Amelia Batistich, novozelandska autorica dalmatinske duše

„Moj život je ovdje, moja duša je tamo“, na naučenom hrvatskom ove riječi izgovara Novozelanđanka dalmatinskih korijena u filmu New Zealand Immigrant Nation: Dalmatian at Heart iz 1994. godine. Imigranti u filmu djeca su i unuci doseljenika iz Hrvatske, ponajprije Dalmacije. Jedna od njih je i poznata novozelandska spisateljica Amelia Batistich (1915–2004), čiju 20. obljetnicu smrti obilježavamo ove godine. Njezin roman o dalmatinskim useljenicima u Novi Zeland naslovljen Pjevaj vilo u planini (Sing Vila in the Mountain) pobijedio je na međunarodnom natječaju Matice iseljenika Hrvatske 1981. nakon čega je i objavljen na hrvatskom jeziku. O njoj, njezinu životu i radu, kao i o vječnoj potrazi za identitetom od 16. do 20. rujna u Hrvatskoj matici iseljenika održana je izložba naslova Pogledajte što radimo za vas!. Autorica izložbe je Nina Nola, znanstvenica i spisateljica s Novog Zelanda čiji su korijeni također u Dalmaciji.

Amelia Batistich i Nina Nola / Privatna arhiva

Nina Nola profesorica je engleske i talijanske književnosti, s posebnim interesom za imigrantsku književnost. Više od 30 godina podučavala je englesku književnost na sveučilištu u Aucklandu. Kad ju je otkrila, Amelia Batistich postala je njezina profesionalna preokupacija na kojoj je izgradila i doktorsku tezu. Uskoro su se dvije spisateljice povezale i privatno i, usprkos značajnoj razlici u godinama, otkrile da imaju mnogo toga zajedničkog. Postale su doživotne prijateljice. S Ninom Nola razgovarali smo uoči otvorenja izložbe o Ameliji Batistich u Zagrebu.

Vaši korijeni su iz Podgore, odakle je u Novi Zeland stiglo mnogo iseljenika krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Moj djed s očeve strane došao je iz Podgore, a moj se otac rodio na Novom Zelandu. Majka mi je sa 16 godina iz Starog Grada na Hvaru sa svojom ujnom i ujakom došla u Auckland.

Hrvatski ipak ne govorite?

Mama nas je u jednom trenutku prestala učiti hrvatski. Naime, tadašnja novozelandska društvena klima nije ohrabrivala učenje manjinskih jezika. Engleski jezik smatrao se jezikom akademske, kulturne, političke i ekonomske slike zemlje. Autohtonom maorskom narodu također nije bilo dopušteno govoriti svojim jezikom. Bio je to „bijeli model“ onoga kako Novi Zeland treba izgledati. Mojoj je mami bilo prilično teško prestati nas učiti hrvatski, pogotovo jer je sama imala poteškoće s engleskim na početku. S druge strane, otac nas nije ohrabrivao da učimo hrvatski, iako ga je sam govorio savršeno, školski. Ja sam se udala za pripadnika drugog naroda i moji sinovi ne znaju hrvatski, međutim, oni su vrlo „hrvatski dečki“. Mnogo učimo kada smo na Hvaru gdje provodimo nekoliko tjedana godišnje. Kad sam ondje, postajem Hrvatica. Kad sam ovdje, ja sam novozelandska Hrvatica koja pokušava biti Novozelanđanka. Ima li vam to smisla? (smijeh)

Naravno.

Nešto rezonira u meni svaki put kada dolazimo u Hrvatsku. Kad smo snimali dokumentarac, imala sam osjećaj da postajem hrvatska verzija same sebe. I mama i ja sudjelovale smo u stvaranju filma, svaka sa svojim iskustvom. Ona, koja je otišla kao djevojčica, govori starim mjesnim dijalektom na kojem je progovorila i koji je nama vrlo neobičan. Vrlo mi je važno da moja djeca i ja ostanemo povezani s našim nasljeđem. Mama je kupila staru kuću svoje bake na Hvaru tako da sada imamo obiteljsku kuću u koju ćemo uvijek moći dolaziti.

