Šenoina pjesma Budi svoj probudila mi je prkos prema dogmi

Božidar Brezinščak Bagola ove godine navršava 77 godina života, a objavio je i 77 knjiga raznolikih žanrova. Razgovaramo s uglednim intelektualcem o njegovu dinamičnom stvaralačkom putu u širokom kulturološkom kontekstu, posebice o hrvatsko-slovenskim književnim vezama koje stalno učvršćuje. Bagola je dobitnik mnogih nagrada i priznanja, npr. Povelje počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani, nagrade Fonda A. B. Šimić, Nagrade „Dr. Stjepan Kranjčić“,  Nagrade „Rikard Jorgovanić“ i mnogih drugih.

Snimio Mirko Cvjetko / MH

Krenimo od vašeg zavičaja. Humskim kra­jo­­licima bili su zadivljeni i Rikard Jorgovanić, Gustav Krklec, Janko Leskovar… Od djetinjstva ste bili okrenuti i slovenskom obzoru. Koliko vas je taj kraj s graničnom Sutlom oblikovao ljudski i književno?

Moj zavičaj je Hum na Sutli, pogranična općina s Republikom Slovenijom. Po svom prirodnom položaju moj zavičaj okrenut je prema Sloveniji. Još kao dječarac divio sam se slovenskim planinama Donačkoj gori i Boču, hodao pješice, s demižonom u ruci, po mineralnu vodu u šest kilometara udaljenu Rogašku Slatinu i bio zadivljen brojnim vilama u tom poznatom lječilištu. Moj zavičaj utkan je u mene nezaboravnim prizorima i događajima iz ranog djetinjstva i dječaštva te čini sastavni dio mog osobnoga identiteta.

Vi ste i hrvatski autor i slovenski autor iz Hrvatske. Nedavno je u Društvu hrvatskih književnika potpisan Sporazum o suradnji hrvatskih i slovenskih pisaca. Kako je započelo vaše okretanje slovenskim prostorima, koji su autori bitno utjecali na vas?

Slovenskom obzoru okrenuo me prirodni položaj mog zavičaja, ali i siromaštvo u obitelji. Kao ministrant želio sam nakon završene osnovne škole krenuti u sjemenište i postati „velečasni gospon“. No, za ostvarenje te želje nije bilo novca, ali je tata bio prijatelj s kapelanom u Rogaškoj Slatini koji mu je sam ponudio da me svojim „fičekom“ otpelja u konvikt slovenskih misionara lazarista u Gornjem Vrapču, predgrađu Zagreba. Najvažnije je bilo to da roditelji nisu imali nikakvih novčanih obveza, jer bi misionari svake jeseni dolazili po krumpir, jabuke i zelje, što bi im moji roditelji pripremili kao djelomično podmirivanje troškova „u naturi“.

Tako sam u rujnu 1962. dospio u Gornje Vrapče i našao se zajedno s dvadeset i dvojicom slovenskih, pet makedonskih, trojicom kosovskih i jednim srpskim pitomcem. Svakog jutra vozili smo se gradskim autobusom na Črnomerec, pa onda pješice do Svetog Duha, u Srednju vjersku školu franjevaca konventualaca.

Budući da su slovenski đaci bili u većini, u sjemeništu se govorilo uglavnom slovenski, pa sam tako već u gimnazijskim danima s velikim žarom čitao Gregorčiča, Prešerna i Kocbeka. Najveći utjecaj na mene imao je kasnije pjesnik i kršćanski mislilac Kocbek, kojeg sam kao student teologije u Ljubljani osobno upoznao i kojemu sam nosio na ogled prve pjesme. Kocbek je 1974. napisao pogovor mojoj pjesničkoj zbirci na slovenskome jeziku. No vratimo se u gimnazijske dane. U drugome razredu počeo sam potajno pisati stihove i zanositi se pjesmama Budi svoj Augusta Šenoe, Moj dom Silvija Strahimira Kranjčevića, Ja glasnik bit ću božji Izidora Poljaka te pripovijetkom Misao na vječnost Janka Leskovara. Hrvatski jezik predavao nam je u četvrtom razredu tada mladi profesor dr. Ivan Cesar, kojemu sam prije mature poklonio deset rukom napisanih pjesama, a kasnije smo bili prijatelji i suradnici. Posljednji put posjetio sam ga na liječenju u Rogaškoj Slatini u ljeto 1993.

