Neznanje s predumišljajem i 22. lipnja 1941.

Prije četiri godine objavljen je zbornik radova pod naslovom Deliberate Ignorance. Choosing not to know (Namjerno neznanje. Biram ne znati, Cambridge, Massachusetts; MIT Press). Na nešto više od petsto stranica autori s različitih znanstvenih polja razmatrali su perspektive namjernoga individualnoga i društvenoga odabira neznanja. Urednici zbornika Ralph Hertwig i Christoph Engel definirali su namjerno neznanje kao svjestan odabir pojedinca ili društva da ne potražuje ili ne koristi informacije i spoznaje, iako su one dostupne (Isto, 320). Ova pojava ogleda se i u našoj obrambenoj potrebi da ne želimo pratiti vijesti, odlaziti na liječničke preglede, čuti rezultat neke utakmice, ali prihvaćamo da nam neki autoritet posloži spoznaje na način na koji nas one neće uznemiriti. Namjerno neznanje osnovni je alat i političkih vlasti u ispunjenju osnovnoga cilja – osiguravanju društvenoga mira. Poplava istine ponekad može dovesti do izljeva bijesa, osvete i mržnje, pa je i upravljanje spoznajama koje želimo znati izravno u vezi s održavanjem ravnoteže u društvu. Namjerno neznanje stoga nije kategorički loše niti dobro (Isto, xiii).

Primjena namjernoga neznanja u Hrvatskoj može se pratiti i na prikazu 22. lipnja 1941. Ovaj datum slavi se od 1991. godine kao državni praznik i utemeljen je kao izravni odmak od dotada obilježavanog Dana ustanka naroda Hrvatske 27. srpnja te kao dokaz hrvatskoga antifašizma. Cilj mu je bio, u dobro poznatim okolnostima, održati društveni mir i ponuditi narativ nacionalnoga pomirenja unutar društvene tranzicije.

Od toga trenutka prošlo je više od trideset godina i hrvatsko društvo više nije u onim okolnostima društvene tranzicije. Već je dulje vrijeme vidljivo da je to društvo spremno za prihvaćanje spoznaja i da ga one neće izbaciti iz ravnoteže. Pristupanje s pozicija od prije tridesetak godina stoga djeluje zastarjelo i neutemeljeno, posebice jer su spoznaje i informacije o 22. lipnju 1941. poznate već više desetljeća. Ostavili su ih i sudionici kao zapisana sjećanja koja su postala podložna tek namjernom odabiru onoga što se želi znati.

Vlado Janjić Capo i spomenik Ustanak Frane Kršinića u šumi Brezovica kraj Siska

Sisački partizanski odred nije imao nikakvu snagu ni organizaciju 22. lipnja 1941, niti je bio prvi naoružani odred u bilo kojem dijelu bivše Kraljevine Jugoslavije, a pogotovo ne u bilo kojem dijelu Europe. Tog su dana i sisački, kao i većina jugoslavenskih komunista, nastojali sačuvati vlastitu slobodu i živote bijegom pred režimima koji su ih krenuli hvatati temeljem razvrgnuća njemačko-sovjetskoga pakta o nenapadanju.

Što se dogodilo 22. lipnja 1941?

Na dan njemačkoga napada na SSSR Kominterna je zapovjedila svim komunistima svijeta borbu protiv nacističkih napadača i njihovo oslabljivanje na svakom polju. Drugi svjetski rat nije više bio imperijalistički sukob, on je tek tada nakon 1939. u komunističkoj perspektivi postao antifašistički. Kominterna je komunistima zabranila borbu za socijalističku revoluciju i  naredila otvoreni rat za oslobođenje i pomoć SSSR-u. Kominternu nisu zanimala opravdanja, zahtijevao se brz i snažan vojni odgovor komunističkih sastavnica. Međutim, krajem lipnja 1941. jugoslavenski komunisti nisu im mogli pružiti traženo. Oni su se prvo morali pobrinuti za očuvanje vlastitoga ljudstva da bi uopće mogli smišljati načine nekakvoga aktivnoga otpora. Ali pritisak Kominterne nije prestajao. Georgi Dimitrov od Josipa Broza Tita već je 30. lipnja 1941. zahtijevao „bez najmanjeg odlaganja“ podizanje općega ustanka, osnivanje partizanskih odreda, paljenje skladišta nafte, vojnih tvornica, skladišta, uništavanje zrakoplovnih pista, željezničkih pruga, telefonskih vodova. Ono što mu je Tito u tome trenutku mogao ponuditi nije moglo biti dalje od traženoga.

