Za sve su kriva djetinjstva naša

Programska knjižica predstave otkriva da je Lada Kaštelan prema motivima Sofoklove Elektre napisala „tekst koji je najmanje i najviše“ njezin, zagazivši „u teme koje ju najviše bole“. Tekst Čekajući Oresta uprizoren na arheološkim ostacima starorimskih termi Aquae Iasae oslanja se, dakako, na Sofoklovu dramu, i s njom povezane antičke drame, ali prije svega iznoseći ono što je dramatičarka „čula u njoj“. A čula je sukob majke i kćeri, arhetipske strukture ponavljane i obnavljane u književnim, izvedbenim i drugim ostvarajima i u društvenoj slici koju zrcale. U režiji Livije Pandur drama je iznesena smjenjivanjem dvaju monologa, Elektrina i Klitemnestrina, pri čemu je drugo ponavljanje svakoga od njih pojačano moraliziranjima kora kao svojevrsna kljucanja njihovih savjesti. Protagonistice monolozima podcrtavaju vlastita polazišta i načela kojima se u postupcima vode: Elektra odnos prema majci opravdava činjenicom da je Klitemnestra ubila njezina oca, a Klitemnestra svoj čin brani činjenicom da je Agamemnon ubio njezinu kćer Ifigeniju. Monolozi se ponavljanjem minimalno variraju, proširujući iskaze pokojim argumentom više, u posljednjim prizorima ostavljajući im mogućnost prihvaćanja suprotstavljenih pozicija, prihvaćanja međusobna nerazumijevanja i eventualno pomirenja.

Čekajući Oresta izvedena je na lokalitetu arheološkog nalazišta rimskih termi u Varaždinskim Toplicama / Snimio Marko Ercegović

Jasno je da je dramatičarki poticajan sukob majke i kćeri, potaknut majčinim stvarnim ili simboličkim ubijanjem kćerina oca, odnosno sukob kojem je u temelju trauma obiju suprotstavljenih strana, iznesena iz dviju vizura, koju ni jedna od njih ne može integrirati s obzirom na to da je jezično nedohvatna. Mogućnost narativizacije, odnosno mogućnost da se doživljeno pokuša pretočiti u riječi može se shvatiti kao potencijalni alat kojim bi se traumatično iskustvo „proradilo“, no arhetipsko kontekstuiranje to anulira, naglašavajući međugeneracijsko nasljeđivanje traume i prijenos obrazaca; čitavo je društvo bolesno, zaslijepljeno bijesom i mržnjom. Premda se u posljednjim prizorima Klitemnestrinim prihvaćanjem sudbine i kazne koja joj slijedi, likovima, odnosno dramskim osobama načelno daje prilika zacjeljenja, u izvedbi Nine Violić kao Klitemnestre i Dee Presečki kao Elektre na kraju potkrijepljena oproštajnim, ne i pomirbenim, zagrljajem, dramski tekst, a ni redateljsko čitanje, ustrajanjem na čvrstim načelima ne dopušta im da odrastu i prihvate odgovornost za vlastito djelovanje. Ili im to dopuštaju samo djelomično, majčinim popuštanjem, mekoćom prema vlastitu djetetu. Problem je i teksta i uprizorenja u krutosti zastupanja razdvojenih očišta, u zakočenosti u obrazlaganju motiva, te jednoznačnom ponavljanju argumenata, čime se likovima odriče kompleksnost karaktera. Također, Elektrin i Klitemnestrin monolog kao da neprestano prepričavaju odveć poznati mit. Redateljska rješenja poput razdvajanja monologa koreodramskim intermezzom kora (Filip Eldan, Nikša Eldan, Beti Lučić i Elizabeta Brodić), kratkom ritmičkom kompozicijom udaranja kantama i stopalima o pod, ili protagonističinih ispisivanja na zidu natpisa „tata“ i „mama“, dekorativna su i u ambijentalnoj izvedbi suvišna.

Ipak, Čekajući Oresta pruža i nekoliko poticajnih mjesta. Najprije, motiv čekanja, arhetipski tradiran pa potom interpretiran kao ženski, nedjelatan princip ovdje se preobražava u potencijalno aktivan. Čekajući Oresta, koji bi trebao situaciju razriješiti provodeći zakon i ispunjavajući volju bogova, uskraćujući Klitemnestri život, Elektra i Klitemnestra prepuštene su same sebi, dobivši mogućnost da prekroje sudbinu, obrnu zakone i izmisle se i izmisle ih iznova, povežu se, stvore zajednicu i postave drukčije vrijednosti. To na trenutke izbija iz njihovih završnih replika o reflektiranju Klitemnestrinih postupaka u kćerinim očima i obrnuto. Potom, Elektrino pravdanje Agamemnonova ubijanja Ifigenije kao žrtve prinesene radi dobrobiti naroda pokreće pitanja o ispravnosti nadmetanja božanskih zakona ljudskima, kao i pitanje o očuvanju prirodnoga poretka, odnosno zaštiti potomstva. Prigrlivši smrt kao skoru izvjesnost, posljednje Klitemnestrino pitanje što će kći dalje kada joj Orest prikrati život baca novo svjetlo na čitavu dramu: što je Elektra sama po sebi, kad joj se oduzme bijes i objekt na koji bi ga usmjerila? Teza o nemogućnosti zauzimanja ijedne od suprotstavljenih strana pada u vodu.

Izvedbeno dosljedna Nina Violić, uvjerljiva i na trenutke duhovita, u odnosu na nesigurnu Deu Presečki, lako pridobije gledatelja.