Umjetnost je važna za dobrobit društva

Donosimo razgovor s dobitnicama Nagrade „Ivan Kožarić“ 2023. godine – Marijom Josipović, Vidom Meić i Anitom Miloš Tomaić. Više o značenju koje nagrada za njih nosi, o vlastitom umjetničkom stvaralaštvu i medijima u kojima djeluju, mogućnostima na hrvatskoj kulturno-umjetničkoj sceni i o važnosti mentorskog usmjeravanja umjetnice iznose u nastavku.

Što za vas znači Nagrada „Ivan Kožarić“ koju dodjeljuje Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, uz potporu Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba? Što vas je potaknulo na prijavu radova?

Marija: Izuzetno mi je veliko iznenađenje i čast da je rad Objekti traume bio odabran za prvu nagradu i zahvalna sam što je komisija prepoznala njegovu vrijednost, a posebno ističem višu kustosicu Ivu Radmilu Janković koja je imala vrlo ohrabrujuće i lijepe riječi i za rad i za mene. Nagrada mi je ujedno bila znak i daljnji poticaj da se nastavim baviti s umjetnošću i da budem ipak više sigurnija u svoje procese i krajnji rad, dobila sam i financijsku stabilnost na određeni period, što mi je puno pomoglo da odaberem materijale za sljedeći rad na kojem trenutno radim. Na prijavljivanje me najviše potaknula ideja da isprobam neki veći natječaj što dosad nije bio slučaj, a s obzirom na koncept, veličinu i zahtjevnost koju je rad imao, mislila sam da je prikladan za natječaj.

Vida: Svaka nagrada donosi neku potvrdu, priznanje, osjećaj ispravnosti, da si na pravom putu, da netko čita, razumije i vjeruje u ono što si pokušao predočiti. Iako radove izvodimo zbog neke neopipljive unutarnje potrebe za stvaranjem i izražavanjem kroz likovni jezik, ukoliko nisu viđeni i shvaćeni, kao da proces nije završen. Uspoređujem to s riječi na koju pomisliš i izgovoriš, ali nitko je ne čuje, ne percipira i ne razumije. Prolazak na natječaju, izlaganje ili nagrađivanje donosi zadovoljstvo upravo zbog tog zadnjeg dijela procesa, tvoje misli i djela došla su do nekoga tko ih je shvatio i razumio, to donosi osjećaj zadovoljstva. Natječaj za Nagradu „Ivan Kožarić“ pratim od njegova prvog izdanja, profilirao se kao natječaj u kojem inovativnost nosi glavnu okosnicu, uz značajnu financijsku potporu i zbog toga sam odlučila prijaviti upravo rad Sedimenti.

Anita: Rad Granica realiziran je 2023. godine i svojevrstan je početak istraživanja i ciklusa radova na kojem sada radim. Iz istog razloga prijavila sam se i na natječaj upravo s ovim radom, koliko iz znatiželje toliko i zato što smatram da ovakve prilike ne treba propuštati s obzirom da ih nema mnogo. Inicijative poput Nagrade „Ivan Kožarić“ iznimno su važne za mlade umjetnike, ponajviše kao potvrda struke i motivator za nastavak istraživanja u tom smjeru.

Marija Josipović, Objekti traume, 2023. - prva nagrada / Snimila Marija Josipović

Koliko je zahtjevno baviti se vizualnom umjetnošću u Hrvatskoj? Je li neizbježno imati i angažmane koji nisu nužno umjetnički?

Marija: Većina umjetnika još uvijek mora imati druge poslove sa strane kako bi pokrili životne troškove. Poslije završetka fakulteta imala sam odličnu priliku zaposliti se kao pripravnik u restauratorskoj firmi na poslovima koji su slični mojoj struci vezano za kiparstvo, no jako mi malo vremena ostane da se zapravo posvetim svom stvaranju. U sljedećih godinu dana voljela bih se prijaviti na razne natječaje za skupna izlaganja te definitivno imam u planu umjetničke rezidencije.

