Ca odzvanja s neba

U čarobnom ambijentu Kneževa dvora Ogranak Matice hrvatske u Trogiru u suradnji s Radovanom Slade-Šilovićem organizirao je nezaboravnu glazbeno-scensku večer poezije ­Mirka Slade-Šilovića Ca odzvanja s neba. Mnogobrojna publika uživala je u magičnom spoju stihova, glazbe i emocija.

Produhovljena, dovitljiva, humoreskna, ljubavna, prokrvljena i životna, poezija Mirka Slade-Šilovića prožela je tijela i duše publike, ali i izvođača.

Kolaž fotografija s večeri poezije

Emotivne nastupe mezzosopranistice Bjanke Ivas pratio je na gitari trogirski glazbenik Ivan Cinotti. Stihove i eseje Mirka Slade-Šilovića govorio je mladi nagrađivani glumac i dramski umjetnik Eugen Stjepan Višić. Uspomenu na hrvatskog književnika evocirali su njegov sin Radovan Slade-Šilović, savjetnik za scenski govor i producent večeri, te Danka Radić, predsjednica OMH u Trogiru. Mirko Slade-Šilović dio svoje duše pretočio je u svoj grad, u njegove čipkaste zvonike i zdanja istančana kamenarstva, bdijući nad njim i dalje poput blaženika. Svestrani kulturni djelatnik, u čiji je opus utkana golema ljudska energija, pregnuće, ljubav i etičnost, bavio se sakupljanjem i čuvanjem trogirskih starina te se istaknuo, između ostaloga, i kao konzervator. Uz oca Roka, također konzervatora, izoštrio je senzibilitet za vrijednost trogirskih kulturnih dobara unutar njihova kulturnog i prirodnog ambijenta. Za razliku od znanstvenika iz akademskog miljea, počevši od gradskog ambijenta pa do svoga doma prepunog antikviteta, imao je privilegiju živjeti s umjetninama kojima se posvetio i brinuo u nadi da će ih spasiti za budućnost.

Pisao je poeziju, prozu i humorističke crtice. Tiskano mu je oko 300 pjesama, najveći dio u trogirskom dijalektu – trogirska cakavica i pjesma u prozi – u raznim časopisima i revijama. Suautor njegove knjige Rječnik trogirskog cakavskog govora, pjesnik i antologičar Duško Geić zapisao je da je Mirko Slade-Šilović na kraju svog čakavskog pjesničkog opusa došao do one faze u pjesništvu koju teoretičari čakavskoga izraza nazivaju pjesništvom poetskog osvještenja.

Malo je pjesnika koji su toliko stihova posvetili svojem gradu – Trogiru. U njegovim pjesmama i nama je pružena mogućnost proživljavati trogirsku prošlost, susretati njegove stvaratelje iz izgubljenog trogirskog miljea, osobito one osobnosti koje je i on poznavao, te spomenike voljenog mu zavičaja, koji su poprimili nove vizure i dimenzije, kroz stranice protkane za njega specifičnim ritmom teksta izrazite poetske komponente.

U okruženju „njegove Matice i njegova Muzeja“ u Trogiru u travnju 1992. otvorio je izložbu koncipiranu po njegovoj zamisli Trogir svijetu – svijet Trogiru s pismima prosvjeda protiv rata u Hrvatskoj koja su obišla svijet. U svibnju iste godine je umro. Vjerujemo da se Bog po njemu nije umorio od sveopće sebičnosti i zapuštanja života, jer Mislavić (pseudonim kojim se Mirko ponekad potpisivao ispod svojih bilješki i vijesti), naš prijatelj u Bogu, nikad nije birao stranputice zaobilazeći onaj istinski i teži životni put radi luksuza ili komocije. Njegovom rukom ispisan ružarij: Za umorna trogirska ramena, za slipe, za izgubljene, za dušu izmučene Domovine, potreba je da u današnjem vremenu postane litanija.