Sjajna ekranizacija intrigantne proze

Romani glasovite američke književnice Patricije Highsmith već dulje od sedam desetljeća predstavljaju trajno nadahnuće brojnim filmašima različitih senzibiliteta, kao i tematskih i idejnih preokupacija. Za njezinom prozom posezala su velika redateljska imena, od Alfreda Hitchcocka (Nepoznati iz Nord Expressa), Renéa Clémenta (U zenitu sunca) i Claudea Chabrola (Sovin huk), preko Wima Wendersa (Američki prijatelj), Liliane Cavani (Ripleyjeva igra) i Todda Haynesa (Dankinja), do nešto manje potentnih, ali svakako zanimljivih i intrigantnih autora kakvi su Anthony Minghella (Talerntirani gospodin Ripley) i Hossein Amini (Dva lica siječnja). Romani Patricije Highsmith majstorski su kreirana formalno žanrovska djela, psihološki krimići ili trileri, koja međutim znatno nadilaze žanrove i žanrovska ograničenja. Pod ruhom formalnog žanra u njezinim romanima kriju se snažne intimne i obiteljske drame, intrigantne moralke i karakterne studije. U svojim djelima bavila se i egzistencijalnim tjeskobama i dramama, a bila je izuzetno vješta u psihologizacijama likova i njihovim nijansiranjima.

Protagonisti možda ne najuspjelijih, ali svakako najpoznatijih romana Patricije Highsmith jesu Tom Ripley, antijunak pet romana (Talentirani gospodin Ripley, Ripley pod zemljom, Ripleyjeva igra, Dječak koji je slijedio Ripleyja i Ripley pod vodom), Chester MacFarland, protagonist romana Dva lica siječnja i Ramon iz naslova Igra za žive. Svi su oni siromašni amoralni tipovi, sociopati i ubojice koji se pokušavaju uvući u svijet bogataša i buržoazije. Klasni kontekst i klasni odnosi u njezinim ostvarenjima jesu bitni, ali ne u smislu da bi određena klasa ili društvena skupina bila afirmirana u odnosu na druge. Svi su podjednako dekadentni i prijetvorni, s time što pripadnici bogati(ji)h slojeva nisu obilježeni psihopatologijom, već je ona temeljno obilježje onih koji se žele probiti u njihovo društvo.

Ripley Andrewa Scotta najbolji je, najslojevitiji i najuvjerljiviji do sada, utjelovljuje ga bez ikakvih pretjerivanja

Neki od protagonista romana Patricije Highsmith seksualno su nesigurni ili ambivalentni likovi, opet Tom Ripley na način na koji je predstavljen u Talentiranom gospodinu Ripleyju, također i Robert Forester u romanu Sovin huk, ili pak mlada Theresa Belivet u romanu Cijena soli, koji je u filmu Dankinja dojmljivo adaptirao Todd Haynes. Redoviti motivi u njezinim djelima su i tenzije među bračnim i ljubavnim parovima, iz čega je lako zaključiti da je autorica mnogo pozornosti poklanjala spolnosti i seksualnosti. Djela Patricije Highsmith posjeduju izraženu etičku dimenziju, a ona sama bila je pesimist bez previše vjere u pojedinca i njegovu plemenitost. Bila je neželjeno dijete, tijekom života imala je ozbiljnih problema s alkoholom, pa mnogi upravo u tim detaljima pronalaze ne samo temelje za likove koje je kreirala, ponajviše za Toma Ripleyja koji je obilježen paranojom te osjećajima samoprijezira i krivnje, nego i za ozračja nelagode, pesimizma pa i anksioznosti u njezinim djelima. Tom Ripley najpoznatiji je autoričin lik, njega je još 1960. godine prvi put utjelovio Alain Delon u trileru U zenitu sunca, a u međuvremenu su se u kreiranju ovog „čovjeka bez svojstava“ okušali brojni značajni glumci, poput odmjerenog Dennisa Hoppera, preglumljivanju sklonog Johna Malkovicha i primjereno suzdržanog Matta Damona.

U recentnoj seriji Ripley, koju kao praktički kompletan autor potpisuje oskarovac Steven Zaillian (Schindlerova lista, Bande New Yorka i Irac Martina Scorseseja), naslovni lik maestralno je utjelovio irski glumac Andrew Scott, možda najpoznatiji po ulogama Jima Moriartyja iz hit serijala Sherlock i negativca C-a iz Bondove pustolovine Spectre. Scott je sposoban i za najzahtjevnije glumačke izazove, u što se mogu uvjeriti svi koji pogledaju prošlogodišnju fantastičnu romantičnu dramu Stranci Andrewa Haigha, koja mu je donijela nominaciju za Zlatni globus i još niz nagrada. Njegov Ripley najbolji je, najslojevitiji i najuvjerljiviji do sada, Scott ga utjelovljuje bez ikakvih pretjerivanja te s pomnom skrbi o svakoj gesti i grimasi, a uloga mu savršeno leži. Riječ je o pristupu i naslovnom liku i priči, jer je u Zaillianovoj viziji Ripley prilično nespretan skorojević, tip koji impulzivno koristi trenutačne okolnosti. On nije nikakav zločinački mastermind, nego oportunist i čovjek trenutka, koji pri počinjenju prvog ubojstva zamalo i sam pogine. Jedino što mu je važno jesu lagodan život i statusni simboli, poput lijepog nalivpera u unutarnjem džepu sakoa, elegantnih svilenih košulja i Ferragamovih cipela uzetih od žrtve, a da bi ih stekao, spreman je gaziti preko leševa.

Osim promišljene režije i brižljivog komponiranja svakog kadra, uz sjajno korištenje prirodnih i zadanih talijanskih lokacija, najvišoj ocjeni ove serije ključno pridonosi naglašeno ali nenametljivo estetizirana crno-bijela fotografija također oskarovca Roberta Elswita (Magnolija, Bit će krvi, Noćne kronike), koji je slične rezultate postigao i u politiziranoj crno-bijeloj biografskoj drami Laku noć, i sretno Georgea Clooneyja. Najkraće rečeno, Ripley je serija koja se ne propušta.