Osnivaju društvo Jednakost

Na velikom visećem satu u gostionici „Kod ovna“ odzvonilo je jedan iza ponoći. Punim, čistim molskim zvukom zatutnjao je udarac te dugo odzvanjao u tihoj i gotovo praznoj prostoriji. Svi ozbiljniji gosti već su odavno otišli. Samo se gostioničar, s kudravom glavom kao u Cigana, lijeno motao između stolova. Tu i tamo je zapeo bokom za stolicu ili stol, mrštio lice, zujao pod brk kao umorna jesenska muha i mrko pogledavao prema stolu za kojim su još sjedila dvojica gostiju. Nad njima je svijetlila plinska lampa punim svjetlom. Da im naznači da je vrijeme ići kući i da će i sutra biti dan, poskidao je stolnjake sa stolova. Kada to nije pomoglo, postavio je stolice na stolove i pogasio nepotrebna svjetla. Otvorio je prozor zbog svježeg zraka. Sjeo je kraj njega. Nekoliko je puta glasno zijevnuo, lupkajući dlanom usta, a kad se gosti ni na sve to nisu pomaknuli, zadrijemao je. Moglo se čuti rominjanje tanke, tihe ljetne kišice u lišću kestena koji su stajali pred otvorenim prozorom. Svjež zrak koji je dolazio izvana ublažavao je sparinu i rijedio gust zrak.

Dvojica gostiju za stolom kao da su također zadrijemala. Mlađi, crnomanjast, s niskim slamnatim šeširom na glavi, mršav, s oštrim crtama lica, s grubom gornjom obrijanom usnom, s malo izbočenim prednjim zubima, s razmakom među njima kao u svisca, tupo je gledao u stol. Stavio je štap među koljena, i položivši na nj ruke u ljetnim žutim rukavicama koje su pristajale žućkastom odijelu i leptir-kravati, povremeno bi duboko uzdahnuo kao u snu. Drugi, stariji, otprilike četrdesetogodišnjak, crvenkaste kose, s bijelim, pomalo pjegavim licem, sa sivkastim gustim, grubim, obješenim brkovima, s kapom na glavi, u mekoj šarenoj košulji, bez kravate, u zamrljanom tamnom odjelu, sjedio je ispružen i s vremena na vrijeme otpuhivao dim cigare. Pred njima je stajala flaša neispijenog vina i dvije prazne čaše.

Cijelu večer osnivali su društvo kojem su već dali i ime: Jednakost. U dugom razgovoru ustanovili su, zbrajajući najprije na prste, a kad nisu imali dovoljno prstiju, na papiru, da je u tako malom gradu kao što je Stari Grad, na tih pet tisuća stanovnika veoma mnogo društava i stalno se množe poput zečeva, no, istina, kad nema na njih „hajki“. Tu su crveni Sokol, modri Orao, internacionalno Gimnastičko društvo, kršćanski izviđači i židovski Makabejci, turisti, kamperi… Matica, Prosvjetni savez, Poljoprivredna prosvjeta, Obrazovni kružok, Slovačka liga… Da samo jedna liga!... Tu je Liga mira koja želi spriječiti rat. Baš će ga ta spriječiti! Liga Masarykova, Liga zrakoplovna, Liga proturevizna, Crveni križ, Bijeli križ, Živena^[1], udruga slovačkih žena, Libuša, udruga slavenskih žena, Spas, udruga za zaštitu djevojaka… Slijede raznorazni krugovi i kružoci, Katolički krug, Evangelički kružok, Kružok filatelista, šahista, starih momaka, nogometaša, tenisača, veslača, uzgajivača kaktusa… Zatim vojska: legionari desni i lijevi, slovački dobrovoljci iz 1918, slovački dobrovoljci iz 1919… Invalidi… Vatrogasci…

– Lovačko društvo – uskliknuo je stariji nakon stanke.

– Kinološko društvo. Zaštita životinja – dodao je mlađi.

– Apstinentski savez.

– Hevra Kadiša.

– Uzmi i političke sekretarijate.

