Što je Dante Petraču?

Ne ulazim u krug onih koji napamet znaju barem neke dijelove Danteove Božanstvene komedije, poput Grge Gamulina koji je po sjećanju (!) prevodio Dantea u koncentracijskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Njegova knjiga Ilarijin smiješak najljepša je posveta Italiji, no to je Italija smrti, kamena i slučajnih susreta. Zanimljivo je da u zapisima iz Ravenne nije ni spomenuo velikog pjesnika, već se bavio Bizantom.

Kad sam nedavno bio na Danteovu grobu u Ravenni, to je bilo više zbog davnašnjih hodočašća Riječana, no zbog literarne sentimentalnosti. Dok sam obilazio dvorac Poppi, između Firenze i Arezza, u kojem je Dante, otac talijanskog jezika i književnosti, proveo dulje vrijeme tijekom 1310. godine (što spominje u Božanstvenoj komediji, u 33. pjevanju Pakla), meni je bilo zanimljivije djelo arhitekta, nego Danteov duh. Dante se družio s Arnolfom di Cambiom, graditeljem dvorca, koji je projekt ponovio i na zgradi vijećnice u Firenzi (Palazzo Vecchio). On je bio graditelj i Duoma u Firenzi, te projektant crkve Santa Croce – panteona talijanskih velikana. U toj je crkvi Danteov kenotaf, a ispred nje njegov veliki, pomalo odbojan spomenik. Isklesao ga je Enrico Pazzi 1865, u trenutku dok je Firenza bila glavni grad Italije.

Petračeva knjiga ima neobičan naslov – Kao onaj koji možda iz Hrvatske... Treba izbjegavati naslove koji traže objašnjenja. Treba izbjegavati citate u naslovima. Naslov je prijevod stiha iz 31. pjevanja Raja. Dante priziva pobožnog hrvatskog hodočasnika koji promatra otisak Kristova lica na Veronikinu rupcu u crkvi sv. Petra u Rimu.

Izd. DHK, Zagreb, 2023.

Tonko Maroević, Hvaranin kao i Gamulin, često je ponavljao: Traduttori, traditori (prevoditelji izdajnici)! Njemu je Petrač posvetio jedan od eseja u knjizi jer je – s Mirkom Tomasovićem – preveo Danteovu malu zbirku pjesama Vita nova (iz 1294). Maroević je dobro razumio probleme prevođenja. Izvorna igra riječima potječe od pamfletista i satiričara Niccolòa Franca. On je u početku bio tajnik Pietra Aretina – prvog novinara i najvećeg pamfletista svojega doba – potom njegov literarni protivnik. Aretino je iz svađe izašao kao pobjednik. Franca je papa dao objesiti u Rimu, zbog laganja iz koristoljublja. Sjedio sam za Aretinovim stolom u omiljenoj mu gostionici u Arezzu. Svi vole pobjednike.

Božidar Petrač preveo je Danteovu Božanstvenu komediju u tri knjige: Pakao (2021), Čistilište (2022), Raj (2023). Izdao je Dantea, u čisto formalnom smislu – pretvarajući složenu poetsku strukturu u sadržajno vjeran prozni prijevod. Tu Petrač ide tragom nevoljenog – i često neshvaćenog – Isidora Kršnjavog, koji je to isto napravio još u vrijeme Austro-Ugarske: Pakao (1909), Čistilište (1912) i Raj (1915). Oba prijevoda, sa stoljećem odmaka, objavila je Matica hrvatska. Prevođenje Dantea nešto je poput Sizifovog guranja kamena uzbrdo – za guste magle. Ne odveć korisno, ali nužno.

Petrač obrazlaže što je za njega Dante. „To nije samo poezija. Komedija je dokument cijele civilizacije tadašnjeg zapadnog svijeta, skala iskustava, doživljaja i osjećaja koju nije izrazio nijedan drugi pjesnik, a u kojoj je ljudskost prikazana u svoj svojoj bestijalnosti, u svoj svojoj čežnji za pročišćenjem i svoj svojoj žudnji za pobožanstvenjenjem, ‘kao potpuna skala dubina i visina ljudske emocije’, kako naglašava Eliot. Treba na kraju reći da je to prvo naše dvojezično izdanje koje je objavljeno u Hrvatskoj.“

Danteološke teme – tiskane neugodno sitnim slogom – dopuna su kapitalnom prijevodu Božanstvene komedije. U knjizi je Petrač sakupio sedam svojih eseja, koji su nastali tijekom četrdesetak godina intenzivnog bavljenja najuzvišenijim pjesnikom. U bazilici Santa Croce u Firenzi podignuta je 1829. impresivna Danteova grobnica. Na njoj piše Onorate l’altissimo poeta – Čast najuzvišenijem pjesniku. Citat je iz četvrtog pjevanja Pakla. Ali, grobnica je prazna. Veličanstveni kenotaf strpljivo čeka Danteov dolazak u talijanski panteon velikana – koji se do danas nije dogodio. Iako su Danteove kosti nekoliko puta izvađene iz sarkofaga u Ravenni i bile skrivane i zagubljene u samostanu sv. Franje. Pjesnik izbjeglica ostao je lutalica i poslije smrti.

U Danteovu prekogrobnom putopisu prepoznaju se utjecaji tada najvažnijih prethodnika. „No osobitu su ulogu imale Homerova Odiseja, njezin glavni junak i njegovo putovanje u carstvo smrti, Had, Vergilijeva Eneida, i njezina epizoda u Enejinu silasku u podzemni svijet, te Ovidijeve Metamorfoze.“ Iz zagrobnih putovanja treba se vratiti u ovu dolinu suza.

Nužna zamjerka – bez zlih primisli – Petračevoj knjizi njezina je nesamostalnost. Ona je tek prilog uz prijevod Božanstvene komedije. Vrlo informativna, prepuna važnih činjenica. Nedostaje joj Gamulinova poetičnost. Dulji esej koji bi nas očarao lakoćom, erudicijom i stilom.

Svake godine 14. rujna, na dan Danteove smrti 1321, Firenza – koja ga je okrutno prognala uz prijetnju lomačom – šalje maslinovo ulje koje će gorjeti u zavjetnoj lampi, obješenoj u mauzoleju u Ravenni. Na sarkofagu je dojmljiv latinski epitaf Danteova učenika i štovatelja Bernarda Canaccia, u kojem ključni stihovi glase: „…ovdje ležim ja, Dante, prognan s obala svoje domovine, ja kojeg je Firenza, majka s malo ljubavi, rodila“.