio vlastitog ubojicu jest triler, ali s pristojnim udjelom elemenata krimića. Po definiciji triler je književni, filmski i televizijski žanr koji čitatelja, odnosno gledatelja, drži u napetosti i ispunjava osjećajem neizvjesnosti, straha, tjeskobe zbog životne ugroženosti protagonista. Od kriminalističkog romana istrage ili romana potjere za počiniteljem zločina triler se razlikuje po tome što je utemeljen na stalnom pojačavanju prijetnje protagonistu. Neke od žanrovskih zakonitosti autor uredno ispunjava, drugima pak pokazuje figu. Tako se u ovom romanu susrećemo s nekim ne baš uobičajenim situacijama za ovaj žanr – od ruke zločinca (ili zločinaca, jer vrhunski šef patologije unajmljuje rumunjske i ruske veterane specijalce) redovito stradaju likovi s kojima se čitatelj poistovjećuje („pozitivci“).

Tri pripovjedača u prvom licu jednine dala su piscu tri različite perspektive, tri pogleda na ista zbivanja, a istodobno omogućila čitatelju da mu nijedan događaj ne ostane neobjašnjen ili nemotiviran. Pred čitateljima je 350 stranica uvjerljivih ambijenata i atmosfera, dijaboličnih likova i situacija, brutalne borbe dobra i zla.