Simbol francuske elegancije

Kad je popularna glazba nakon burnog djetinjstva 1960-ih ušla u svoju „tinejdžersku“ fazu, sve su oči, ne bez razloga, bile uprte u Veliku Britaniju i SAD. No, intrigantne su se stvari odvijale i podalje od najjačih svjetskih reflektora. Primjerice, ye-yé, poletni stil koji se obično opisuje kao raspjevani francuski odgovor na beat glazbu Beatlesa i američki rock and roll, dao je niz zanimljivih imena. Ipak, niti jedno se nije moglo usporediti s onozemaljskom ljepotom nedavno preminule Françoise Hardy.

Françoise Hardy 1969.  / Izvor Wikimedia commons

„Ljepota“ u njezinu slučaju nosi višestruko značenje; senzualno, savršeno skladno lice istovremeno je odavalo ranjivost, odlučnost i poetsku tajnovitost koja je očaravala ne samo masovnu publiku, nego i njezine svjetski poznate (pretežito) muške kolege, glazbenike, fotografe... „Bio sam strastveno zaljubljen u nju, kao i svi muškarci na ovome svijetu, a vjerojatno i mnoge žene“, priznat će kasnije David Bowie. Njezinu šarmu nisu odoljeli Mick Jagger (koji ju je proglasio „idealnom ženom“) i članovi Beatlesa. Zaneseni Bob Dylan slao joj je ljubavna pisma i posvetio joj beat poemu na poleđini ovitka vlastita albuma Another Side of Bob Dylan. Privlačila je umjetnike raznih profila, od Salvadora Dalíja do Iggyja Popa s kojim je kasnije ostvarila suradnju u izvedbi klasika I’ll Be Seeing You.

Françoise Madeleine Hardy rođena je 17. siječnja 1944. u devetom arondismanu okupiranog Pariza, u okrugu u kojem će i odrasti, uz strogu samohranu majku (i manje-više odsutnoga oca). Kao dijete vodila je samotan život, čitajući knjige i slušajući radio, a u takvim okolnostima valja tražiti ishodišta povučene, melankolične naravi koja se pretočila u njezinu glazbu, isporučenu sjetnim altom skromnoga raspona, ali neprocjenjive sugestivnosti. „Većina stihova nadahnuta je mojim tjeskobama“, priznala je. „U glazbi iznad svega volim spore, tužne skladbe koje zabadaju nož u ranu, ali ne na način da te unište, nego da te uzdignu. Volim kad se bol pretvori u predivne stihove i melodiju...“

Na više od trideset vlastitih albuma i mnoštvu singl-izdanja, predivnih melodija nije manjkalo. Godine 1961. sklapa ugovor s izdavačkom kućom Disques Vogue, da bi već iduće godine postigla prvi veliki uspjeh skladbom Tous les garçons et les filles, čeznutljivom baladom o tinejdžerskoj osamljenosti. Iako je karijeru počela kao najšarmantnije lice fenomena ye-yé, od početka je bilo jasno da je njezin talent preširok za bilo kakve striktne stilske kategorije. U stanovitom smislu, išla je protiv dominirajuće struje onoga doba. Sustavno je izbjegavala izvoditi radosne i ritmički propulzivne pjesme, a za razliku od kolegica većinu materijala skladala je sama, nastojeći se izboriti za umjetničku kontrolu nad vlastitom glazbom i pomno odabirući suradnike. U dinamičnom kulturnom okružju sredine 1960-ih umjetnički je napredovala strelovitom brzinom, osobito otkad je, kako je sama pojasnila, „loše francuske prateće glazbenike“ zamijenila vrhunskim londonskim session ekspertima. U Velikoj Britaniji, gdje je sredinom 1960-ih najveći uspjeh postigla hitom All Over the World, snimila je neke najbolje albume, i zaista, dovoljno je poslušati naslovnu pjesmu ostvarenja Mon Amie La Rose (1964) da bismo shvatili o kakvoj je vrsti sofisticirane elegancije riječ. Kad bi iz tuđega repertoara nešto i posudila, činila je to prirodno i neproračunato, a rezultati bi većinom zvučali izvrsno, poput pjesme Adriana Celentana La maison où j’ai grand, prema kojoj je album iz 1966. dobio naziv. Ili poput jednako dojmljive Comment te dire adieu, snimljene nešto poslije, kad  joj glazba poprima još zreliju nijansu.

Usporedo s glazbenom karijerom gradi ugled najelegantnije modne ikone svoje zemlje, ali i šire – kao utjelovljenje elegantnog francuskog šika, Hardy je šarmirala sve i svakoga tko joj se našao na putu, a da pritom, čini se, toga nije bila ni svjesna. Nastupila je u nekim sporednim filmskim ulogama – na primjer, u komediji Što je novo, mačkice (What’s New Pussycat?, 1965), a velikan francuskog novog vala Jean-Luc Godard angažirao ju je u filmu Muški rod, ženski rod (Masculin Féminin, 1966). No, najviše se tražila i pronalazila u glazbi. Ironično, njezin najcjenjeniji rad, La Question iz 1971. – diskretno aranžirana kombinacija bossa nove i francuske kantautorske poetike – prošao je nezapaženo, ali u to je vrijeme već proširila repertoar osebujnim reinterpretacijama iz kataloga angloameričkih autora kao što su Leonard Cohen (Suzanne), Tim Hardin (Hang On to A Dream) i Joan Baez (There but for Fortune).

Globalni procvat introspektivne kantautorske glazbe sretno se poklopio s njezinim senzibilitetom, pa su se albumi poput Comment te dire adieu i Soleil dobro uklopili u vokabular svjetskog singer-songwriter pokreta. Njezinu kvalitetu prepoznao je i jedan od najvećih talenata britanske „akustike“, prerano preminuli Nick Drake, no uzajamno poštovanje i ambiciozni planovi o zajedničkom albumu nisu se ostvarili. Najutjecajniji dio opusa snimila je do konca 1970-ih, zaključno s LP pločom Star, premda je i poslije znala zabljesnuti: objavljen 1997, Le Danger je pomalo neočekivano, nadahnut tadašnjim naletom underground rocka, s mnogo električnih gitara suprotstavljenih njezinu suptilnom vokalu. Posljednjih dvadesetak godina borila se s ozbiljnim zdravstvenim problemima. Zvuči nevjerojatno da se (kao jedna od najuspješnijih osobnosti svojega vremena) zbog straha od nastupa povukla s pozornice još 1968. Na posljednjem albumu Personne d’autre izravno se i gotovo doslovno oprostila od publike. Kad ju je Sean O’Hagan iz lista Observer zamolio da pojasni značenje skladbe Special Train, rekla je: „U mojim godinama mogu pjevati samo o tom jednom veoma posebnom vlaku koji će me odvesti s ovog svijeta. Naravno, uz nadu da će me dovesti do zvijezda i pomoći mi da otkrijem misterij kozmosa.“

Comment te dire adieu?