S obzirom na to da niste govorili hrvatski, na koji se način u vašoj dominantno dalmatinskoj obitelji taj identitet prenosio na vas i djecu?

Za moju obitelj, ali i za prvu generaciju iseljenika u Novi Zeland uopće, rad je bio važniji od ičega. Obitelj nam se najprije bavila voćarstvom, a kasnije su se otac i majka osamostalili i započeli posao s vinogradima. Tako smo moja sestra, brat i ja odrastali na tipično „dalmatinski“ način; odmalena smo radili u vinogradu. Radili bismo nakon škole i za vrijeme praznika, čak i nedjeljama. Jednako tako i djeca drugih useljeničkih skupina, primjerice, Indijaca i Kineza. Nisu imali zaposlenike, već su u radu sudjelovali svi članovi obitelji. Britanski Novozelanđani na to nisu gledali blagonaklono jer su smatrali da bi se djeca trebala igrati. Ali to je jednostavno bio način života, baš kao i način života mnogih obitelji na dalmatinskoj obali i otocima u to vrijeme.

Kada ste se prvi put susreli s Amelijom Batistich?

U to sam vrijeme živjela u Veneciji. Baš sam bila završila preddiplomski studij iz engleske i talijanske književnosti i dobila sam priliku studirati godinu dana u Italiji. Ispalo je da je sveučilište na koje sam došla te godine stupilo u štrajk i nisam imala predavanja. Pitala sam se što ću raditi godinu dana. Sa sobom sam iz Novog Zelanda ponijela nekoliko knjiga, a jedna od njih bila je zbirka kratkih priča An Olive Tree in Dalmatia Amelije Batistich, njezina prva zbirka objavljena 1963. Sjećam se da sam je čitala i da me potpuno obuzela. Shvatila sam da prvi put čitam nešto što sam „ja“; što govori meni, o meni na mome jeziku. Pitala sam se kako to da se s time susrećem tek sada, nakon što sam već diplomirala književnost. Zašto mi ranije netko o tome nije govorio? Odlučila sam da moram to istražiti. Vratila sam se kući iz Venecije i upisala magisterij. Tada sam kontaktirala Ameliju.

Kako je ona reagirala kad ste joj se javili?

Kad je dobila moju poruku, rekla je: „O, ne, još jedna u nizu. Ne želim da mi više dosađuju, dosta mi je razgovora o mom radu“ (smijeh). Ipak sam je nazvala i zamolila da me primi na pola sata. Pristala je. Tog trenutka kad sam ušla u njezinu kuću, nešto se magično dogodilo. Ona je u meni prepoznala mlađu verziju sebe, a ja sam osjetila da je ona moja „književna baka“ koju trebam upoznati. Osjetila sam njenu sinergiju zahvalnosti, ljepote i velikodušnosti prema meni. Bilo je tako prirodno, kao da smo u nekom srodstvu, i više od toga. Tako je počelo nešto predivno što je trajalo desetak godina, koliko je još bila s nama.

Postale ste prijateljice.

Da, idućih deset godina puno sam vremena provodila s njom. Tada sam već imala dvoje djece, povela bi ih sa sobom kad sam joj išla u posjet. Napravila bi nam slatke male sendviče koji su podsjećali na talijanske tramezzine. I danas pečem kekse po njezinu receptu jer me toliko podsjećaju na nju. Mislim da je lako dijelila sebe i svoju priču sa mnom jer je osjećala da sam tamo gdje je ona nekad bila i da mi ne treba puno objašnjavati. To je nešto najbolje što se može dogoditi mladom istraživaču na početku karijere.

Kako je došlo do snimanja dokumentarnog filma New Zealand Immigrant Nation: Dalmatian at Heart?

Kad sam završila magisterij, kolege na odjelu za književnost mog sveučilišta primijetili su da sam vrlo strastvena oko imigrantskih tema o kojima sam objavljivala radove i izlagala na konferencijama. Roger Horrocks, profesor i prvak novozelandskog filma, smatrao je da je došlo vrijeme za dokumentarac o različitim migrantskim skupinama na Novom Zelandu. Bilo je očito da ljudi koji su došli s područja ondašnje Jugoslavije trebaju biti prva grupa. Horrocks je prikupio sredstva i omogućio snimanje filma. Budući da je poznavao moj rad s Amelijom, htio nas je obje u njemu.