– Upravo tako. Politički sekretarijat pučke stranke, nacionalne, agrarne, socijaldemokratske, narodno-demokratske, narodno-socijalističke, narodne, komunističke…

– Zatim, svaki stol u krčmi je posebna udruga Čeha, Slovaka, Mađara, Židova, različitih članova stranki, luterana, katolika, javnih službenika, privatnih službenika, prosjaka.

Združeno su se zgrozili da je jedan drugome neprijatelj, jedan drugoga izbjegava poput lopova. Kao kad bi stijenu razlomio na sitno kamenje pa se to kamenje omeđuje, skuplja, boja nacionalno, vjerski, staleški, rasno, rodno, klasno, imovinski, stranački i svako o sebi misli da je bolje, čvršće, postojanije od drugog… Ljude treba pretvoriti u pčele. Neka svatko ima svoju košnicu, svoje saće, neka leti i skuplja pelud iz cvijeća, neka puni saće medom, ali potrebna je jedna zajednička livada na kojoj bismo se svi sastajali, bili isti, ravnopravni, gdje ne bi postojale nikakve društvene razlike, položaj, zaposlenje, rodovi, stranke, vjere, rase itd. Gdje bi svi bili jednaki. To se naglašava. Gdje bi jedini uvjet za ući na tu zajedničku livadu bio: čistoća karaktera. Na to se stavlja naglasak. Ta zajednička, čista i jednaka livada trebala bi biti društvo, još jedno društvo koje bi se zvalo Jednakost. Dogovorili su se da će osnovati takvo društvo. Kako bi odmah demonstrirali jednakost, prešli su na „ti“.

Razlika je među njima prema svakodnevnom poimanju naime bila velika. Stariji s kapom i u šarenoj košulji bio je mesar Tolkoš, a mlađi sa slamnatim šeširom komesar općinskog ureda dr. Landík. Prema načelima koja su se trebala primijeniti u društvu Jednakost, razlike među njima nije bilo, iako je jedan bio obrazovan a drugi nije, iako se jedan zatrpavao paragrafima a drugi mesom, jedan je sjekao presude u prekršajima, drugi svinjeći but u mesnici, jedan je tu i tamo tresnuo čovjeka a drugi vola. To nije osnova da se društveno razlikuju. I kucnuvši se čašama pokopali su moloha različitosti. Kad to bude uradila cijela starogradska zajednica, Jednakost će procvjetati kao ružin grm u proljeće i u Starom Gradu neće među ljudima biti nikakve razlike. 

Prešavši na „ti“, prešli su i na intimnije stvari. Mesar je počeo govoriti tajom, stavivši ruku na usta kako bi ga samo komesar čuo, da među svojim „mušterijama“ najradije poslužuje kuharicu Hanu koja služi kod direktora banke Rozvalida. Tako krasna djevojka. Veoma mu se sviđa. Uzeo bi ju i za ženu, ali „honor“ građana mu nekako ne dopušta da se zbliži s njom. Landík je slušao, ali ga to nije previše zanimalo. Više je govorio o presudama, da je puno prekršaja, ima oko petsto neriješenih stvari, često ne zna gdje mu je glava, toliko je akata, i da je njegov šef veoma strog i pedantan čovjek, stalno ga traži radnu knjižicu i bilježi u nju crvenom olovkom razne napomene, upitnike i uskličnike. To pak Tolkoša nije zanimalo.

Zašutjeli su. Došao je tihi period uz ispijanje. Nije im se više govorilo, pa ni micalo od nekakve malaksalosti. Sigurno su obojica mislili da bi bilo ljepše doma pod poplunom. Samo kad ne bi bilo tog puta. Kad bi ga samo mogli preletjeti i odjednom bez ustajanja, bez hodanja naći se u postelji.

Svjež zrak od prozora kao da ih je razbudio. Starijem je dogorjela cigara. Ispuhnuo ju je i spremio papirnati cigaretnik u bočni džep prsluka.

– Idemo – rekao je – nećemo tu noćiti.

Odlučno je ustao i protegnuo se.