Vida: Ne mogu uspoređivati jer nisam imala prilike živjeti izvan Hrvatske, ali da, često je izazovno jer se balansira između više aktualnih projekata i zaduženja. Sretna sam što sam asistentica jer je posao direktno povezan s mojim interesima i rad sa studentima ne doživljavam kao posao, nego kao produžetak umjetničke prakse. Naravno da je uvijek prisutan nedostatak vremena i fokusa te žongliranje među obvezama, no čini mi se da je to današnjica baš u svakom području. Ima samostalnih umjetnika koji žive samo od svoje umjetnosti, no u manjini su. Prodaja umjetnina mladih umjetnika nije uređena ni sustavna, no čini mi se da je pitanje zaposlenja često i pitanje osobnih uvjerenja i karaktera. Dodatni angažmani, projekti i poslovi vrlo su česti, i čini mi se da upravo oni obilježavaju našu trenutnu situaciju. Svatko od mojih kolega i prijatelja aktivan je na više strana i balansira između obveza i vlastite umjetničke prakse.

Anita: Poprilično je zahtjevno baviti se vizualnom umjetnošću u Hrvatskoj, budući da tržište gotovo i ne postoji, pa je većina nas primorana imati angažmane koji nisu nužno umjetnički kako bismo si osigurali egzistenciju. Balansirati svakodnevne obaveze na poslu, umjetnički rad i privatni život svakako je izazovno i zahtijeva jako dobru organizaciju i konstantnu motiviranost.

Pohvalne su inicijative vraćanja ili stvaranja kulturno-umjetničkih prostora i događaja u manjim sredinama, koje je važno aktivirati za dobrobit cjelokupnog društva / Osijek se možda čini zanemaren kao umjetnički grad, no to se polako počinje mijenjati / Brojni umjetnici izvan Zagreba aktivni su na sceni, no život u većim gradovima olakotna je okolnost / Crtež je oduvijek bio prvi iskorak iz misli u vizualno, kao međuprostor ideje i realizacije koja svoj finalni oblik može ostvariti u bilo kojem drugom mediju

Što bi se trebalo promijeniti da bi se povećale mogućnosti za mlade umjetnice i umjetnike u Hrvatskoj – pritom mislim na vidljivost, afirmaciju i potrebnu financijsku podršku?

Marija: Potreba za promjenom trenutno je vidljiva u samoj količini umjetničkih sadržaja koji su vezani uz veće gradove i njihovu bolju organiziranost. Nužno je podržati djelovanje kolektiva koji pokreću inicijativu za vidljivost i afirmaciju umjetnika, kojih ima dosta po Zagrebu, Rijeci i Splitu. Često te kolektive pokreću sami umjetnici iz razloga da si međusobno pomognu. Također, vjerujem da veliki utjecaj na vidljivost ima činjenica da u Hrvatskoj nedovoljan broj ljudi obraća pozornost na umjetničke sadržaje jer smo zatvorena zemlja ljudi usmjerenih na egzistenciju, pogotovo zadnjih nekoliko godina, i ljudi zaokupljeni takvom situacijom teško mogu doživjeti umjetnost iz bilo kojeg područja. No promjena koja bi donijela nadu polazi od većinskog stava koji ne pogoduje poziciji zadržavanja statusa samostalnog umjetnika  – doprinosi su mali, a budućnost mladih umjetnika i umjetnica i što im se može pružiti postaje sve više upitnom. Dosta ljudi zbog toga odlazi u inozemstvo i to nam daje jasniju sliku o mogućnostima mladih ovdje. Dok je situacija takva, mislim da treba ustrajati na umjetničkom kolektivu kao rješenju za svoj uži krug djelovanja. Umjetnici stoga mogu pridonijeti samim izlaganjem, podržavanjem drugih kolega i udruživanjem u umjetničke kolektive. Osijek ima super umjetničke udruge i kolektive poput HDLU Istok, ReArt, udruge Plantaža i Slama Land Arta.

Vida: Pokušat ću zamisliti idealnu, utopijsku verziju. Prije svega, osiguravanje radnog prostora za umjetnike. Smatram da je to jedan od većih problema za sve nas i veliki financijski teret, ako je uopće moguće osigurati i pronaći nešto adekvatno, jer osim prostora za rad, veliki udio zauzima (prostorno i financijski) i skladištenje dosadašnjih radova. Financijski gledano, osim natječaja s nagradama, gdje se nagrađuju već postojeći radovi, možda još bitniji aspekt su natječaji koji na temelju tvog dosadašnjeg stvaralaštva dodjeljuju potporu za produkciju budućeg stvaralaštva, jer to donosi velike mogućnosti pri kupnji novih materijala, pa tako i prostora za razvoj. Smatram da je temelj upravo na takvoj vrsti financiranja koja, između ostalog, može omogućiti i honorar za umjetnike, čime se umjetnicima omogućava bezbrižnije stvaranje, te osigurava vrijeme za rad. Što se tiče vidljivosti, možda sam u krivu, no čini mi se da zaista ima velik broj raznih projekata i izložbi koje uključuju mlade umjetnike, te im pružaju priliku da se predstave. Naravno da uvijek može biti bolje, no već sad mogućnosti ima, potreban je angažman, informiranost i trud da ih se iskoristi.

