Svjetska scena na Otoku hrvatske mladeži

Kad je potkraj 2016. stigla vijest da je ugledni britanski glazbeni tjednik NME INmusic festival uvrstio na popis dvanaest najpopularnijih svjetskih glazbenih open air festivala na svijetu – uz bok engleskom Glastonburyju i kalifornijskoj Coachelli – bilo je to tek formalno priznanje koje su uporni koncertni promotor Zoran Marić i njegova ekipa odavno zaslužili. Svjesni da uspjeh nije dovoljno postići nego ga je, poput osjetljive biljke, nužno „zalijevati“, nadograđivati i održavati, zagrebački organizatori iz godine u godinu plivali su uz (financijsku) struju, razvijali kontakte, trudili se i uglavnom uspijevali na svoju stranu pridobiti neka od najcjenjenijih i najpopularnijih svjetskih imena raznorodnih žanrovskih i stilskih predznaka.

Ipak, bez obzira na šarolikost ponude (od heroja world music scene i veterana rocka do visokoprofiliranih DJ-setova i hip-hopa), identitet INmusica kao indie-rockerski profiliranog festivala ostao je netaknut; njegovim su pozornicama u posljednja gotovo dva desetljeća prodefilirali Iggy Pop & The Stooges, Nick Cave u svim pojavnim oblicima, P. J. Harvey, Sonic Youth, Kraftwerk, Pixies, Moby, David Byrne, Arctic Monkeys, The Black Keys, a o brojnim hrvatskim i regionalnim zvijezdama da i ne govorimo.

Tako je bilo i ove godine, kad se najveći hrvatski open air ritual nakon dvogodišnje stanke vratio u podjednako raskošnom izdanju – dakako, na staro mjesto: Otok hrvatske mladeži na zagrebačkom Jarunu, u postavi u rasponu od The National do Röyksopp i The Smashing Pumpkins.

Filozofija povezivanja posjetitelja, izvođača i prirode

Doduše, zahvaljujući presudnoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije s Italijom prve je večeri (24. lipnja) INmusic djelomice protekao i u znaku sportske neizvjesnosti, no posjetitelje je – da ne bude zabune – već na samome ulazu dočekala upadljiva svijetleća poruka: Now do you believe in rock and roll? Can music save your mortal soul? Riječ je o stihu iz klasika Dona McLeana American Pie, no festivalska filozofija povezivanja posjetitelja, izvođača i prirode jednako je aktualna danas kao i prije pola stoljeća, odavde do američke zapadne obale. O potrebi zajedništva kroz glazbu za svojeg je nastupa druge večeri govorio i Hozier (nesumnjivo najbolji izvođač u sva tri dana), no INmusic #16 u cjelini je ostavio dojam dobro organiziranog i inteligentno prezentiranog događanja.

Dojmovi su raspoređeni „neravnomjerno“, ovisno o osobnim sklonostima, premda je prvi dan – unatoč tko zna kojem po redu ukazanju sastava The National pred domaćom publikom – objektivno bio nešto slabiji od preostala dva. Nakon usiljene pankerske provokativnosti Viagra Boysa, Matt Berninger na čelu The Nationala prepoznatljivim je „ravnim“ baritonom isporučio pregršt probranih, epskih brojeva: Sea of Love, Bloodbuzz Ohio, Conversation 16, England, te od novijih neodoljiva Tropic Morning News s prošlogodišnjeg albuma First Two Pages of Frankenstein. Zagrebačka publika odrastala je s njima od ranih dana poluanonimnosti i prvog nastupa u KSET-u u svibnju 2004. održanog pred šačicom ljudi. I do danas im je ostala odana i sklona, vjerojatno i zbog kontinuirane anglofilske crte koja je iz ploče u ploču postajala sve izraženijom. Ipak, u glazbi art-rockera iz Ohija sve je više arta, a sve manje rocka, pa se čini da je njihove pesimistične umjetničke geste i hermetične teksture nešto teže uklopiti u ambijent i logiku open-air pozornica.

