Salvador – prijestolnica afrobajanskih ritmova

Povijesnom jezgrom Salvadora Pelourinhom na teško izdrživom zvizdanu odzvanjaju zvuci berimabua, instrumenta koji daje ritam pokretima dokonih mladića. Izvode capoeiru, borilačku vještinu koja u sebi sadrži plesne elemente, a koja je već cijelo desetljeće na UNESCO-­ovu Reprezentativnom popisu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Za nastanak capoeire zaslužni su afrički robovi, htjeli su na taj način održati svoju formu. Danas je jedna od najvažnijih odrednica brazilskog identiteta, kao i samba ili bossa nova. Tim globalnim brendovima zajedničko je da su nastali u Salvadoru de Bahiji. Kao i glazbeni pravci poput tropikalizma ili axéa. Pritom su uvelike mijenjali ovdašnje društvo.

Od 1994. do danas četvrt Candeal se stubokom promijenila i zbog bubnjarske škole koju vode Carlinhos Brown i njegove kolege sa svih strana svijeta

„Glazba i kultura vrlo su moćni vektori društvene transformacije, to dokazuje i naše iskustvo preobrazbe nekad beznadne salvadorske četvrti Candeal. Krenuli smo u projekt s 1200 obitelji i oko 7000 stanovnika, pri čemu mnogi od njih nisu imali pristojan smještaj, kao ni pristup osnovnim sanitarnim uvjetima. Vladao je prekarijat, nepismenost je bila visoka, a kriminal u porastu. Projekti s glazbenim predznakom nicali su jedan za drugim, ali su otvarali i nove društvene horizonte. Nikada nije bila riječ samo o glazbi. Bila je riječ o društvenom pokretu koji je tražio bolje sutra i suprotstavljao se siromaštvu. Danas nadaleko poznati afrobajanski bendovi Vai quem vem i Timbalada rasli su zajedno sa zajednicom, uz projekt posvećen urbanom stanovanju, koji je okupio ponajbolje arhitekte i akademike. Glazba gura naprijed jer ima moć okupljanja i potrebe zajednice čini vidljivima“, govori nam Selma Calabrich, direktorica Pracatuma, civilne udruge koja se bavi društvenim inicijativama i kroz glazbu, ali i učenje zanata, osnažuje zajednicu, osobito mlade.

Hrvatski korijeni i brazilska glazba

Calabrich je inače hrvatsko prezime. Djed Selmina muža rođen je u Brodarici. Kada je počeo Prvi svjetski rat, njemački brod na kojemu je kao 14-godišnji dječak služio kao mali od palube zaplijenjen je u salvadorskoj luci, a posada broda nije smjela napuštati lučku četvrt São Tomé de Paripe. Nakon završetka rata, svi su se vratili u Hrvatsku, osim petorice koji su izabrali ostanak u Salvadoru. Među njima je bio i djed Selmina muža. Nakon što nam je ispričala tu zanimljivu povijesnu crticu, vraćamo se opet glavnoj temi našeg razgovora i njezinu radu u Pracatumu. Pod Selminim vodstvom udruga je postala vidljiva i na nacionalnoj razini. Osvojili su za svoj rad i mnoge nagrade, 2002. i onu UNESCO-ovu.

„U Pracatumu sam krenula 1997, dok se još zvao Ulični svirači. Ubrzo sam shvatila da mi je društveni rad puno primamljiviji od poslovne administracije, koju sam diplomirala. Kako je projekt rastao, putem sam puno naučila o obrazovanju, kulturi i menadžmentu koji se temelje na odnosima u zajednici. Na početku djelovanja udruge trebali smo novi impuls kada je u pitanju promocija umjetnosti, a i sve je više stanovništva tražilo svoj prostor u toj niši. S vremenom smo spoznali da je potreba za glazbom sve veća i da naša obrazovna uloga raste. Stoga je 2014. osnovana glazbena srednja škola s predmetima koji uključuju i učenje glazbenih instrumenata, te fonografske i ostale tehnološke procese. Kako bih bila na razini izazova vođenja takvog sustava i produbila svoje teorijsko znanje, 2004. upisala sam izvanredno studij na Federalnom sveučilištu Bahia. Ne bih uspjela bez potpore glazbenika koji su bili dio tog projekta“, pojašnjava Selma Calabrich, koja danas koordinira tim od 20-ak inženjera, arhitekata, ekonomista, glazbenika i učitelja.