Anita: Gledam vrlo pozitivno na budućnost za mlade umjetnice i umjetnike u Hrvatskoj. Sve je više umjetničkih rezidencija i izložbenih prostora koji daju vidljivost mladim umjetnicima. Bilo bi poželjno više financijski podržanih projekata za mlade umjetnike, ponajviše za produkciju ili otkup rada. Nadam se da će u budućnosti biti više zakonski reguliranih okvira koji će poticati i privatne poduzetnike na sudjelovanje u razvoju umjetničke scene.

Vida Meić, Sedimenti, 2023. - druga nagrada / Snimio Šimun Bućan

Smatrate li da mjesta školovanja i stanovanja imaju presudan utjecaj na profesionalni uspjeh umjetnica i umjetnika? Koliko je važno živjeti u Zagrebu ili u nekom od većih hrvatskih gradova u kojima se nalaze umjetničke akademije?

Marija: Nema presudan utjecaj u tolikoj mjeri. Ako želiš raditi i izlagati, bitno je pratiti gdje se što događa i uvidjeti odgovara li to tvojim idejama i mediju na kojem se baziraš. Zagreb je centar većine umjetničkog sadržaja i koliko god je važno biti tamo radi lakšeg praćenja i sudjelovanja u događajima, bilo da je to odlaženje na izložbe, evente, radionice ili samim izlaganjem, u Osijeku je isto to moguće, naravno ne u tolikoj mjeri kao u drugim gradovima. U Osijeku, gdje živim zadnjih deset godina, Muzej likovnih umjetnosti ima aktivne izložbe, Galerija Kulturnog centra svaki mjesec otvara nove izložbe umjetnika, a Galerija Waldinger svake godine ima odličan program raznih samostalnih, grupnih i retrospektivnih izložbi. Našu Akademiju za umjetnost i kulturu čine odlični profesori i profesorice koji aktivno izlažu po Hrvatskoj i vani. Osijek se možda čini zanemaren kao umjetnički grad, no mislim da se to polako počinje mijenjati.

Vida: Brojni umjetnici izvan Zagreba aktivni su na sceni, no život u većim gradovima olakotna je okolnost. U Zagreb sam na fakultet doselila iz Varaždina, i moj ostanak ponajviše ima veze s kolegama i prijateljima koji se ovdje nalaze. Nije u pitanju samo uspjeh na sceni, već i neka vrsta umjetničkog kružoka koji se ovdje nalazi, s kolegama i prijateljima dijelim iste interese, razmišljanja, stremljenja, i to je ono što smatram bitnim za sam nastavak stvaranja nakon fakulteta, kada je najteže nastaviti, kada možda ne vidiš ni jedan racionalni razlog da nastaviš, jer je potrebno pronaći pravi posao. Prije svega, to je ono zbog čega vjerujem da ljudi ostaju u većim gradovima, ovdje su kolege koji se podržavaju, razumiju i streme sličnim ciljevima, jedni druge podupiru, guraju prema naprijed.

Anita: Za pojedinca koji se želi baviti umjetnošću jako je važno akademsko obrazovanje i konstantni kontakt s kolegama, galerijama i cjelokupnom umjetničkom scenom, pa je samim time sigurno lakše živjeti u većem gradu. No, za dobrobit cjelokupnog društva, mislim da je važno aktivirati manje sredine te pohvaljujem sve inicijative vraćanja ili stvaranja kulturno-umjetničkih prostora i događaja u manjim sredinama.

Na čemu trenutno radite i kako odabirete medije u kojima ćete se izraziti?

Marija: Diplomska izložba zaokružila je jednu lijepu cjelinu završetka studija na akademiji, i iznimno mi je drago što se održala u Galeriji Knifer koja je, nažalost, sada zatvorena, ali prati ju niz zanimljivih studentskih i profesorskih izložbi. Trenutno sam dosta u poslu koji je vezan za pripravništvo, no kada imam slobodnog vremena, bavim se serijom radova koje izrađujem u keramici, a motivi radova su svakidašnji red i nered predmeta. Nemam još definiran koncept, nego pomalo istražujem i puštam da se ideje same razvijaju. Medije koje odabirem većinom baziram na tome kako vizualno prenose koncept, a bitnu ulogu imaju sami materijali koje koristim.