Naslovnica knjige A. Batistich

U filmu sudjeluje i vaša majka.

Tako je. Kad me filmska ekipa upoznala, pomislili su „ovo je dobra stvar“. Onda su upoznali Ameliju i pomislili „ovo je sad još bolje“. A onda su upoznali moju majku i rekli „sada nam je samo nebo granica“ (smijeh). Ona je tako prirodna. Tijekom snimanja posjetili smo Hrvatsku i tamo uspjeli snimiti neke od najspontanijih i vrlo autentičnih trenutaka, upravo s mojom majkom. 

U filmu se vidi da vam je snimanje tog dokumentarca mnogo značilo. Koji su trenuci vama bili najposebniji?

Trenuci kada smo Amelia i ja u Aucklandu i vozimo se prema Dargavilleu gdje je ona rođena.

Ona mi objašnjava gdje je sve počelo i zašto je morala pisati. Odvela me na njoj značajna mjesta koja su utjecala na njezin život i pisanje.

Nakon magisterija, upisali ste doktorat.

Tako je, jednostavno sam morala nastaviti istraživati. Postala sam jedini istraživač koji poznaje Amelijin rad iznutra. Sastavila sam njezinu bibliografiju, što je bilo vrlo važno jer sam to radila u vrlo specifično vrijeme kada u Novom Zelandu nije bilo popularno istraživati multikulturalizam.

Sredinom 1990-ih? Zašto?

Za razliku od Australije koja je multikulturalnost prihvatila mnogo ranije, Novi Zeland je praktički do prije dvadeset godina provodio politiku bikulturalnosti. To znači da je postojala jasna podjela na Maore i bijelce. A ono o čemu je pisala Amelija bilo je vrlo izvan te granice, pa je istraživanje o toj dalmatinsko-novozelandskoj spisateljici bila izravna prijetnja bikulturalnom razumijevanju Novog Zelanda. Mnogi pripadnici akademske i kulturne zajednice tada nisu bili naklonjeni mojoj tezi, osobito neki maorsko-novozelandski književnici. Moja doktorska teza o Ameliji kao pripadnici multikulturalne zajednice najprije je odbijena. Razlog je bio navodno nepostojanje multikulturalizma.

Ali kako bi multikulturalnost mogla ugroziti bikulturalnost?

U Novom Zelandu multikulturalnost se doživljavala kao prijetnja maorskom suverenitetu za koji su se oni teškom mukom borili. Pakeha je maorski izraz za one koji nisu Maori, koji pripadaju različitim etničkim skupinama. Isticanje zasebnih grupa unutar Pakeha nije bilo prihvaćeno. Ulaganje energije u bilo koju drugu specifičnu grupu smatralo se neprikladnim. Danas je potpuno drugačije. Ogromne količine energije i financija ulažu se u istraživanje i promicanje useljeničkih skupina, osobito Polinežana. Prije dvadeset godina morala sam braniti postojanje svoje teze, a danas multikulturalnost i etnička raznolikost
cvjetaju.

Marijana Šarolić Robić, Zdravka Bušić, Nikola Jelinčić, Nina Nola, Tuga Tarle i Ivan Tepeš na izložbi o A. Batistich

Amelia Batistich počela je pisati mnogo prije tih podjela. Kako je novozelandska čitateljska publika doživljavala njezine priče i romane?

Kao vrlo, vrlo zanimljive priče o dijelovima Novog Zelanda o kojima dotad nitko ništa nije znao. Budući da svojim pisanjem nije pokušavala udariti novi temelj u proučavanju manjinske kulture na Novom Zelandu, nije ju se doživljavalo kao prijetnju. Osim toga, protagonisti njezinih prvih priča bili su Maori i tipični britanski useljenici. Izdavači su prepoznali njezin talent i počeli od nje naručivati priče o Maorima. Tek je kasnije počela pisati o Dalmatincima.

Dakle, ona je bila literarni glas Maora?