Selma Calabrich  kroz glazbu, ali i učenje zanata, osnažuje zajednicu

Jedan od onih koji je svoju inspiraciju zasigurno potražio u Candealu, jednoj od najstarijih salvadorskih četvrti s izraženim afričkim nasljeđem, jest i 31-godišnjak umjetničkog imena Dicerqueira. Glazbom se bavi još od srednje škole, a ulazak u profesionalne vode dogodio se gotovo slučajno 2019, s prvim danima vlasti bivšeg brazilskog predsjednika Bolsonara. Kaže da se u iznimno teškom trenutku za brazilsku kulturu htio izraziti kroz glazbu.

Afrobrazilski ritmovi

„Program jednoga od kolegija tijekom mog studiranja glazbene produkcije na Federalnom sveučilištu Bahia zahtijevao je izradu spota. Napravio sam ga zajedno s kolegom i odlučili smo organizirati njegovo predstavljanje. U konačnici je video stigao do bitnih osoba poput Caetana Velosa, koji me nakon toga pozvao kod sebe doma. Sve se potom odvijalo filmskom brzinom. Odlučio sam se 2019. prijaviti na najvažniji glazbeni natječaj u Bahiji, koji organizira javni radio. Osvojio sam na njemu nagradu za najbolji vokal i s time je krenulo moje profesionalno bavljenje glazbom. Počeo sam s rapom i hip-hopom, a sada se pronalazim u pravcu u kojemu se najbolje osjećam – globalnoj geto glazbi. U njemu miješam bajanski i afrodijasporski glazbeni izričaj s periferije, te ga promoviram u lokalnoj sredini. Danas se sve više bavim afrolatinoameričkom glazbom. Između ostaloga, posvetio sam se cumbiji i reggaetonu. Uskoro ću objaviti album koji će govoriti o ljubavi, problemima koji mogu biti vezani i uz neke obične životne situacije. Ne moramo se u svojim tekstovima uvijek baviti s teškim političkim temama. Moram naglasiti da dolazim iz siromašne obitelji s periferije, ali nikada mi u životu nije ništa nedostajalo kada su u pitanju hrana, obrazovanje ili zdravstvena skrb. Zbog toga sam mogao studirati i jedna sam od rijetkih osoba u svojoj obitelji sa sveučilišnom diplomom. Unatoč svemu tome, realno sagledavam brazilsku stvarnost i svakodnevno funkcioniranje društva. Činjenica jest da je Brazil zadnja zemlja koja je ukinula ropstvo, te je i dalje prisutno puno prikrivenog rasizma. Sve donedavno to je priječilo raspravu o tim stvarima, a kamoli hvatanje ukoštac s problemom. Moja generacija ipak je u puno boljoj situaciji od prethodnih. Imamo šansu za uspjeh u životu“, u dahu izgovara nagrađivani Dicerqueira, koji najavljuje svoj profesionalni iskorak prema vrhu uz pomoć velikih pjevačkih imena.

Afrobrazilski ritmovi sinonim su za Salvador i Bahiju. Ne čudi stoga što je 2017. objavljen i naslov Afroknjiga – kartiranje afričkih ritmova, koja se bavi istraživanjem candombléa i ostalih afrobrazilskih ritmova. Govori o povijesnim korijenima bubnjeva, ostavštini afričke glazbe koja je udarila temelje novim ritmovima kasnije stvorenima u Bahiji.

Bajanski bubnjari na ulicama salvadorske starogradske jezgre

„U knjizi istražujemo dva afrobajanska ritma. Afričku sambu, koju je njegovao kulturni pokret Ilê Aiyê, te reggae sambu, koju je izvodio drugi pokret, Olodum. Naša škola izdala je 2019. i digitalnu zvučnu knjigu Kandengue Tambor, nastalu kao rezultat studentskog rada u laboratoriju za ritmičko istraživanje zvuka brazilskih i angolskih ritmova. Uključuje i udaraljke koje su nastale u četvrti Candeal tijekom kulturnog pokreta Vai poput timbaua, bacurinhe, surda de meio, surda de ponte, rubernose ili repiquea“, nabraja adute lokalne glazbe Selma Calabrich.

„Teško je definirati što je bajanska, a što brazilska glazba. To je vrlo složeno pitanje. Primjerice, jako je dugo trebalo da se bajansku glazbu počne promatrati kao dio klasične brazilske glazbe. Ovdašnje glazbene dive u svojem izričaju danas više ne okolišaju kao što je to bio slučaj kod axéa, u kojemu je to ipak bilo malo prigušeno, a sve u želji da se bajanska glazba proda i izvan ovdašnjih granica. U novim bajanskim ritmovima toga više nema. Odmah je jasno kako je riječ o afrodijasporskoj glazbi. Nedvojbeno je kako je ona simbol Bahije. Čim se rodite, osuđeni ste na ritam capoeire, sambe i drugih ritmova. Ja sam rođen na vrhuncu axéa. Ta glazba naših predaka danas nije dominantna, ali ima svoje mjesto pod suncem. I elektronskoj glazbi kojom se bavim omogućuje da iz nje posudi određene stvari“, secira bajansku glazbenu scenu Jeronimo Sodré, DJ poznat po retrofuturističkom glazbenom izričaju.