– Sav sam se ukočio. Počela su me leđa boljeti.

– Pričekaj – protivio se mlađi – popijmo do kraja. Ionako kiši. Šteta bi bilo vina. Sjedni dok ne prođe kiša.

Položio je šešir na stol i počeo skidati rukavice.

– Idem. Šteta noći.

– Pospanac.

Ti si, kao svaki intelektualac, umišljeni aristokrat. Samo u teoriji ste demokrati. U svakodnevnom životu mi vam smrdimo. To osjećamo, te nemamo u vas povjerenje. Istina je da ideju treba izgovoriti, inače nije ništa, ali ne samo izgovoriti. Izgovoriti se da svašta. Ideja mora imati korijenje u srcu. Ako nije u srcu, nema vatre. Ne raspali nikoga. Ne uvjeri…

– Nisam, ali stvarno je šteta tako tratiti vrijeme. Sjedimo tu od osam, a zapravo nismo ništa smislili kako ćemo razbiti led naše ukočene zajednice da naša rijeka poteče. Trebalo bi na čelo Jednakosti postaviti nekog poznatog čovjeka. Nekog ministra ili barem tvog šefa Brigantíka. Mi ćemo biti preslabi. Nećemo nikoga privući. Sam si rekao da smo gamad i da će se s nama to teško pokrenuti.

– Radije vraga, nego Brigantíka. Pa rekao sam ti da je to čovjek koji ima umjesto glave paragraf. Bilo bi najbolje kad bi to u ruke uzeo imućniji građanin, kao što si naprimjer ti. Pristupanje u društvo od strane inteligencije trebalo bi ići dobrovoljno, ne na silu.

– Ali rekao si da smo samo čizme, lonci, sapun. Ništa osim zanata. Možda kakav komadić zemlje za obraditi. Da nemamo za takve stvari smisla. A usto, ne bismo ni imponirali. Inteligencija bi se trebala spustiti k nama. Ne možemo se mi k njoj uzdizati. Ne bi li naš župnik bio dobar?

Landík se sasvim razbudio i vatreno progovorio:

– Taj isto tako osim crkve ništa, tek ako ode na groblje, a najradije deset puta dnevno k Steineru na pivo. Njegov je poziv i tako širiti kršćansku ljubav i ljudsku jednakost, ali misli samo na svoju široku gubicu i velik trbuh. Natrpavati se. Jelo, piće, zarada, groš – to je glavno. Za više stvari koje ne odvode u kuhinju je nijem, slijep i gluh.

– Kao i većina ljudi… Ipak bi onaj koji bi vodio trebao biti intelektualac.

– Kakva truba, kakav grom je potreban – raspričao se komesar Landík – da konačno shvatite da ste vi gospoda i da od vas sve zavisi, ne od tih pedeset „gospodina intelektualaca“ koji su došli ovdje da vam provode pravdu, administriraju vas, uzimaju porez, liječe, uče, brane na sudovima i propovijedaju o kršćanskom moralu. Četiri tisuće vas je, a njih pedeset. Ipak vladaju. Voze se po nama kao po cesti. A vi to ne osjećate. Doista želite biti nijema, hladna, poslušna cesta? Samo da gaze po vama, teška kola vuku, pljuju i bacaju smeće… Voda, prašina, blato, kamen, asfalt želite biti, samo da iz vas, zaboga, nekakva travica, korisna biljka ne izraste… Vama je potrebna takva jednakost da se obrazujete, postanete samosvjesni da ste vi sila i vlada… Sa župnicima, načelnicima osnivati društva jednakosti uzaludan je posao. Kao da želiš zasaditi vrt na stijeni.

Odlučno je odmahnuo rukom i bio je u mislima zadovoljan kako je lijep govor održao. Oštrim je pogledom odmjerio starijega, a kad taj nije sjedao, i on je ustao. Poravnao je bijeli prsluk s cvjetnim uzorkom, pocupnuo je nogama da mu se izravnaju hlače, pedantno namjestio džepni rupčić, pred zrcalom stavio šešir na glavu i popravio si bijelu leptir-kravatu.

