Preživjeti švicarce

Pri samom kraju Knjige troškova Vesne Ćuro-Tomić, pripovjedačica romana (u prvom licu jednine) i ujedno protagonistica Nina Pavlić ovako sažima njegov sadržaj i značenje: „Pišem godišnji rezime troškova, kao što činim svake godine. Po troškovima znam kakav je bio dan. I tjedan, mjesec, godina. Kakvo je bilo desetljeće, kakav je bio život. Život čine troškovi. Jer troškovi ravnodušno traju ma što se s nama događalo. (…) A priča? Završila je dobro. (…) Preživjeli smo, zdravi smo i nismo ovršeni, imali smo sreće. Mnogi naši ‘švicarci’ nisu živi, ili ih je izdalo srce, ili su počinili samoubojstvo, ili se liječe u Vrapču, ili se hrane u pučkoj kuhinji.“

Izd. Disput, Zagreb, 2024.

U romanu se govori o sredovječnom zagrebačkom bračnom paru intelektualaca zaposlenih na televiziji – Nina je urednica filmskog programa, a njezin muž Živko filmski kritičar, redatelj i scenarist – te o njihovoj kćeri i sinu u tinejdžerskoj dobi. Radnja se zbiva u razdoblju od 2008. do 2018. godine, u desetljeću u kojem ta obitelj proživljava najdramatičnije trenutke svog života nakon što su na dobrom mjestu u gradu kupili na kredit lijep, velik i skup stan, a k tome još i novi automobil (obitelj Pavlić je, naravno, individualizirana jer je posrijedi umjetnička proza; ali sličnu su dramu proživljavale desetine i desetine tisuća obitelji u Hrvatskoj). Nije teško pogoditi – našli su se u škarama jedne od nekoliko hrvatskih banaka koje su u to vrijeme plasirale visokorizične kredite (među ostalim, i za kupnju stanova) s valutnom klauzulom u švicarskim francima i s nezakonito ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama.

Knjiga troškova sastoji se od tri dijela. Prvi (Godina obijesti), koji govori o materijalnoj situiranosti i sluti još bolju budućnost obitelji, i treći (Deseta krava), u kojem pomalo blijedi panika od dužničkog ropstva i ponovno je zaokuplja „mnogo puta rifrešani“ rukopis Knjige troškova te počinje shvaćati da joj je „i kod drugih pisaca draže ono što pišu za ljude, nego ono što pišu za čovječanstvo“, sasvim su kratki. Središnji, drugi dio (Doba preživljavanja), koji čini 90 posto teksta, ključni je dio romana. Sastavljen je od dnevničkih zapisa koji su označeni nadnevcima i naslovima te podacima o prihodima, troškovima za hranu te „ostalim“ troškovima, a sami su zapisi – dužine od nekoliko redaka pa do nekoliko kartica – zanimljive kratke priče, dijalozi, psihološka i sociološka zapažanja, strah od mobbinga u redakciji i gubitka posla, mali eseji o moralnosti, samopoštovanju, gubitku samopouzdanja, siromaštvu, starenju, karakterima, komentari pojedinih postupaka djece i muža, nalaz psihološkog testiranja, ironijski govor kao kritika ograničenosti i gluposti.

Na svom se blogu autorica osvrnula na povijest nastanka Knjige troškova i njezino često rifrešanje pa je tako otkrila da je tekst prvotno bio znatno opsežniji i da ga je bila napisala obrnutim kronološkim redoslijedom. Književnoteorijski osviještena, ona kaže da ne zna je li to roman, „ali jest autofikcija“. Smatra da taj naziv bolje odgovara nego autobiografija, „jer nema te autobiografije koja se može uobličiti bez fikcije, jednako kao što nema fikcije bez stvarnih događaja“. Ovo je jasan signal neopreznom čitatelju ili čitatelju koji ne razlikuje autora od naratora romana da autoricu Vesnu Ćuro-Tomić, čak i ako „iz prve ruke“ zna da je doista prošla pakao kredita u švicarcima, ne smije poistovjetiti s Ninom Pavlić, glavnom junakinjom i pripovjedačicom romana.

U novom romanu Vesne Ćuro-Tomić ima i jedno poglavlje naslovljeno Priča, u kojem pripovjedačica romana iznosi neke svoje poetičke poglede na prozno stvaralaštvo u kojima prepoznajemo autoreferencijalnost ne samo u odnosu na Knjigu troškova, nego i na neke elemente u prethodnim spisateljičinim romanima (Taksi za televiziju, 2004; Gola vučica, 2006; Crna vreća, 2015; Lice iza ogledala, 2017). Čitatelju to može biti koristan putokaz za razumijevanje teksta. Odmah na početku pripovjedačica upozorava kako se jedino boji dosade, „i u životu i u pisanju, svojem i tuđem“.

„Priča nikad nije dosadna. Ona je ključ, krvotok, bilo. Priča je važnija od svih ideja i misli rečenih bez priče. Ideja bez priče je kao čovjek bez odnosa s drugima. Sve što imam reći, pokušavam reći kroz priču, makar bila i najmanja pričica. Ako ne uspijem, prisilim se da odustanem od ideje, ma kako mi se činila važnom. (…) Upravo zbog te težnje u kojoj ne uspijevam – da ispričam savršeno jednostavnu, a uzbudljivu priču, koja se otkriva u slojevima, a pritom ne postaje troma, ja svoje priče dekonstruiram, raskrinkavam odavanjem izvora, lomim komentarima, svojim i tuđima, otkrivam im naličje. Sve to samo zato što nijedna još nije dovoljno dobra da bi me Šahrijar poštedio.“

Ima u Priči i pasus u kojem se jedan tip proze apsolutizira (odgovara upravo načinu na koji, vrlo uspješno, piše ova autorica), ali time isključuje ostale tipove koji se od njega razlikuju: „Zato je pravo pripovijedanje čin u kojem nema dostojanstva, ne može ga biti, jer je piscu važnije ono što piše od njega samoga. Otkriva koliko je slab, jer samo tako dopire do drugih: ljudi se povezuju svojim slabostima, a ne svojim snagama.“

Depresivan, ali izvrstan roman.