Nova poetika stvarnosti

U novoj knjizi Josipe Gogić Prisutnost (autorica je dosad objavila tri knjige: Žena žutih očiju, 2019; Male stvari, 2016; Nacrtati usne, 2015) senzibiliziran je bliski svijet, osmišljeni su istančani simboli svakidašnjeg života. Poetika stvarnosti interpretirana je u suglasju s prihvaćenim vrijednostima. U pjesmama antologijskih dometa – Traženje ljepote, Dubine djetinjstva, Buđenje, Kušnje, Vrijeme, Dokaz, Okovi, Zvijezda, Bog reda, Svršetak, Zimske ptice, Preobrazba, Jesenska molitva, Poruka, Pomirenje, Struje, Životi, Sutra, Krikovi – živi svijet povjerenja. Poetsko biće želi se očitovati. Osjećaj nazočnosti sveobuhvatan je i osoban. Kontemplacija književnih slika spaja bića u stvaralačkoj imaginaciji koja je raznolika, nova i poetski iznijansirana:

Izd. DHK, Zagreb, 2024.

„U kaosu ovog nestabilnog vremena, / u kojem se čovjek može radovati / samo tražeći znamene ljepote, / zatvaram sva osjetila, osim očiju, / da mogu vidjeti svoj dom, / drvo breskve i sušene naranče.“ (Traženje ljepote)

Fenomen zemaljskih samoća nije privid niti opsjena. Komunikacija intenzitetom intimnog bića osviještena je stvaralačkim činom pjesnikinje koja postaje smireno biće svijeta, skrovito u samome sebi:

„Strah nikada nije bio moj, / niti sam ja pripadala strahu. / Presušile su suze zbog tame, / ni ona, ni zlo neće trajati vječno.“ (Okovi)

Sposobnost poetskog zamišljanja obuhvaća cjelinu pjesme začinjenu sanjarenjem u delikatnom traženju harmonije koja teži poetski čistoj ljudskosti što je često iznevjerena:

„Ta zvijezda većini je ljudi / udaljena i strana. / Pred njom prosječne duše drhte, / u strahu od promjena.“ (Zvijezda)

Kretanje stihova artikulirano je odabranom strukturom riječi koje su u formi književnih slika nove i osebujne. Komunikativna svjetlost postojano traje, pa pjesme iz zbirke Prisutnost Josipe Gogić doživljavamo kao blagodat čitalačkog iskustva.

Posebnost ove zbirke stihova je u oduhovljenoj, uvjerljivoj poetici koja zna naglasiti osebujnost, čistoću misli i mudrost poruka:

„U ovoj igri najmanje ispašta moje srce, / koje nekim čudom godinu za godinom / ostaje neokrznuto i djetinje.“ (Jesenska molitva)

I za kraj: pišući o poetskom nadahnuću pjesnikinje Josipe Gogić, autorica Pogovora Irena Matijašević, proglasivši „smjene godišnjih doba“ i „izmjenu dana i noći, potpuno iscrpljenim područjem“, lucidno će naglasiti: „Ipak, u njemu je Gogić svježa, kao proljetna ruža“.