Otrgnutost zaboravu – o važnosti Emilija Laszowskog

Kako sažeti jedan život u nekoliko tisuća znakova? I to jedan bogat život, ispunjen crticama, sakupljanjem starina, ispisivanjem svakoga detalja, jedan život koji je ostavio toliko tragova da bi se povjesničar/arhivist/muzeolog mogao samo njime baviti čitavu profesionalnu karijeru i svejedno ostati uskraćen za cjelokupnost. Život koji je svojom poduzetnošću, altruizmom i duhom zadužio generacije i generacije Hrvata, baštinika kulture i povijesti koju je taj život neumorno popisivao, izlagao, čuvao. Život bez kojeg bi hrvatska kulturna memorija bila znatno mračnija. Tȁ kako? Nikako. Svaku pretenziju tome je, kao i svaku nadu, bolje ostaviti pred ulazom u taj pakao nepotpunih stvari i ograničiti se na vječnu djelomičnost, fragmentarnost mozaika, mikroviziju goleme i strašne stvarnosti.

Naš naslovni junak, njegov cjeloživotni prijatelj Velimir Deželić i tadašnji zagrebački gradonačelnik Milan Amruš zajedno su osnovali Gradsku knjižnicu u Zagrebu. Ta nas veza konačno dovodi i do svrhe ovog članka, naime osnivanja Muzeja grada Zagreba. Prema zapisima, na jednom druženju kod plemenitog Nikole Tomašića 1905. godine, naš pomalo zaboravljeni (u terminima kolektivne memorije) naslovnik predložit će gradonačelniku Amrušu osnivanje Muzeja Grada Zagreba oko kojeg će se ponajviše angažirati upravo Nikola Tomašić. Prijedlog Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“, da se knjižnica i muzej smjeste u kulu iznad Kamenitih vrata, čime su vjerojatno i spašena Kamenita vrata od rušenja, gradsko poglavarstvo jednoglasno je prihvatilo.

Naš Zagreb je izgubio mnogo toga – netragom a nemarom baš grada i ljudi bez kulture! Bilo im na čast.

Sadašnja zgrada u kojoj je smješten Muzej grada Zagreba, u Opatičkoj ulici na broju 20, četvrta je lokacija kroz povijest gdje se mogla razgledati povijesna baština Zagrepčana. U današnjem prostoru muzeja naći ćete golem stalni postav. Tamo se može vidjeti primjerice puce strgnuto s odore austrougarskog vojnika, kao sprega simbolično-materijalnog kraja jednog carstva, jedne značajne ere hrvatske povijesti. To puce je, poput čudaka, s tla Markova trga pokupio upravo naš utemeljitelj iz naslova.

Obilne informacije o tom prazmaju Brloškom i Ozaljskom I. dostupne su na samom ulazu u muzejski prostor, istovremeno kao dio prostora i izmještene iz njega digitalizacijom. Sama izložba prvotno je zamišljena kao iskustvo dostupno isključivo u virtualnom prostoru (na poveznici https://laszowski.com/), no dubljim ulaskom u samu tematiku odlučeno je, ne samo taj digitalni prostor smjestiti u fizički prostor muzeja, već, u suradnji s drugim institucijama (Zavičajni muzej u Ozlju, Hrvatski povijesni muzej, Hrvatski državni arhiv, itd.) u kojima je „utemeljitelj“ ostavio trag, preseliti i sam prostor muzeja, što u živi prostor, što u drugi prostor umjetnosti, ali i prostor (odnosno artefakte) drugih institucija dovesti u Muzej grada Zagreba. Time se daje i fizička dimenzija proučavanom fenomenu koji je i sam nekoć djelovao u fizičkom prostoru, te ona ovisi o specifičnom iskustvu posjetitelja, naime, promatranju. Ono nipošto nije tek pasivno upijanje, nego produktivna djelatnost. Primjerice, trenutno je u prostoru izložen portret naslovnog junaka preko kojega posjetitelj može spojiti lice s djelima i time dati ljudsku dimenziju muzejskom postavu, dodatno naglašenu ako pusti video na ekranu na kojem može vidjeti geste stvarne osobe zarobljene na celuloidu. Valja imati na umu da je naslikani portret umjetnički oblik koji slijedi sustav konvencija … poze i geste te pripaci i predmeti što se nalaze u njihovoj blizini slijede obrazac i često su ispunjeni simboličkim značenjem. U tom smislu, vrlo je znakovito da je u pozadini spomenutog portreta vizura grada Zagreba.

Izložba će biti razgranata do kraja godine koliko je planirano trajanje, portret je samo početna točka u planu autorica koncepcije izložbe Dajane Batinić, Aleksandre Bugar, i Milene Bušić, kako održati devetomjesečnu izložbu dulje relevantnom u doba „Tik-Tok raspona pozornosti“.

Ima u svijetu velikih ljudi, kojih su tek poznati njihovi roditelji, a ima i neznatnih, koji se gizdaju slavnim predjama, a da sami nijesu svojemu narodu, a kamoli svijetu ništa pružili.

Što je nasljeđe našeg naslovnog junaka? Ovim konstantnim, prozirnim, pomalo apsurdnim odbijanjem spomena njegova imena kroz tekst htio sam ukazati na jednu poraznu činjenicu. S izuzetkom autorica koncepcije izložbe, sve ličnosti spomenute u tekstu imaju svoje mjesto u kolektivnom imaginariju hrvatske nacije očuvano kroz ime ulica ili trgova, dijelom i zbog junaka naše priče koji je bio član povjerenstva za imenovanje ulica i trgova u gradu Zagrebu (istini za volju, Velimir Deželić nema vlastitu ulicu, već posredno, preko oca, ali uvijek ju možemo zvati Deželićevom bez konkretizacije na kojega Deželića točno mislimo). Kako to često biva, jer svemir ima dobar smisao za humor, ironija je povijesti da osoba koja je najprije shvatila „da moramo hotimično stvarati arhive, obilježavati obljetnice, organizirati proslave, držati nadgrobne govore jer se takve stvari više ne događaju prirodno“ ostaje zapisana tek na marginama hrvatske povijesti, gotovo kao fusnota. Upravo stoga što se vodio riječima Ante Starčevića „Sinci samo radite za domovinu, a vičite malo…“ , te zbog neumornog nacionalnog kulturnog rada, ime Emilija Laszowskog zaslužuje biti upisano zlatnom tintom u panteon hrvatskih velikana.