Upravo to je fascinantno, ona se afirmirala kao spisateljica za Maore. U svojim radovima ističem kako je Amelia Batistich, Dalmatinka, bila prva osoba koja je o Maorima pisala iz perspektive njihove zajednice. Posjećivala ih je i bila vrlo dobrodošla u njihovim domovima. Upila je maorsku kulturu i oni su to prepoznali. I danas je smatraju nemaorskom ženom koja je o njihovoj kulturi pisala s punim integritetom. Zatim je počela pisati za najstariju publikaciju za djecu The New Zealand School Journal koji su čitali svi novozelandski školarci. Pisala je o Grcima, Indijcima, Talijanima, Samoancima i drugim migrantskim grupama. Objavljivala ih je od 1950-ih do 1980-ih. Te su prekrasne priče sabrane s pričama drugih književnika i ilustratora koji su tada bili na početku svojih karijera, a danas su među najvećim imenima u toj grani umjetnosti. Amelia Batistich je među njima. I moja djeca i ja odrastali smo čitajući te priče.

Prve priče o dalmatinskim useljenicima objavila je u knjizi koju ste spomenuli kao ključnu za sebe – An Olive Tree in Dalmatia.

Kad je objavila tu knjigu, već se smatrala književnicom koja ima nevjerojatno moćan, jasan, empatičan i pokretački glas. No ta je zbirka priča bila nešto novo i čitatelji su se pitali tko su ti ljudi o kojima piše. Čak je i njezina urednica bila zatečena jer je prvi put pročitala nešto takvo. Svidio joj se način na koji je Amelia opisala „tu grupu ljudi“ i bila je odlučna to objaviti.

Knjiga je bila vrlo uspješna. Mislim da je to njezino najupečatljivije djelo i definitivno knjiga koja je promijenila moj život.

Inspiraciju je pronalazila ponajprije u događajima iz svog djetinjstva.

Čitavo djetinjstvo promatrala je i upijala živote migranata koji su prolazili kroz pansion njezinih roditelja u Dargavilleu. Taj pansion koji je vodila njezina majka bilo je mjesto gdje su se tzv. opunomoćene nevjeste (proxy brides) prvi put susretale sa svojim supruzima. Amelia je promatrala te žene i pitala se zašto plaču, zašto su jedan dan sretne, a drugi dan nesretne i slično. To je bilo njezino iskustvo. Osim toga, majka i otac pričali su joj priče o Zaostrogu odakle su oboje došli u Novi Zeland. Premda nije imala izravno migrantsko iskustvo, u njezinoj ranoj mladosti obitelj joj se iz rodnog Dargavillea preselila u novozelandsku metropolu pa je poznavala osjećaj iskorijenjenosti. Sve je to sabrala u svoje priče. Znala je da će biti spisateljica.

U jednom od svojih radova spomenuli ste da je Amelia bila pripadnica trodimenzionalnog svijeta. Možete li to malo objasniti?

Dargaville u kojem je odrasla lučki je grad uz obalu velike rijeke Wairoa te je bio svojevrsni pristupni centar za sve koji su odlazili raditi na sjever Novog Zelanda. Migranti svih narodnosti prolazili su kroz taj gradić. Među njima su bile tri temeljne skupine: britanski Novozelanđani, domoroci Maori i Dalmatinci. Dalmatinci su figurirali kao posebno važna grupa koja je bila vrlo bliska Maorima. Dijelili su iste vrijednosti poput obitelji, podrške zajednice, hrane i pripovijedanja. Maorska je kultura izrazito usmena. Okružena svime time, Amelia se nije osjećala samo kao Dalmatinka. Tu je višedimenzionalnost prenosila u svoje priče.

Spomenuli ste i treći, nedovršeni roman.