„Kicoš“, mislio je Tolkoš kad je to vidio, ali njegova je odbojnost nestala kad je Landík umirujuće rekao:

– Hajde onda! Ne moraš se ljutiti.

Prišao je k izlazu, otvorio vrata i pustio starijega naprijed.

Vani je bilo mračno kao u rogu. Kiša nije stajala, ali je bila rijetka i tanka. Svjetlo se u gostionici ugasilo čim su izašli. U početku se nije moglo ništa raspoznati. Tek je daleko, gotovo na samom kraju duge, ravne ulice, treperila plinska svjetiljka. Zašli su pod široke strehe malih kuća da ne kisnu. Landík je skinuo svoj šešir i išao gologlav. Ogledali su se u tami i raspoznali konture stabala uz cestu, drvene ogradice oko njih, zgrade i prozore na njima, stršeće telegrafske stupove i dimnjake na krovovima. Landík je govorio, umirujući mesara, kao da bi htio moliti za oproštenje što je upravo te male ljude usporedio s cestom i kamenom.

– Ne moraš se ljutiti. I ja sam na toj cesti kamen. Ne mogu se uspraviti, poletjeti i prodrmati hladne glave. Čekam da me netko podigne i baci.

– Vidiš, a ti od nas tražiš da letimo sami, ti, intelektualac. Nema pokretača, to je to. Uz pokretača bismo se svi pokrenuli.

– Ali nas dvojica imamo ideju. Stara ideja, stoput izgovorena, krvlju oblivena, pobjedonosna, a opet odbačena kao stara papuča. Oživotvorimo ju.

– Ideja! – nasmijao se mesar.

– Što se smiješ? – upitao je Landík i zastao. – Ideja je početak svega. Koštica, zrno, sjeme. To je taj zametak iz kojega proviri dijete, naraste genijalan čovjek. Mi ćemo uzeti košticu, posaditi je, i vidjet ćeš da će narasti stablo. I ponovno ćemo izgovoriti ideju. To je početak svega. To će biti razum koji će dobiti usta i naići na uši…

Landík je uhvatio Tolkoša pod ruku i krenuli su dalje.

– Ako će u svakome od nas – nastavio je Landík, opajajući se svojim riječima – biti jedna ista, vrela, nadahnuta ideja, samo ideja, dakle po tebi ništa, svi će Židovi imati ispravne slovačke nazive nad trgovinama i pričat će slovački, to samo ad illustrandum kažem, a i ostalih pedeset intelektualaca će nam se prikloniti ili neka idu k vragu.

Ljutito je dovršio i zašutio. Mesar je uzdahnuo i tužno dodao:

– Uz ideju je potreban duh i sluh da bi se ideja realizirala, ali to je već naredni uvjet. Prvi uvjet je da ideja postoji. Samo što nje nema. Barem nije vruća i nadahnuta. Nema je ni u tebi. Zato sam se nasmijao.

– Kako je nema? Dozvoli.   

– Ma kako bi je bilo. Ti si, kao svaki intelektualac, umišljeni aristokrat. Samo u teoriji ste demokrati. U svakodnevnom životu mi vam smrdimo. To osjećamo, te nemamo u vas povjerenje. Istina je da ideju treba izgovoriti, inače nije ništa, ali ne samo izgovoriti. Izgovoriti se da svašta. Ideja mora imati korijenje u srcu. Ako nije u srcu, nema vatre. Ne raspali nikoga. Ne uvjeri… Vidiš, i ti dolaziš k nama, nižima od sebe, u prljave krčme. Daješ ruku, izgovaraš ideju, pričaš, a mi svejedno osjećamo da se pretvaraš, da ne možeš prevladati osjećaj razlike između sebe i nas. Sigurno bi radije bio u Središnjoj kavani i gledao djevojku na blagajni ili ilustrirane novine, kroz prozor na ulicu iz meke fotelje, nego sjedio na tvrdoj drvenoj klupici u maloj zadimljenoj krčmi i gledao naše grube, istrošene ruke – hrapave dlanove sa žuljevima, otrcane kapute, jeftine kape, slušao naše naivne, glupe razgovore, vidio naše neuglađene manire, kako hračkamo i pljujemo… Tebi je i ovo što sada pričam blesavo i glupo… Tebi je s nama neugodno. Ti se pretvaraš. Naduto se spuštaš među nas. Mi ti ne vjerujemo. Zato nas ni ne znaš uvjeriti, povući za sobom. Svi ste intelektualci takvi. Mi smo u vašim očima – istinu si govorio – gamad. Vaše ideje ne izrastaju iz srca. Nemate iskreno uvjerenje, ne možete nikoga ni uvjeriti.