DJ Sodré tvrdi kako glazba njegovih predaka axé danas nije dominantna u Bahiji

Lokalno stanovništvo aktivno je uključeno u preobrazbu nekad beznadne salvadorske četvrti

Inspirirani Bahijom

Sodré je krenuo kao producent u Salvadoru, gdje je posljednjih godina pridonio rastu elektronske glazbe kroz suradnju s vodećim DJ-evima iz Rio de Janeira i São Paula. Veze u tom svijetu itekako ima. Jer 2000-ih je nekoliko godina živio u São Paulu, pa se vratio u Salvador, gdje je zatim pokrenuo projekt koji spaja elektronsku glazbu s fotografijom, performansima i videoprodukcijom. 

„Rodio sam se u bajanskom prirodnom rezervatu. Moja je majka 1960-ih bila dijelom ruralnog egzodusa većine stanovnika sa sjeveroistoka Brazila, koji su zbog posla odlazili u São Paulo. U sebi sam nosio bajanski identitet, ali sam zbog obiteljske priče imao priliku doživjeti i kozmopolitizam São Paula. Od sedme godine ondje sam pod okriljem crkve i budnim okom časnih sestara učio svirati orgulje i klavir, te sam stekao klasično glazbeno obrazovanje. Istodobno sam bio izložen glazbi iz različitih dijelova svijeta i puno slušao radio. Već tada sam snimao vlastite kasete, to su začeci moje DJ karijere. Stigao sam u Salvador kao adolescent, krajem 1990-ih. Imao sam priliku upoznati iskonsku Bahiju i sam grad. To mi je kasnije pomoglo u poslu, i u São Paulu, gdje i danas snimam i imam uspješnu karijeru. Pomogla su mi i poznanstva s ljudima s juga zemlje koje sam upoznao u Salvadoru, budući da su došli ovdje potražiti inspiraciju i otkriti drugačiji Brazil. Salvador jest jak kulturni i glazbeni centar, ali nije lako afirmirati glazbu koja nije bajanska. Slučaj je to i s elektronskom glazbom. Ta scena u Salvadoru je manja i zapravo dosta oscilira, iako je u posljednje vrijeme situacija nešto bolja. S druge strane, izazov u São Paulu jest taj da se svakog dana pojavljuje pet novih glazbenika i ne znaš kako doći do njih“, tumači Sodré.

Salvador je mjesto iz kojega su u svoj globalni pohod krenula i svjetski poznata imena poput Gilberta Gila i Caetana Velosa. Ali najpoznatiji je po svom karnevalu. U najvećoj karnevalskoj povorci na svijetu tijekom tjedan dana po gradskim ulicama razmili se i do dva milijuna ljudi…

„U sezoni karnevala cijelo brazilsko glazbeno tržište migrira u Salvador, tada se ukaže puno profesionalnih prilika. Kada ljeto završi, sve se izdavačke kuće vrate u São Paulo i Rio de Janeiro, inspirirane onime što stvaraju bajanski umjetnici i onda na tragu svojevrsnog kolonijalnog pristupa sve to prigrabe kao svoje. A tijekom boravka u Salvadoru nisu pritom ništa financirali ili producirali. Ne čudi što se još uvijek osjećamo kao da se nalazimo na glazbenoj periferiji Brazila. Postoji stara bajanska izreka: Bajanac zablista odmah po rođenju. I to je istina. Ali u industriji glazbe nedostaje nam novca, kojega ima na jugoistoku zemlje. U Bahiji je već godinama kao sinonim za ovdašnju glazbu prepoznat veći broj ženskih glazbenih zvijezda poput Luedji Lune, Larisse Luz ili Xênije França. Na nacionalnoj su razini, pak, one tek sada postale simbolom suvremene brazilske glazbe. Svi bajanski glazbenici uzdaju se u poznanstva i mrežu kontakata koji nam pomažu u hrvanju s manjkom ulaganja i manjkom interesa nacionalnog glazbenog tržišta za nas“, požalit će se Dicerqueira, odgovarajući na pitanje koliko je glazbenicima teže uspjeti ako ne dolaze iz São Paula ili Rio de Janeira.