Koje biste karike istaknuli u povijesnim vezama Hrvata i Slovenaca? Kako ste učvrstili te veze kroz svoj prevodilački i drugi rad?

U prošlosti imamo puno svijetlih primjera hrvatsko-slovenskog dobrosusjedskog povezivanja, pogotovo u sutlanskom podneblju.

U razdoblju prve i druge Jugoslavije hrvatsko-slovensko kulturno povezivanje bilo je ideološki obojeno takozvanim „bratstvom i jedinstvom“, što su Slovenci mogli i znali daleko bolje iskoristiti za svoj jezik i kulturu, za razliku od Hrvata koji su bili u podređenome odnosu prema srpskom jeziku. Poslije 1990. spoznali smo da Hrvate i Slovence ne mogu zbližavati nikakve parole o bratstvu, nego prije svega čista istina i istinske vrijednosti naših naroda i država.

Godine 1993. osnovali smo u Zagrebu Društvo hrvatsko-slovenskog prijateljstva, a 2002. u Klanjcu smo osnovali Hrvatskozagorsko književno društvo te uspostavili dobru prekograničnu suradnju sa sličnim društvima u Rogaškoj Slatini i Mariboru.

Kao prevoditelj doprinosim čvršćem zbližavanju hrvatske i slovenske književnosti tako što sam preveo neka od najznačajnijih slovenskih književnih djela.

Studirali ste teologiju u zemlji i inozemstvu. Kako ste razvijali svoj teološki svjetonazor? Kako je došlo do sukoba s crkvenom dogmom?

Gimnaziju sam završio u Zagrebu na Svetom Duhu. U listopadu 1968. upisao sam studij teologije u Ljubljani. Uz studij, marljivo sam radio na rukopisima svojih pjesničkih zbirki, jedne na slovenskome, a druge na hrvatskome jeziku. Za objavljivanje pjesama poslužio sam se pseudonimom Bagola, po gospodinu koji je mome djedu prodao slamom pokrivenu kućicu i otputovao u dalek svijet. Posudio sam njegovo prezime, uvjeren da ću i sam završiti negdje daleko. No pjesničko prepoznavanje zasjenilo je u meni želju za misionarstvom te sam poslije četvrtog semestra napustio Ljubljanu.

Studij teologije nastavio sam u Zagrebu. Rektor bogoslovije bio je tada Ivan Golub, jednostavan i drag Podravec, pjesnička duša koja je oko sebe zračila mir, radost i dobrotu. Vrlo brzo postao sam njegovim miljenikom. Upoznao me s urednicima bogoslovskog časopisa Spectrum. U tom sam časopisu objavio uvodnik koji je izazvao gnjev mnogih kanonika na Kaptolu. Potkraj travnja 1971. dobio sam nagradu za pjesništvo Fonda A. B. Šimić. Bio sam prvi bogoslov i pjesnik kojemu je dodijeljena državna (komunistička) nagrada za pjesništvo, što je nekim crkvenim glavešinama na Kaptolu bio dovoljan dokaz da sam „prodao dušu vragu“. Uznemiren tom činjenicom razgovarao sam s rektorom Golubom i on mi je savjetovao da bi za mene bilo najbolje nastaviti studij u inozemstvu.

Tako sam četvrtu godinu teološkog studija nastavio u bavarskom gradiću Eichstättu, a petu na Sveučilištu u Münchenu. Šestu godinu morao sam po nalogu novog rektora, pomoćnog biskupa Josipa Salaća, završiti u Zagrebu. Vratio sam se na Kaptol i vrlo brzo došlo je do mog izgona iz bogoslovije. Naime u subotnjem izdanju Večernjeg lista od 15. prosinca 1973. objavljena je moja nagrađena priča Žrtva unatoč svemu, u kojoj se spominje lezbijstvo u nekom ženskom samostanu, što je tada bilo nezamislivo unutar crkvene strukture. Rektor Salać pozvao me iste večeri u svoj ured i priopćio mi da me „nadbiskup ne želi ni vidjeti ni čuti i da moram u roku od četrdeset i osam sati napustiti bogosloviju“. Pa ipak, na moju osobnu zamolbu nadbiskup Kuharić dopustio mi je da kao vanjski polaznik upišem završni, dvanaesti semestar i dovršim studij. Diplomirao sam 1974. S teološkom diplomom u ruci vratio sam se u München, preko student-servisa radio na bauštelama i upisao studij čiste filozofije.

