Od ekspresionizma do danas dug je put

Školarac suočen s lektirnim zadatkom saznat će, po svoj prilici, ovo: Miroslav Krleža Baraku pet be objavio je 1921, sljedeće je godine uvrstivši u zbirku antiratnih novela Hrvatski bog Mars. Smještena je u Galiciju usred, kako su ga tada zvali, Velikog rata, gdje se snažna antiratna poruka ostvaruje kroz prikaz vojne bolnice pod vodstvom grofa Maksimilijana Axelrodea. U bolnici se među ranjenicima izdvaja Vidović, koji proživljava predsmrtni delirij dok oko njega promiču ekspresionističke slike uništavanja ljudskosti u vrtlogu rata. I to je uglavnom to. Djelo je smješteno, za školarce sasvim dovoljno. Ide se dalje. Matura je blizu. Često se piše kako lektira nije u doticaju sa sadašnjošću, kako djeci nudi literarnu fosilizaciju (književne okamine). No, što kada se pokaže kako te navodne okamine nisu prežitak, već stvarnost koja se uporno vraća, kao neki ustrajni zlikovac koji se taman čini prevladanim, eda bi se iza ugla vremena vratio u još malignijem izdanju?

U Zagrebu je teško naći lokaciju za Baraku pet be koja bi bila više in situ od stare vojne bolnice u Vlaškoj / Snimio Saša Novković

Predstavu Baraka pet be po Krležinoj noveli producirala je organizacija Teatar poezije koja, pod umjetničkim vodstvom Gorana Matovića iz godine u godinu oko piščeva rođendana (7. srpnja) organizira Festival Miroslav Krleža. U režiji Marine Pejnović i adaptaciji Vida Hribara, Baraka pet be smještena je u dvorište stare vojne bolnice u zagrebačkoj Vlaškoj ulici. Osim što je u Zagrebu teško naći lokaciju koja bi bila više in situ od ove, i sam izgled zgrade vojne bolnice, ruševine koja zatvara izduljeno dvorište, izniman je kazališni ambijent upravo za ovaj predložak. U zatečeni prostor postavlja se niz školskih stolica. Na njima su brojevi, koji odmah naznačuju dehumanizacijski lajtmotiv predloška koji će postati provodnim motivom i u adaptaciji. Brojevi su otisnuti na papirima koji podsjećaju na atletska natjecanja. Vodič kroz dramsku radnju je bolničarka (Nikolina Prkačin), do lakata u krvi. Taj vizualni dojam kontrastiran je njezinim ponašanjem, oblikom ironijske zaigranosti, što će postati dominantan način na koji likovi govore. Petorica bolesnika, među kojima je i Vidović (Boris Barukčić), zamotanih su glava u zavoje te ulaze i izlaze sa scene koreografirano, tako se po njoj i kreću. Sve odmah počinje podsjećati na kakav karusel bizarnosti.

Užasi rata iznose se s lakoćom, jedan od bolesnika (Kristijan Petelin) kao da drži predavanje, okreće ploču na kojoj su, s jedne strane, podaci o Prvom svjetskom ratu, a na drugoj o trenutno gorućem sukobu u Ukrajini. Paralele koje se uspostavljaju očite su, Galicija tada je istočna Ukrajina danas, Vidović je student komparativne književnosti, poručuje se kako se ništa nije promijenilo, Krležino ekspresionističko prokazivanje bjesomučnog besmisla rata samo je ekstemporirano za stotinjak godina. I ostali ranjenici (osim Barukčića i Petelina, to su još Tomislav Dunđer, Domagoj Ikić i Ivan Raffaelli) imaju identitete koji bi se mogli sresti u Galiciji drugog desetljeća 20. stoljeća, no posadašnjene zanimanjima (Mongol je tako postao dostavljač Wolta, a Slovak, primjerice, digitalni dizajner). Kôd je uspostavljen – Baraka pet be kako je vide Hribar i Pejnović teren je za izravnu, doslovnu i nedvosmislenu aktualizaciju.

Nizanka aktualizacijskih referenci ne prestaje, štoviše, kako predstava napreduje, ona ubrzava, pa se tako gotovo u istoj rečenici u zadnjoj trećini izvedbe mogu naći revolucije iz 1848, Jelačić i Greta Thunberg. Trčeće (i doslovno, organizira se, naime, na sceni bizarna utrka ranjenika, u kojoj pobjeda donosi pokop u jedinom preostalom lijesu) adaptacijske reference s vremenom postaju sve više aleatorične i frenetične, do mjere da djeluju kao da se u predstavu pokušalo ugurati što više i što bizarnije. U tom se metežu referenci najbolje snašla Nikolina Prkačin, koja uvjerljivo donosi rub užasa i komike u svom liku, dok su ranjenici, uključujući i Vidovića, doneseni slabije i uglavnom kao konture cjeline. Sudjeluju i učenice (Dora Kuleš, Magdalena Rogić, Ines Turšić, Saša Ferderbar Bućan, Daria Vyshkovska, Iva Štefok Anđelković) glazbenog učilišta u čijem se dvorištu izvodi predstava, uživo pjevaju i sviraju.

I dok je 1991. na početku Domovinskog rata ugledni teoretičar književnosti Ante Stamać još mogao podcrtati kako je „Prošlo vrijeme Sumatra i Javi!“, misleći na postmodernu književnost koja uzmiče pred konkretnošću ratnih strahota, čini se kako to 2024. više nije moguće. Baraka pet be Festivala Miroslav Krleža precizna je dijagnoza i točna mapa puta koji je umjetnost prošla od ekspresionizma do (post)postmoderne, sa svim pozitivnim i negativnim posljedicama.