Mural s glazbenicima ispred Muzeja glazbe u Salvadoru

31-godišnji Dicerqueira krenuo je s hip-hopom,
a danas se najbolje pronalazi u globalnoj geto glazbi

„Kada je u pitanju kulturna produkcija, Bahia je živahna i pulsirajuća. Obilujemo umjetničkim manifestacijama, a njihov uspjeh temelji se na originalnosti onoga što se ovdje radi. Međutim, jugoistok zemlje ima puno više prilika. Tamošnji gradovi imaju visoke prihode, što im omogućava ulaganje u kulturne projekte. Decentralizacija javnih resursa i stvaranje novih javnih politika stoga je tema o kojoj moramo dublje raspraviti. Na taj način u konačnici možemo imati više alata za subvencioniranje kulture i istovremeni nastavak transformacije zajednica, održavajući na životu vlastiti identitet. Treba ulagati u nove generacije i stvarati mehanizme koji će jamčiti održivost društvenih projekata“, jasna je Selma Calabrich, naglašavajući da je salvadorska kreativna industrija, koja je temelj planova o društvenom i ekonomskom razvoju, itekako ovisna o glazbenoj industriji.

Škola glazbe i tehnologije

„Kada sam počela raditi u Pracatumu, upoznala sam jednog od najvećih glazbenika Bahije Carlinhosa Browna. S vremenom je on postao jedan od najvećih učitelja u mom životu. Carlinhos stoji i iza projekta revitalizacije Candeala. Predvodio je njegov kulturni procvat i nastanak mnogih glazbenih skupina, bendova i kulturnih udruga. Rođen je i odrastao je u Candealu. U njemu je gradio i još uvijek gradi svoj profesionalni život, pronalazeći ondje nepresušnu inspiraciju. Candeal predstavlja svijetu, ali i dovodi svijet na njegove ulice. Dok je tehnologija bila u povojima, Carlinhos je znao donositi kazete kako bi radio na glazbenoj izobrazbi s prijateljima i susjedima. Od 1994. do danas četvrt se stubokom promijenila i zbog bubnjarske škole koju vode Carlinhos i njegove kolege sa svih strana svijeta. Stvarali su u Candealu nove ritmove, koji su danas globalno prepoznati. Kada vidim nadolazeće generacije glazbenika koji su stasali uz našu pomoć – kroz Pracatumovu Školu glazbe i tehnologije dosad je prošlo njih više od 2000 – jako sam ponosna zbog svega što svakodnevno stvaramo u već tri desetljeća“, s iskrom u očima pripovijeda Selma Cala­brich, dodajući kako se svake godine u Candealu održava i urbani festival, još jedan dokaz ostvarivanja prava na kulturu lokalne zajednice.

„Ja sam dio novog vala koji se sada afirmira. Neki su to već ostvarili, poput Attooxxe, Baiana Systema ili Yana Clouda. Želja moje generacije jest da, osim standardnih bajanskih ritmova, u našu glazbu uključimo i globalne trendove. Suvremeni afrobeat kojim se bavim, a koji nije onaj Fele Kutija iz prošlosti, posvećen je pronalaženju i razumijevanju nigerijskog glazbenog nasljeđa u samom Salvadoru. Osobito zbog hramova posvećenih candombléu, iz kojih potječe sam axé, glazbeni stil koji je nastao pod utjecajem candombléa i glazbenika koji su ga izvodili. Kasnije i na karnevalu i u tzv. blokovima, uličnim zabavama koji su neizostavni folklor karnevalskih dana. Ove godine su inače afroblokovi slavili pola stoljeća postojanja. Ponavljam, dio te nove generacije glazbenika, koji dolazi s periferije i ima obiteljske korijene u Africi, već se uspio afirmirati. Ja sam zadnje dvije godine dio službenog programa ovdašnjeg karnevala, surađujem i sa salvadorskim Muzejom glazbe“, s osmijehom iz kojega isijava nada kazuje nam Dicerqueira.

„Afrobrazilska glazba, kao i sve kulture koje potječu iz Afrike, integralni su dio našeg identiteta. Bajanci osjećaju da nas definira umjetnost, sve ono o čemu pjevamo i sviramo uz ovdašnje glazbene ritmove. Naši suvremeni glazbenici jako dobro odgovaraju na izazov održavanja tradicije i zaštite našeg podrijetla i baštine. To se jako pozitivno odražava i na brazilsku glazbu i kulturu u cjelini jer uvijek stvaramo nešto inovativno. Sjetimo se samo pokreta axé, koji je bio ishodište golemog glazbenog rasta i iskoraka Salvadora u globalnu arenu. Postao je kulturna referenca sa snažnim ekonomskim učinkom, od stvaranja novih radnih mjesta pa do ubiranja prihoda s velikih glazbenih događaja“, zaključuje Selma Calabrich, podcrtavajući planove o Salvadoru kao glavnom gradu budućeg Glazbenog foruma, dijaloške platforme koja će povezati sve gradove svijeta u kojima je glazba bitan dio kreativne industrije.