Idućega dana spustila se kiša koja je zemljanu podlogu pretvorila u blato, valjda zato da sve ostane u tradiciji INmusica, ali utorak je s kišom donio i mnogo senzibilniju i komunikativniju glazbu – čak je i bend Gossip, na čelu sa živopisnom (i od COVID-a oboljelom) pjevačicom Beth Ditto vremenske (ne)prilike prokomentirao ad hoc izvedbom Princeove Purple Rain. Što se privlačnosti sastava Dogstar tiče, nju najviše valja tražiti u činjenici da im je basist i pokretač Keanu Reeves, oaza relaksirane ljudskosti u moru holivudske pretencioznosti. Ugledate li nekog zapuštenog, simpatičnog momka kako sjedi u klupi u parku ili na stepenicama obližnje zgrade, to je vjerojatno on. A glazba? Ne očekujte revoluciju. Solidna classic alternativa američkog tipa.

Sve to bila je uvertira za ono što će se pokazati produljenom kulminacijom ovogodišnjeg INmusica. Na veliku scenu uspeo se najprije Paolo Nutini koji je energičnim nastupom na razmeđu retro-soula i klasičnog rocka pokazao koliko je napredovao od šarmantnog debija These Streets iz 2006. kojim se probio do šire publike. Potpisnik ovih redova „ulovio“ ga je 2007. na nastupu na Bonnaroo festivalu u SAD-u, i tada je bio uvjerljiv. Ali sada na INmusicu (gdje je premijerno svirao 2015), govorimo o jednom posve drugačijem, ambicioznijem Nutiniju. Zadimljeno hrapav, sugestivan vokal – njegovo najjače oružje – upregnut je u slobodnije strukturirane skladbe o čemu govori i ona kojom je otvorio koncert, Afterneath s posljednjeg albuma Last Night In The Bittersweet – rasni komad psihodelije na tragu Led Zeppelina. Negdje pri sredini nastupa odsvirao je i rani hit New Shoes, ali u opuštenijoj verziji, lišenoj mladenačke „nervoze“ i s dodatnom notom zrelosti. Sve Nutinijeve vrline sažete su u potresnoj izvedbi apokaliptične Iron Sky – sporogorećoj deep-soul baladi koja kao da je, glazbeno govoreći, izašla iz crnačkog geta 1971.

Karizmatični Irac

Ako su Nutini i njegov bend bili odlični i uigrani, što reći za Hoziera, mnogima najveće iznenađenje ovogodišnjeg INmusica? Visok, dugokos i odjeven u običnu crnu traper jaknu, 34-godišnji Irac djelovao je poput karizmatičnog neohipijevskog ukazanja s onoga svijeta, a tako je i zvučao. Uz podršku savršeno usviranog sastava (rock postava oplemenjena violinom, violončelom, orguljama...) te s dvije sjajne prateće pjevačice od kojih je Melissa McMillam posebno briljirala, Hozier je po posljednji put razuvjerio zlobne skeptike koji misle da nije snimio ništa drugo osim Take Me To Church. Njegov moćan i precizan vokal odlazi u dubine i visine nedostižne za pjevače sličnog folk-gospel profila, ali je lišen razmetljivosti i uvijek u funkciji pjesme bez obzira na to je li riječ o deset godina staroj From Eden, akustičnoj Cherry Wine ili recentnom hitu Too Sweet – pjesmi koja pokazuje da svjetska slava nije plod sretnih okolnosti, nego indikator neograničene muzikalnosti i ustrajnog rada na sebi. Nakon svega, veliko finale Take Me To Church nije ni moglo zvučati drugačije nego kao neka vrsta skupne katarze.

U skladu s očekivanjima, srijeda je, nakon uvjerljivih skandinavskih elektroničara Röyksopp, pripala Billyju Corganu i neuništivoj čikaškoj posadi Smashing Pumpkins koji su iz tame izronili poput stoglavog underground-rock čudovišta, meljući sve pred sobom... i tako sve do kraja regularnog dijela još jednog izdanja festivala koji se s pravom može nazvati europskim i svjetskim, a ne samo zagrebačkim.