To je zapravo vrlo mali fragment bez naslova. Nije daleko odmakla s tim rukopisom. Svi su joj romani prilično autobiografski. U prvom romanu naslova Pjevaj vilo u planini djevojčica dalmatinskih korijena u potrazi je za novozelandskim identitetom, iako nije sasvim sigurna kakav bi on trebao biti. U drugom romanu Another Mountain, Another Song ona je već djevojka i prošla je taj put integriranja identiteta Novozelanđanke dalmatinskog porijekla. Naslovnice knjiga mnogo govore o tome, zato ih volim. Na naslovnici prve knjige je Biokovo. Naslovnica druge knjige prikazuje Auckland, glavni grad Novog Zelanda. Ona sada zna da želi pripadati ovoj zajednici, dok istovremeno prihvaća svoje porijeklo. Kada je stigla do trećeg romana, majka joj je već bila umrla i Amelia se pitala kako održati svoje dalmatinske korijene. Ponekad se i sama pitam: kad moja majka ode, što će moje korijene činiti živima? Mislim da je to bila Amelijina borba koja se odražavala u romanima i da treći nije dovršila jer nije znala odgovor na pitanje kako će izgledati budućnost njezine obitelji.

Ipak je umrla kao prava Dalmatinka.

Bez sumnje. Na sprovod je došla gomila ljudi, osjećala sam se tako maleno dok sam držala govor. Ali govorila sam iz srca, ono što je ona za mene značila. Pogledala sam prema njezinu lijesu i pred prepunom crkvom rekla: „Ne brini se, nastavit ću gdje si ti stala“. A onda sam pomislila: „O, Bože, sad to moram napraviti“. Osjećam veliku odgovornost prema tome.

Izložba je dio tog rada koji nastavljate?

Izložbu sam pripremala mjesecima, nisam nikad mislila da će biti tako preplavljujuća. Ali imala sam osjećaj da nastavljam njezin rad i da je sa mnom čitavo vrijeme. Napisala sam memoare o obitelji svog oca, a trenutačno pišem o svojoj majci i njezinu dolasku. I to je na neki način nastavak njezina rada jer je ona pisala o najranijim doseljenicima na Novi Zeland, a moje priče govore o suvremenim novozelandskim Hrvatima. Amelia je slavila trud i muku prvih migranata koji su omogućili bolji život sljedećoj generaciji. Naslov ove izložbe govori upravo o tome.

U sklopu izložbe prikazan je i film The Road Back. O čemu je riječ?

To je 15-minutna adaptacija jedne od Amelijinih priča koja govori o pokušaju mlade Hrvatice, tek pristigle na Novi Zeland, da se prilagodi na usamljenički život koji provodi čekajući da joj se suprug vrati s cjelodnevnog kopanja kauri-gume. Redateljica tog filma je Annalise Patterson, inače maorsko-hrvatskog porijekla, koja me kontaktirala da joj pomognem angažirati Ameliju u filmu jer je silno željela snimiti nešto njezino. Amelia nije bila za adaptaciju jer nije mogla zamisliti kako bi se strah, nesigurnost i zbunjenost te djevojke mogle prenijeti na film. Potpuno mi je prepustila taj projekt i ispalo je sjajno. To je jedna od najdirljivijih filmskih adaptacija. O tom sam filmu predavala i svojim studentima koji imaju migrantsku pozadinu. Mnogi su plakali jer ih je dotaknuo na osobnoj razini. Neke od njihovih najljepših radova dobila sam upravo na tu temu. To je Amelijina moć; da nešto napisano prije toliko godina i dalje rezonira s iskustvima suvremenih izbjeglica i migranata koji stižu na Novi Zeland. Mislim da je to fenomenalno.

Što mislite da bi ljudi u Hrvatskoj danas trebali znati o Ameliji?

Ona je bila osoba toliko uronjena u život „staroga kraja“ – u pjesme, povijest, ljepotu i snagu zemlje iz koje je potekla. Bila je, poput mene, dijete migranata koje nosi dušu svoje majke u srcu. To je nešto poput pozitivne transgeneracijske traume.

Život u Dalmaciji bio je težak za te iseljenike, a život u Novom Zelandu bio je težak na drugačiji način. Bio je to prelazak iz jedne borbe u drugu, ali je ta druga borba obećavala bogatstvo i prosperitet. To je razlika. Pišući o prošlosti, Amelia je izazivala čitatelje da kreiraju svoju budućnost. Ona je učinila upravo to. Promijenila je lice novozelandske literarne scene pronalazeći unutar sebe glas sva tri svjetonazora da bi kreirala nešto novo. U njezinu slučaju, to je bio novi prostor u književnosti. To je ono što bih htjela da ljudi pamte o njoj.