U proljeće 1975. primio sam od kuće obavijest da je općina Krapina raspisala natječaj za dodjelu studentskih stipendija. Odmah sam predao molbu i stipendija mi je odobrena. Međutim u Zagrebu me dočekalo veliko zaprepaštenje. Na Filozofskome fakultetu rečeno mi je da se ne mogu upisati, jer nemam srednjoškolsku naobrazbu, budući da crkvena gimnazija u ono vrijeme nije bila službeno priznata. Rješenje mi je sugerirao prijatelj i pjesnik Mile Maslać, koji je godinu dana ranije nastavio studirati u Beogradu. Prvim vlakom krenuo sam u srpsku prijestolnicu i na Filozofskome fakultetu upisao čistu filozofiju kao glavni i svjetsku književnost kao dopunski predmet. Diplomirao sam 1978. Početkom srpnja vratio sam se u svoju zavičajnu općinu Hum na Sutli i proveo u njoj čitav radni vijek.

I vaše pjesničke zbirke pokazuju sukobe svjetovnog i vjerskog, odnosno pjesničkog i svećeničkog života. Skepsu, osjećaj osamljeništva, izgnanstva, odnosno tamne tonove života s vremenom zamjenjuju svijetli, zavičajni. Kako ste se razvijali od pesimizma ka optimizmu?

Pjesme u prvim zbirkama izraz su mog mladenačkog buntovništva, traganja za samim sobom. U njima je vidljiv raskorak između pjesnika i bogoslova. Te su pjesme zrcalo mog neposrednog doživljavanja sredine u kojoj sam živio, izraz unutarnje pobune protiv lažne pobožnosti i licemjerstva.

U kasnijim zbirkama prevladava osjetljivost za ljubav i pravednost, za bol i radost. Kao zaposlenom čovjeku, ocu obitelji i društvenom djelatniku stalo mi je do vedrine postojanja. Pjesnička zbirka Moja duša s tvojom nastala je za vrijeme bolesti i prerane smrti moje supruge Branke. Ono što sam doživljavao kroz njenu patnju i agoniju nastojao sam što vjernije pretočiti u stihove. Posljednja zbirka posvećena je svetkovanju čudesnog života.

Rekli ste: „Poezija mi pomaže živjeti u svoje ime“. Opišite nam podrobnije tu „mantru“.

Poezija mi pomaže živjeti u svoje ime od gimnazijskih dana do danas, od već spomenute Šenoine pjesme Budi svoj, preko Kranjčevićeve poeme Mojsije, Novalisovih Himni noći, Hölderlinovih Himni životu i smrti, Baudelaireova Cvijeća zla, do Kocbekove Groze, Mihalićeva Vrta crnih jabuka i Dragojevićeve Zvjezdarnice…

Kao pjesnik niknuo sam iz buntovne sjemeništarske stidljivosti potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća. Niknuo sam kao zagonetka koju sam stihovima nastojao odgonetnuti. Bježao sam iz bogoslovije u bogosloviju, iz prijestolnice u prijestolnicu (Ljubljana, München, Zagreb, Beograd). U zrelim godinama poezija me spašavala od institucionalnog i ideološkog upropaštavanja, bez obzira radi li se o vjerskim ili političkim strukturama. Poezija kao izvorno stvaralački čin kod mene je uvijek bila u prožimajućem odnosu s politikom kao umijećem mogućeg. Vjerujem i nadam se svijetloj budućnosti koju mogu stvarati samo svjesne, odgovorne i radišne osobnosti, a nipošto stranački bukači i pokvarenjaci. Pjesništvo shvaćam kao poiesis ili stvaralačku energiju, kao osobno htijenje kojim se usuđujem neustrašivo i dosljedno živjeti. Moram priznati da je veliku ulogu u traganju za vlastitim odgovorima imalo prevođenje književnih, teoloških i filozofskih djela s njemačkoga i slovenskoga na hrvatski.