Tko je vlasnik znanja?

Ekonomija znanja skup je fenomena koji označavaju sve veću važnost znanja u proizvodnji dobara i usluga. Znanje postaje centralni resurs u naprednoj ekonomiji jer smanjuje potrebu za sirovinama, radom, vremenom, prostorom i kapitalom. Da je znanje važno, nije novi koncept, ali poimanje da je znanje ograničen resurs, posve je nov pristup u rastućoj industriji. Zamislite dvije ekstremne situacije: vađenje nafte i proizvodnja softvera. U prvom slučaju očito je da je ograničavajući faktor dostupnost sirovina. Ipak, i kad imate mnogo sirovina, potrebno je znanje za njihovo vađenje, što prirodni resurs pretvara u ekonomski resurs koji se može realizirati na tržištu. U industriji softvera materijali ne postoje, sve je znanje.

Svake godine registrira se više od milijun patenata / Izvor Pixabay

Najveći napredak posljednjih godina vidi se u sektorima u kojima znanje ima odlučujuću ulogu: softver, mikroelektronika, računarstvo, telekomunikacije, farmaceutska industrija, biotehnologija, svemirska industrija, polimeri i visokotehnološka plastika, novi materijali itd. Između 1976. i 1996. udio svjetske trgovine klasificiran kao proizvodi visoke tehnologije udvostručio se s 11 na 22 posto, dok je udio primarnih proizvoda pao s 34 na 13 posto. Simptome te transformacije vidimo u porastu broja radnika koji rade samo s informacijama, eksponencijalnom rastu broja patenata i sudskih sporova u vezi patenata, skraćivanju vremena zastarjelosti proizvoda itd.

I mnogi drugi pokazatelji upućuju na to da je znanje kritičan ograničavajući resurs ekonomskog razvoja. Pristup tom resursu počinje biti novi polarizirajući faktor u svjetskoj ekonomiji. Industrijalizirane zemlje s manje od 20 posto svjetske populacije realiziraju više od 80 posto globalnog ulaganja u istraživanje i razvoj, objavljuju više od 85 posto znanstvenih radova i posjeduju više od 90 posto patenata. Na sjeveru postotak populacije koji je uključen u znanost i tehnologiju iznosi oko 0,2 posto, dok je na jugu manji od 0,05 posto.

Zanimljiv je i taj omjer 20 : 80 posto, za koji neka istraživanja pokazuju da ima šire značenje. Drugim riječima, svijet se ponaša nelinearno. Npr. obično u 20 posto vremena napravimo 80 posto rezultata (naročito kad smo blizu rokova), 20 posto ljudi koje znamo donosi nam 80 posto radosti u životu i 20 posto stvari koje radimo daje 80 posto rezultata. To ukazuje da trebamo dobro promisliti s kime provodimo vrijeme, u koje vrijeme nešto radimo i što točno radimo.

Cijena znanja nije mala. U mnogim razvijenim zemljama obrazovni sustav apsorbira oko 10 posto BDP-a, kompanije potroše oko 5 posto BDP-a na razna usavršavanja svojih zaposlenika, a dodatnih 3 do 5 posto potroši se na istraživanje i razvoj, što ukupno pokazuje da se oko jedne petine BDP-a troši na stvaranje i širenje znanja.

Postavlja se pitanje tko je onda vlasnik znanja? Postoji više oblika privatizacije znanja, a prvi i najočitiji je intelektualno vlasništvo izraženo u znanosti i tehnologiji uglavnom kroz patente. Patent je monopolno pravo komercijalizacije (i isključenje trećih strana iz komercijalizacije) koje država dodjeljuje na određeno vrijeme nekome tko je napravio „izum“. Svake godine registrira se više od milijun patenata.

Zakoni o patentima postoje već dugo i neko su vrijeme dobro funkcionirali.

Međutim stvaranje novog, neposredno primjenjivog znanja postalo je svakodnevni događaj, pa velika konkurencija potiče na prerano dodjeljivanje patenata za izume koji nemaju praktičnu korist. Sustav je, osim što je nepravedan, ujedno  i nefunkcionalan. Stjecanje novih znanja uvijek se temelji na prethodnim znanjima. Danas se polaže pravo na intelektualno vlasništvo za znanstvene rezultate koji bi prije samo nekoliko godina bili objavljeni u otvorenom pristupu. Stoga će svaki istraživač sve više otkrivati ​​da su mnogi dijelovi znanja koji su mu potrebni za projekt već vlasništvo nekoga tko ima pravo uskratiti njihovo korištenje ili zahtijevati plaćanje. Troškovi transakcije mogu biti golemi i demotivirajući, a cijeli sustav može spriječiti traženje istine. U medicini su etičke implikacije ovog problema još izraženije. Ustupanje monopolskih prava na znanstvena otkrića neizbježno ograničava njihovu uporabu i povećava troškove. Međunarodne kontroverze oko pristupa lijekovima za liječenje AIDS-a pokazale su tragičnu stranu privatizacije znanja.

Logika patenata leži u traženju stope povrata ulaganja (u ovom slučaju istraživanja), a posljedica je primjene zakona tržišta na znanstveno istraživanje. Pa ipak, u proizvodnji znanja (za razliku od proizvodnje materijalnih objekata), „izumitelj“ samo izvodi završni dio dugog kreativnog procesa.

Više znanosti i inovacija postiže se u najbogatijim zemljama. To je toliko očigledno da bi se sljedeće pitanje moglo učiniti banalnim: je li znanstvena djelatnost uzrok gospodarskog razvoja ili njegova posljedica?

Nije sve što je u korelaciji s BDP-om uzrok razvoja. Prodaja kozmetike također je povezana s BDP-om, kao i potrošnja energije po glavi stanovnika, ali implikacije su očito vrlo različite.

Koji je dio naše znanosti energija, a koji je samo parfem za gospodarstvo i može li se to uopće tako razdvojiti? 

Transformacija znanja u ekonomski resurs, a posebno njegova komercijalna realizacija, složena je, ali potrebno ju je još istraživati, jer ograničena sredstva želimo ulagati u ono što donosi dobro nama ljudima. Ni ljudskih resursa za istraživanje i razvoj nema u izobilju, pa i njih treba usmjeriti u rješavanje važnih problema jer, kao što smo rekli, 20 posto stvari koje radimo daje 80 posto rezultata.