Znalački uvidi u umjetnost 50-ih i 60-ih

U Crnoj kutiji Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, u okviru izložbenog projekta Kinematografija otpora, kustosica Leila Topić priredila je razgovor s Igorom Zidićem, povjesničarom umjetnosti, kustosom, piscem, esejistom. Lista atributa i profesionalnih postignuća mogla bi se nadugo nabrajati, no Zidića bi možda bilo najispravnije osloviti onako kako ga je u uvodnom govoru predstavila Leila Topić: posljednjim renesansnim čovjekom hrvatske kulturne scene.

Ideja razgovora, koji je zamišljen kao pregled vremenskog konteksta nesklona idejama apstraktne umjetnosti, bila je prikazati proboj suvremenih likovnih stremljenja i prekid s tradicionalnim shvaćanjem likovnosti kroz rijetko izlagana djela umjetnika poput Vojina Bakića, Dušana Džamonje, Ksenije Kantoci, Ljube Ivančića, Ede Murtića ili Josipa Vanište, nastalih između 1950-ih i 1960-ih. Fokusiravši se na format komorne plastike te lirsku i geometrijsku apstrakciju, Igor Zidić okupljenima je približio duh vremena i ključne, ali i manje poznate činjenice i anegdote vezane uz umjetničke protagoniste toga doba.

Leila Topić i Igor Zidić / Izvor MSU Facebook

Nakon 1953. godine, koja je označila promjenu paradigme, uslijedila je još važnija 1959, kada je u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu priređena izložba velikog engleskog kipara Henryja Moorea, na čijim se inovativnim ostvarenjima napajala čitava generacija umjetnika. Dolazak Moorea u Zagreb bio je revolucionaran u svakom pogledu te je izvršio značajan utjecaj na poimanje formalnih karakteristika skulpture. U tom smislu svakako treba spomenuti Džamonju, kao i Bakića, Kinerta, Kseniju Kantoci i druge, jer svi su nešto crpili iz navedenog izvora. Pa ipak, svatko od njih uspio je izgraditi jedinstven stil pruživši dragocjen umjetnički doprinos u kontekstu nacionalne, ali i svjetske likovne baštine.

Dakako, nastojanje dekonstrukcije socrealizma i uvođenje novih stilskih tendencija često je značilo biti neprijateljem vladajuće dogme i režima, o čijoj je potpori i odobrenju u mnogočemu ovisilo postojanje te iste umjetnosti. To se napose odnosi na javnu skulpturu koja nije mogla (i ne može) opstati bez suradnje s vlašću. Stoga su tih godina od posebne važnosti bile skulpture komornog formata, a jednakom kriptoformatu pribjegavali su i mnogi slikari poput Murtića, Ivančića i Kulmera ispunjavajući stranice notesa svojim apstrakcijama, prisjetio se Zidić.

Osvrnuo se i na uvriježenu percepciju o Murtiću kao svojevrsnom državnom umjetniku 1950-ih, a koja je točna samo do određene mjere; naime, tadašnja kritika nije mu laskala, a nakon izložbi u Beogradu i Zagrebu zagrebačke novine bile su pune karikatura na njegov račun. Kao primjer umjetničkog ukusa svojstvena zagrebačkom uzornom građanstvu koje je iznad svega cijenilo „dobru sliku“, Krleža je njegov stil u to vrijeme nazivao aberacijom ukusa, no činjenica da je Murtić bio nasljednik velikih majstora kista, poput Ljube Babića ili Petra Dobrovića, bila je garancija njegove kvalitete te mu je naposljetku priskrbila status jednog od najznačajnijih predstavnika lirske apstrakcije i apstraktnog ekspresionizma.

U konačnici, zaključio je Zidić, u političkom procesu destaljinizacije jugoslavenski komunistički režim lukavo je pristupao izgradnji kulturnog identiteta. Dok je lirska apstrakcija, ispražnjena od sadržaja i kao takva većinom bezopasna, doprinosila pozitivnom prikazu države, geometrijska apstrakcija koju je predvodila umjetnička grupacija EXAT 51 zbog svoje je avangardne misije bila izložena napadima. Ipak, vlast je i jednu i drugu iskoristila kao oruđe u realizaciji svojih interesa i međunarodnog ugleda; prva je potvrđivala centralnu moć države kao otvorene, a druga je prezentirala jugoslavensku umjetnost na svim međunarodnim sajmovima.

Na pitanje o ideji kontinuiteta između prijeratnog i poslijeratnog slikarstva, Zidić se osvrnuo na nekoliko godina svojevrsnog interregnuma tijekom kojih je vlast pokazala volju za kompromisom. Umjetnici tog vremena, koji se nisu imali prilike susresti sa svjetskim velikanima, morali su se osloniti na predratno stvaralaštvo domaće produkcije koje se približilo apstrakciji poput Motikinih eksperimenata te starijih Vidovićevih i Junekovih radova. Razvitak poslijeratne umjetnosti započeo je evokacijom onoga što smo već sami bili dosegli, ali zbog okolnosti nismo nadvladali.

U pogledu slikarstva Zidić je naglasio važnost Josipa Vanište i Miljenka Stančića slikovito prepričavajući zgode koje su obilježile rivalstvo, ali i veliko prijateljstvo dvojice slikara koji su jedan uz drugog rasli i umjetnički stasali.

Kao promatrač, kroničar, ali i akter kulturne umjetničke scene Igor Zidić svojim nam je pjesničkim jezikom i erudicijom bez premca priredio događaj kojeg ćemo se sjećati. Na ideji i realizaciji razgovora treba čestitati organizatorima u MSU, poglavito kustosici Leili Topić. Za nadati se da će biti još ovakvih susreta.