– Vi ste osjetljiv, uvredljiv i umišljen svijet – prekinuo je Landík Tolkoša. – Tko me tjera da idem k vama? Želim li nešto od vas? Jesam li ja zastupnik da trebam vaše glasove? Prodajem li dionice, remenje, sukno, mast ili svinje? Želim li možda biti direktor vaše Pučke banke? Prikupljam li nešto?... Trebao bih se s vama odmah grliti i ljubiti! Ako ne, durite se. Trebao bih pušiti iste cigare kao vi, imati podrapane laktove na kaputu, trebalo bi mi biti zlo od rijetkog sajamskog piva, trebam pljuvati na pod kao vi, da vas uvjerim i postanem vašim prijateljem?... Misao ti ne izrasta iz srca!

Prezrivo se nasmijao i potegnuo štapom po spuštenoj limenoj roleti na vratima nekog trgovca. Neugodno struganje razleglo se tihom i mračnom ulicom.

Prijatelji Jednakosti došli su pod plinsku svjetiljku. Na svjetlu se moglo vidjeti da još sipi. Stariji je prkosno utihnuo. Nije htio odgovarati na ponižavajuće riječi mlađega. Landík je čekao. Kad je uvidio da uzalud čeka, pružio mu je ruku i upitao ga podrugljivo:

– A što je s Hanom? Ti umišljeni aristokrate. No?

– Pusti me – rekao je tiho mesar i kao da ga je nešto streslo.

– Pa govorio si da ti se sviđa i da bi je uzeo za ženu. Zašto se ne zbližiš s njome?

Mesar je šutio. Stajao je pod svjetiljkom i gledao nekud u mrak iznad Landíkove glave.

– No – požurivao je Landík – reci, pa prijatelji smo i osnovali smo društvo Jednakost, to znači biti častan, govoriti istinu u oči i ne izdizati se iznad drugih… Hanu sam vidio. Lijepa je i hoda u boljem kaputu i s ljepšim šeširom od bilo koje gradske djevojke. Čista je i uredna, možda je nešto i uštedila, ali ti ne trebaš njezin novac, mesnica ti donosi i uvijek će ti donositi zaradu, jer ljudi će uvijek biti mesožderi. Imaš oko četrdeset godina. Zašto ju ne zaprosiš? Udala bi se za tebe sa zadovoljstvom.

– U pravu si – progunđao je mesar. – To je dobar adut da izbiješ našu Jednakost. Ti si više od mene, ja više od Hane, Hana više od sobarice, sobarica više od kravarice. Ja se s Hanom ne smijem zbližiti. Ljudi gledaju, a ja sam ipak jedan od uglednijih građana.

– Jedan od taštijih, umišljenijih.

– Ne, nego jedan od onih koji misle na ugled.

Rukovao se s Landíkom. Brzo se okrenuo i nestao u tami, kao da se srami.

„Kakav bedak“, mislio je Landík, hodajući s noge na nogu u suprotnom smjeru. „Htio me okarakterizirati kao umišljenog intelektualca, a stoput je umišljeniji od mene… Osjetljivi, zahtjevni, umišljeni ljudi. Treba s njima izdaleka i svisoka. Najmanje prikladan građevni materijal za takve Jednakosti. Dobro da prizna da sam više…“

Sa slovačkoga preveo Filip Badanjak

^[1]    Najstarija slovačka udruga žena (1869–1955, 1990–danas).