Zakašnjela isprika i nezasluženi oprost

Arogancija i okrutnost genijalaca, znanstvenika ili umjetnika, u odnosu prema drugim ljudima, čine se neizbježnim osobinama tih izuzetnih ljudi koji su svoju slavu, uspjeh i status stekli radom i talentom te se tako upisali u povijest. Takva osoba bio je Ludwig Wittgenstein (1889–1951), austrijski filozof na čijem se životu i filozofiji temelji nova predstava redatelja Zlatka Pakovića Wittgensteinovi učenici koja je premijerno izvedena u sklopu ovogodišnjeg Festivala Perforacije. Iako je premijera bila na Sceni Vidra, zbog izuzeća scenografije i konkretnih kostima Wittgensteinovi učenici lako bi se mogli izvoditi u bilo kojem (izvedbenom) prostoru.

Glumački ansambl, zajedno s redateljem na sceni, čini još dvoje glumaca: Maruška Aras u ulozi Wittgensteinove bivše učenice nazvane gospođa X i Vilim Matula kao Ludwig Wittgenstein (s kojim dijeli i popriličnu fizičku sličnost), dok Paković, osim u ulozi samoga sebe, odnosno redatelja, igra i gospodina Z, također Wittgensteinova bivšeg učenika. Oboje učenika doživjeli su fizičko nasilje od profesora Wittgensteina 1926. godine dok je predavao u tadašnjem ruralnom austrijskom kraju. Taj skandal poznat je kao Haidbauer incident, nazvan prema Josefu Haidbaueru, gospodinu Z u predstavi, tada jedanaestogodišnjem dječaku koji je u školi izgubio svijest zbog posljedica višestrukih udaraca u glavu koje mu je tijekom sata zadao Wittgenstein. Nakon toga, filozof je u žurbi napustio školu, a slučaj je prijavljen policiji i doveden do suda na kojem je Wittgenstein lagao o batinama koje je zadavao djeci. Ishod suđenja ostaje nepoznat, zbog čega se sumnja da je cijeli slučaj pometen pod tepih zahvaljujući utjecaju i bogatstvu obitelji Wittgenstein. Godine 1936. filozof se vraća u taj kraj i traži oprost od bivših učenika za svoje nasilno ponašanje.

Paković koristi medij kazališta kao prostor u kojem se može inscenirati zamislivo, a da se nije dogodilo / Snimila Zoe Šarlija

Dok publika ulazi u dvoranu i smješta se, u gledalištu već sjedi Matula – kao da u liku filozofa čeka što prije popeti se na pozornicu i započeti svoje predavanje. Korištenje gledališta za izvedbeni prostor i širenje izvedbenog prostora uopće uobičajen je postupak u Pakovićevoj režiji obilježenoj osobitom verzijom brehtijanske estetike. Primjetni su i gestusi kojima se glumci koriste kao komentarima na ono što je na sceni rečeno ili prikazano. Maruška Aras, primjerice, lupa se po otvorenim ustima i proizvodi šuplji zvuk, aludirajući na trenutke u svojim monolozima na ispraznost Wittgensteinovih rečenica o etici koje sam ne provodi u stvarnosti. Kod Pakovića je jedan od zanimljivijih trenutaka kada se kao gospodin Z sav zgrči u držanju, dok Matula kao Wittgenstein čita svoju ispovijed i ispriku, dajući pritom i kontekst cijelog incidenta.

Ispred spuštenog zastora, na proscenij izlazi Maruška Aras i započinje predavanje o etici, njezinoj važnosti u društvu, glavnoj ideji i pitanju: zašto bismo se trebali htjeti odnositi bolje prema drugima? Glumica svoj dugi monolog izvodi u muškome rodu, iz čega se može zaključiti da ona sada igra dvostruku ulogu u kojoj, kao gospođa X, zapravo igra svog bivšeg profesora. Njezin se lik temelji na Hermine Piribauer kojoj je Wittgenstein kao djevojčici toliko počupao kosu da joj je ispadala u pramenovima i povukao je za uši do krvi. Njezino predavanje o etici i predstavljanje Wittgensteina puno je ironije i potisnutog bijesa koji osjeća prema svom nekadašnjem profesoru. U njezinu je govoru i kasnije u predstavi naglasak stavljen na klasnu razliku između seoske djece i filozofa koji dolazi iz imućne obitelji. Lik gospođe X tako funkcionira kao demistifikator ličnosti velikog genija jer prioritet daje ljudskosti u učiteljskom zvanju, a ne briljantnosti.

Kao što je to radio i u prethodnim predstavama, Paković koristi medij kazališta i pozornice kao prostora u kojem se može inscenirati zamislivo, a što se nije dogodilo. U ovom slučaju scena služi pojedincu da se obračuna sa samim sobom kako bi odgovorio na pitanje može li se postati boljim čovjekom i zaslužujemo li oprost za traumu koju smo nanijeli drugome? Okršaj Maruške Aras i Vilima Matule pokazuje da isprika sa sobom ne donosi nužno i oprost, koliko god njezina elaboracija bila impresivna i na mjestima dirljiva. Takav je dojam i cjelokupne predstave, ona je intelektualno nabijena filozofskim raspravama i rafiniranim jezikom logike, ali joj nedostaje koncentracije na glavni sukob koji je disperziran na kazališni i filozofski diskurs. Ovo ne znači da je takva kombinacija nemoguća, dapače, itekako je dobrodošla, ali u nešto dinamičnijem tempu.