Zaigrana pouka

Kako objašnjavaju programski materijali, riječ Baska kovanica je od bajka i basna, što vrlo dobro određuje žanr predstave, premijerno izvedene u produkciji Trupe OvoOno i Festivala Opatija u zagrebačkom Kazalištu KNAP. Dječak se kreće šumom, susreće životinje i biljke, s kojima zapodijeva razgovore. Od medvjeda, preko hrasta do slona, svatko od njih ima neku svoju osobinu, manu, nešto što ga gnjavi ili živcira. Ideja, dakako, nije nova ni neviđena, dovoljno je prisjetiti se klasika poput Šume Striborove Ivane Brlić-Mažuranić (koja se trenutno izvodi u zagrebačkoj Žar ptici) ili uspjeha romana Čudesna šuma Sunčane Škrinjarić, adaptiranog u crtani film, a nedavno i predstavu, koja će ovog ljeta ponovno zaigrati na Lovrijencu. Baska je, međutim, specifična u organizaciji teksta, koji je karakteriziran vezanim stihom (danas sve rjeđim, a nekada vrlo prisutnim na sceni) i ustrajnim inzistiranjem na rimi kao sredstvu povezivanja tih stihova.

Nika Ivančić maestralno nosi predstavu u prijelazima s jednog na drugi životinjski i biljni lik / Snimio Ivan Sikavica

Osim interakcije između čovjeka i antropomorfizirane prirode, Baska od bajke i basne baštini izraženu poruku. Publiku se, naime, poučava kako je prirodu važno poštovati, s njom graditi suživot koji se ne temelji samo na čovjekovoj nadmoći i s njom povezanim uništavanjem, već na njegovanju i nekoj vrsti dijaloga (ako već doslovan, kakav se ostvaruje u predstavi, u izvankazališnoj zbilji nije moguć). To, dakako, vraća angažiranog gledatelja na početak i u temeljnu dvojbu – kazalište koje se trudi poučavati svoje recipijente može to činiti s većom ili manjom dozom retoričnosti, o čemu će onda ovisiti i do koje mjere je kazalište ostalo igra, a u kojoj mjeri je postalo poruka.  Umjetnost koja pokušava biti edukativna i prenijeti neku poruku gotovo se dogmatski često shvaća kao imperativ različitih natječaja, grantova, javnih poziva. Prečesto, poruka u takvim projektima preuzima sve ostalo i gura se u prvi plan ispred svih drugih mogućih kazališnih znakova.

U slučaju Baske, odgovor je dvojak – u svom većem dijelu, ujedno i početnom, predstava uspijeva balansirati između kazališne događajnosti i retoričnosti suživotnih zagovora. Međutim, kako događanja napreduju, a osobito pri samom kraju, retoričnost sve više preuzima primat te se zaključak scenskih zbivanja doima kao ponešto nepotrebno podcrtavanje značenja. Osim toga, nisu svi likovi biljaka i životinja jednako dobro postavljeni u interakciju s čovjekom – neki, osobito životinjski, ovu poantu integriraju bolje, dok ju drugi, uglavnom biljke, tek ovlaš dotiču.

Vizualno, bajke i basne prečesto se postavljaju u doslovnosti koja graniči s kičem, a mnogo puta tu granicu i prelazi. Baska se, zahvaljujući minimalističkoj scenografiji (Luka Matić) sastavljenoj od načelno apstraktnih, ali oblikovno multifunkcionalnih elemenata, odmiče od takvog sloga, što prate i duhovita minimalistička kostimografska rješenja Ane Aleksandre Buković, kao i koreografija Melise Beqaj.

I dok Jakov Zovko rutinski igra ulogu čovjeka, tj. dječaka, Nika Ivančić maestralno nosi predstavu u prijelazima s jednog na drugi životinjski i biljni lik. Nije to prvi put da Nika Ivančić igra na takav način, u brzim i pouzdanim transformacijama (primjerice, sličnu je ulogu ostvarila u Realistima Teatra Exit). Njezine uloge u Baski pokazuju sasvim izniman osjećaj za komičarsku dinamiku, ali i disciplinu iznošenja karaktera.

Baska je mogla i bolje i pročišćenije donijeti svoje jasno definirane poante. Ipak, Trupa OvoOno pokazala je ovom predstavom kako, nakon predstave Ubu Ovo Ono, koja afirmira sajamsko, trupno kazalište na intrigantno uvrnut način, nastavlja njegovati estetiku odmaka od glavne struje i rutiniranih rješenja. A to, u kazališnoj sredini koja se prečesto oslanja na ponavljanje stalno istih obrazaca, treba pohvaliti.