Anita Miloš Tomaić, Granica, 2023. – treća nagrada / Snimil Žaklina Antonijević

Vida: Donedavno sam se većinom izražavala u mediju tradicionalne grafike, iako i dalje promišljam kroz taj medij, poslijediplomski studij na Akademiji likovnih umjetnosti svakako je utjecao na moje viđenje razvoja i realizacije radova, veći naglasak sada stavljam na ideju, na temelju koje promišljam o realizaciji neovisno o mediju. Medij dolazi prirodno, sukladno ideji koja se razvila. Trenutno dovršavam rad koji izlažem na trijenalu grafike. Riječ je o radu Usporavanje vremena, a sastoji se od dubokotisnih otisaka nekadašnjih podnih linoleum ploča, te prateće knjige umjetnika izvedene u digitalnom mediju, ručno uvezene.

Anita: U vlastitom istraživanju pronalazim interes za različite interpretacije i vizualizacije nevidljivog prostora spoja društvenih normi, pojedinca i sustavnih određenja. Kroz umjetnička djela nastojim o temama progovarati na suptilan i indiferentan način, ostavljajući prostor za dijalog i različite interpretacije. Trenutno radim na ciklusu radova pod nazivom Studije zona nepredvidljivosti, a koji se bave istraživanjem prostora bez funkcije ili svrhe kao svojevrsnim prostorom iščekivanja i nepredvidljivosti, koji poput rupa u zakonu mogu biti plodno tlo za manipulacije i ostvarivanje netransparentnih vizija. Sažeto rečeno, radovi se indirektno bave pitanjem sivih zona u međuodnosu sustava i društva.

Kada govorimo o mediju, trenutno me najviše zanima crtež koji je u svom iskonskom obliku oduvijek bio prvi iskorak iz misli u vizualno, kao međuprostor ideje i realizacije koja svoj finalni oblik može ostvariti u bilo kojem drugom mediju. Upravo ta fleksibilnost i neopterećenost studioznosti u crtežu jest područje u kojem trenutno pronalazim najveći interes.

Ponekad se zanemaruje značenje koje formalni i neformalni mentori imaju na profesionalni razvoj umjetnika, kao i mladih osoba na početku karijere. Možete li izdvojiti osobe koje su vas profesionalno usmjerile tijekom obrazovanja?

Marija: Na mene su tijekom studija dobar utjecaj imali profesori moje akademije, od kojih bi izdvojila profesoricu Margaretu Lekić, koja me pratila kroz moje prve tri godine studija. S mentorom Tihomirom Matijevićem i profesorom Vjeranom Hrpkom najbolje sam mogla komunicirati o idejama i materijalima koje želim koristiti. Oni su poticali moj razvoj tijekom svih godina studija.

Vida: Slažem se, na nas utječe baš svaki razgovor s kolegama, vrlo često ne nužno u našoj grani umjetnosti. Još od fakultetskih dana, pa sve do danas, često razgovaram s prijateljima i kolegama o svom radu i svaki od njih imao je veliki utjecaj na daljnji tijek stvaralaštva. Moja mentorica još od diplomskog studija je Ines Krasić, a nastavila je to biti i nakon fakulteta. Ona je imala najveći utjecaj na moj rad, uz mog tadašnjeg komentora, a danas kolegu Igora Čabraju. Svi profesori na nastavničkom odsjeku, iz slikarstva i kiparstva, značajno su obilježili moje stvaralaštvo. U okviru poslijediplomskog studija, posebice za rad Sedimenti velik utjecaj je imao kolegij Knjiga umjetnika Tanje Dabo.

Anita: U svom profesionalnom razvoju kao formalnog mentora izdvojila bih pokojnog profesora emeritusa i vizualnog umjetnika Gorkog Žuvelu. On je imao istančan senzibilitet u prepoznavanju i nevjerojatnu snagu u podržavanju mladih umjetnika i stvaranju umjetničke scene mlađe populacije. Svakodnevno nas je hranio poetskim tezama i snažnim pitanjima, te se vrlo često nađem u nekoj životnoj situaciji gdje se i dan-danas prisjetim neke njegove lekcije. Bio je sjajan pedagog koji je težio oblikovanju ne samo mladih umjetnika, već kompletnih mladih ličnosti sa stavom.