Zvijezda kabareta u Opatiji

Retropatija, zabavni program za turiste u Opatiji održan prošli vikend, bio je stiliziran poput 1950-ih, s twistom, swingom i rockabillyjem, iako mi uz Opatiju bolje pristaju povijesne šetnje srijedom, koje evociraju turističke početke iz 19. stoljeća, kada je Friedrich Julius Schüler, glavni ravnatelj austrijskog poduzeća što je gradilo željeznice od Beča do Trsta i Rijeke, zajedno s bečkim liječnikom Juliusom Glaxom, začeo razvoj Opatije. Glax je odredio da je Opatija pogodna i za zimsko klimatsko lječilište, i za ljetno morsko kupalište, a Schüler je kapital uložio u nekretnine: povoljno je pokupovao priobalne terene te 1884. izgradio hotel Kvarner, a 1885. i Imperial. Opatija je dobila vodovod, kanalizaciju, spalionicu otpada i električni tramvaj do Matulja i Lovrana, te je 1889. proglašena prvim klimatskim lječilištem na Jadranu. Turistički djelatnici, nažalost, ne znaju da su Austrijanci ondje početkom 1990-ih snimili kostimiranu nostalgičnu seriju od dvanaest epizoda na temelju pripovijetki humorista Rode Rode, odjenuvši glumce u odore austrougarskih časnika, a glumice u haljine iz doba la belle époque, poslavši ih da se šetkaju parkovima i hotelima Opatije i flertuju – da znaju, svuda bi se ondje vrtjeli ti skečevi, a Roda Roda i austrijski glumac i redatelj Peter Weck koji ga je u seriji utjelovio, bili bi kućna lica.

Alexander Roda Roda 1913.  / Izvor Wikimedia

Roda Roda zaboravljeni je hrvatski autor, rođen 1872. u Zdencima, kako je sam uvijek govorio, a riječ je o vjerojatno najsmješnijem i najzabavnijem satiričaru i kabaretskom zabavljaču između dva rata u Beču, Berlinu i Münchenu. Doduše, rodio se u moravskom seocetu Drnovice, otkud je u ajmpendeklu stigao u Podravinu, gdje mu je otac dobio posao kao nadglednik imanja grofova Pejačevića, što mu nije nikad smetalo da ponosno izjavljuje Ich bin Slavoniter. Prezime im je bilo Rosenfeld, a ubrzo ga je zamijenio svojim književnim pseudonimom Roda. I sestra mu je pisala pod istim nadimkom, a nakon što se udala i napustila taj poziv, pridodao si je i njezino Roda, udvostručivši si prezime. Druga mu je sestra bila jedna od prvih liječnica u našim područjima, a brat apotekar u Našicama, no Roda Roda nije imao strpljenja za studiranje pa je otišao u vojsku te obavljao egzercire u Grazu, Zagrebu i, najduže, Osijeku. Ime Šandor zamijenio je finijim Alexander, kad je prešao na katoličku vjeru, do koje mu, usput budi rečeno, nije bilo stalo kao ni do židovstva. Svadljivi topnički časnik koji je konjem ujahao u osječki Corso, bećar koji je ondje ljubovao s njemačkim glumicama, drski satiričar kojemu je cenzura branila radove, ostavio je niz izvrsnih priča o Slavoniji i njezinu plemstvu, koje su meni, moram priznati, bolje, zanimljivije i zabavnije od drugog Šandora, Gjalskog, i oba Kozarca zajedno.

„Što vam se najviše sviđa kod vaše djece? – Guvernanta!; Kada ste upoznali svoju suprugu? – Kad sam se ujutro probudio u krevetu kraj nje!; Dragi, veoma mi se sviđaš, uvjerena sam da će nas vezati blisko prijateljstvo! – Draga, to bi bilo previše, ostanimo kod ljubavi!; A vaša kći je isto tako dobra i poštena kao i vi? – A, ne, tako dobro nam ipak ne ide!“ Rafali njegovih štoseva pripadaju izgubljenom svijetu Švejka, Ostapa Bendera i Bobija i Rudija, ali izvorni su i živi. Roda Roda bio je smiješan kao i njegovi likovi, i brojne su anegdote o njemu: prilazi mu mladi poznanik, oduševljen nakon susreta s nekim starim pjesnikom, i pokazuje Rodi Rodi netom darovanu knjigu s vlastoručnom potpisom umjetnika. „Pa to je raritet!“ uzvikuje mladić, na što ga Roda Roda mirno pouči da su raritet tog pjesnika knjige bez njegove posvete. Vojska je bila posebna meta njegove poruge, pa su ga stoga i degradirali. Kad je njemu i producentu cenzor rekao da se njegov komad neće davati dok je Austrije, mrtvi hladni odbrusili su mu da će tih par tjedana još pričekati. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je ratni korespondent, potom se sprdao s Hitlerom pa je iz Njemačke otišao u Austriju, a iz nje je, taman prije Anschlussa, klisnuo u Švicarsku. U Europi ga nitko nije htio, ali se uspio dokopati New Yorka gdje je umro od raka u kolovozu 1945, doživjevši pad carstva zla.

Ovdje ga tada nije nitko trebao. U 19. stoljeću nije se kao stranac uklapao u hrvatske nacionalne težnje, u Jugoslaviji je bio nepoželjan jer se posprdno izražavao o Srbiji, a socijalizam je trebao poletnu literaturu, a ne dekadentnu, i to još na odioznom njemačkom. Dug mu je donekle vraćen time što je Matica hrvatska 1998. objavila njegov slavonski opus u izboru i prijevodu Vlade Obada, s lijepim i opširnim predgovorom, a 2001. objavljen je, u prijevodu Miroslava Krajnovića, roman za djecu Vragolije tatina sina Marije, o djevojčici koja odrasta na pustari Zdenci, jaše konja, puca i puši lulu – hrvatska Pipi Duga Čarapa tri desetljeća prije švedske – čemu treba pridodati i zbirku Roda Rodinih viceva, anegdota i priča koje je između dva svjetska rata na hrvatskom objavio Joe Matešić, a ima je u antikvarijatima.

Opatijske zgode u austrijskoj ekranizaciji, poput Spašavanja gđice Rechenberg, u kojoj vragolasta djevojka namjerno skoči iz gajete da bi je mladi časnik mogao izvući iz vode, ili Joseph, ljubavni trio u kojem eponimni poručnik nastoji osvojiti mladu prijateljicu, ali ga, na njegovu žalost, odvuče k sebi njegova starija ljubavnica, nisu neki vrhunac ni književnosti, ni filma, ni Rode Rode, ali su karika koja nedostaje u našoj književnosti, i upravo ono što Opatiji nedostaje: element kulture koji spaja hrvatski i njemački svijet.

Roda Roda je pisac zabavan, ali i pametan; zloban, ali ne i zločest; lascivan, ali ne i vulgaran. Nesretnim stjecajem okolnosti ispao je s hrvatskog literarnog broda, ali je itekako vrijedan spašavanja.