Prijeti li Zapadu savez islamista i ljevice?

Politički spoj islamizma i ljevice zvuči poput oksimorona, neprirodnog ideološkog miksa poput „vojnog pacifizma“ ili „anarho-monarhizma“, s obzirom na to da ljevica glasi kao usmjerena prema napretku, jednakosti i slobodi, dok je islamizam, naprotiv, protuprosvjetiteljski i konzervativni regresivni ideološki projekt. Ljevičari su skloni religiju svrstavati u kategoriju „opijuma za narod“ i  zagovornici su emancipacije od morala i društvenih kalupa od 1970-ih, dok su muslimanski fundamentalisti pristaše supremacije božanskog zakona i puritanizma nepovoljnog za jednakost žena.

„Islamo-ljevičarstvo“ ozbiljna je prijetnja temeljnim europskim vrijednostima / Izvor Pixabay

Međutim aktualnost potvrđuje prisutnost navedene ideološke sprege, koja se dodatno razotkriva povodom rata protiv Hamasa u pojasu Gaze i njegova utjecaja na polarizaciju zapadno-europskih društava, te je izašla na vidjelo tijekom prosvjeda protiv „islamofobije“ koji se održao studenom 2019. u Parizu, (tijekom kojeg se moglo čuti uzvikivanje „Allahu Akbar!“). Tada je stranka radikalne ljevice LFI rame uz rame defilirala s proislamističkim organizacijama. Također, val propalestinskih studenskih prosvjeda koji su nedavno izbili u američkim kampusima dobio je potporu iranskog vrhovnog vođe Alija Hameneija.

U Francuskoj su tijekom ožujka 2024. propalestinski prosvjedi na Institutu za političke studije i na Sorbonnei u Parizu, na koje su se infiltrirali aktivisti pristaše woke ideologije (ideologije buđenja) i dekolonijalizma, tumačeni kao antisemitski i otvoreno pro-Hamas orijentirani. Sintagma „islamo-ljevičarstvo“ izaziva brojne prijepore jer jedan dio znanstvene zajednice smatra da je riječ o politički iskonstruiranoj etiketi bez osnove, dok dio intelektualne i političke sfere drži da je riječ o sintagmi koja odražava realan fenomen i društveno-političku zbilju u Zapadnoj Europi.

Na zapadnoj političkoj sceni posljednjih je desetljeća došlo do promjene u strategiji i diskursu radikalnog islama, kao i njegovih aktivista. Ove promjene proizlaze iz brojne i sada trajne prisutnosti muslimanskog stanovništva u zapadnom svijetu koji čini itekako važno biračko tijelo. Suočeni s poteškoćama često nerealnog izvornog projekta provedbe potpune islamizacije, njegovi aktivisti evoluirali su u dvostrukom smjeru: traženje maksimalnog utjecaja na zapadne muslimanske zajednice i promicanje njihove vizije i zahtjeva u zapadnim političkim, ekonomskim, kulturnim institucijama u zemljama domaćinima. Ovi aktivisti dolaze iz novih drugih i trećih generacija migranata, rođeni su i obrazovani na Zapadu, većinom u društvenim znanostima, a ne toliko u tehnološkim područjima kao starije generacije. Istovremeno, taj novi val islamista na krilima utjecajne američke woke ideologije i dekolonijalizma podupire progresivne tematike poput borbe protiv rasizma, prava manjina, dekolonizacije itd, što im u kontekstu „konvergencije borbe“ omogućuje približavanje i sklapanje saveza s radikalnom ljevicom. Najnoviji razvoj događaja tako je vidio proliferaciju mostova i umrežavanja između radikalnog islama i onoga što se sada naziva woke (probuđenom) kulturom, u kontekstu širenja sadržaja koji je duboko modificiran satelitskim kanalima i društvenim mrežama. 

Iako se problematiziranje fenomena „islamo-ljevičarstva“ u Francuskoj često pripisuje krajnjoj ili konzervativnoj desnici, ozbiljni intelektualci poput Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Élisabeth Badinter i Jacquesa Julliarda ukazuju na prijetnju koju taj fenomen predstavlja za republikanske, demokratske i sekularne vrednote i na njegov rastući utjecaj na francuski školski sustav i sveučilišta. Danas najveći dio utjecaja Muslimanske braće leži u tzv. mekoj moći koju primjenjuje u sustavu obrazovanja. Zanimljivo je napomenuti da su skupine Muslimanske braće zabranjene u Egiptu i u Saudijskoj Arabiji, gdje su i na listi terorističkih organizacija, dok u Zapadnoj Europi mogu slobodno djelovati.

Fenomen ideološke sprege islamizma i radikalne ljevice naišao je već odavno na plodno tlo identitetskog i vjerskog rastvaranja i slabljenja Europe koja je, iako sebe i dalje doživljava kršćanskom, duboko dekristijanizirana, odnosno sekularizacija je ustupila mjesto dubokoj dekristijanizaciji.

Od 1968. Europa je doživjela veliku antropološku promjenu koja je duboko odvojila društvene vrijednosti od onih kršćanskih. Istinska dekristijanizacija nije toliko pad prakse koliko pozivanje na novu antropologiju usredotočenu na individualnu želju i kult potrošnje i na fetišizam prava manjina potpuno suprotan kršćanstvu. S druge je strane paradoks i to što se u svim zemljama, s izuzetkom Engleske, većina Europljana nastavlja nazivati kršćanima. Ali to više nema nikakve veze s vjerom. Naprotiv, vidimo potpuno ignoriranje osnovnih elemenata kršćanstva.

Također, borba protiv kršćanskih vrijednosti u Europi grana se u dva kraka: promicanje sekulariziranog društva i širenje osvajačkog islamizma. Oba ogranka koriste ideološke i institucionalne poluge radikalnog sekularizma. Protivnici islamizacije Europe pak smatraju da su republikanske vrijednosti slobode, jednakosti i laiciteta jedina brana protiv islamizma.

Za brojne analitičare i intelektualce fenomen „islamo-ljevičarstva“ predstavlja ozbiljnu prijetnju demokraciji i europskom identitetu, imajući u vidu da radikalna ljevica koristi rigidni politički islam u izborne svrhe, dok je većina muslimanskog pučanstva u Zapadnoj Europi dobro integrirana i odbacuje islamski fundamentalizam.