Sisački komunisti nisu bili anomalija unutar komunističke organizacije. Poput ostalih komunista, i oni su 22. lipnja 1941. instinktivno bježali od uhićenja. Iako su njihove avanture toga nedjeljnoga dana najdetaljnije opisane, iz sačuvanih sjećanja komunista na ovaj dan postaje nam jasno da su njihove priče iznimno slične na čitavom prostoru bivše Kraljevine Jugoslavije. Tako su komunisti u Beogradu istoga dana počeli povlačenje u ilegalnost i započeli organiziranje partizanskih desetina (Ustanak naroda Jugoslavije 1941, knj. 1, Beograd: 1964, 21). U Sarajevu su komunisti uhićenja izbjegli pravovremenom dojavom i sklanjanjem u ilegalne stanove (Isto, 93). U sjevernom Banatu u ilegalnost su bili prešli i oni koje nije potraživala policija, pa je Okružni komitet naredio svima koji nisu bili kompromitirani da se vrate kućama jer su svojom brojnošću riskirali otkrivanje ostalih (Isto, 310). Komunisti iz Prijedora i okolice većinom su se povukli u skrovišta u selima (Isto, 477).

U ilegalnost, odnosno izbjegavanje spavanja kod kuće, prešli su i svi poznatiji komunistički pripadnici i simpatizeri u Solinu (Isto, 690). Kod Nikšića, komunisti su odmah poslije napada Njemačke na SSSR osnovali „jedan gerilski odred“ (Isto, 756). Komunisti u Novom Mestu 22. lipnja također su donijeli odluku o odlasku u ilegalnost kao i „da treba formirati manje vojničke grupe koje će vršiti diverzije“ (Ustanak naroda Jugoslavije 1941, knj. 2, Beograd: 1964, 60). Istovremeno, skupina bjelovarskih komunista osnovala je svoju bazu u šumi Bedenik i započela okupljanje oružane formacije (Isto, 165). Kod Cetinja je već 22. lipnja 1941. navodno postojalo „13 gerilskih odreda sa 215 boraca“ (Isto, 729). I u Vodicama, pod talijanskom okupacijom, nakon njemačkoga napada na SSSR, komunisti su donijeli odluku o povlačenju u ilegalnost, a „već 23. juna sklonilo se u šumu oko 50 drugova“ (Ustanak naroda Jugoslavije 1941, knj. 3, Beograd: 1964, 595). Tuzlanski komunisti istoga dana također su se povukli izvan grada „na jedno obližnje brdo (…) u šumarku“ gdje su imali šator, radio i oružje (Ustanak naroda Jugoslavije 1941., knj. 4, Beograd: 1964, 61).

I moslavački komunisti povukli su se u ilegalnost. Štoviše, zabilježeno je i da je „na sam dan napada na SSSR (…) partijska ćelija Gračenica (…) izvršila (je) prvu diverziju u kutinskom kotaru – sječenje TT linija na željezničkoj pruzi“ (Isto, 491). Istoga dana bili su se sklonili i komunisti iz Pomoravlja, a iako nisu bili pozvali ostalo stanovništvo da se sklone s njima, ostavili su svjedočenje da se „pored (…) komunista i skojevaca, našlo preko 40 mladih seljaka iz Vlaške Male i to svi sa puškama. Jedva smo ih nagovorili da se vrate kućama i da sakriju puške. Cele noći su pucali onako u prazno“ (Ustanak naroda Jugoslavije 1941, knj. 6, Beograd: 1964, 691). U Dugom Selu također je odlučeno da komunisti ne spavaju kod svojih kuća (Sjeverozapadna Hrvatska u NOB-u i socijalističkoj revoluciji, Varaždin, 1976, 417). U Delnicama, član CK KPH Marko Orešković naredio je odlazak u ilegalnost te stvaranje triju diverzantskih skupina. Istovremeno, pokraj Ozlja šesnaest komunista podijelilo se u četiri udarne grupe (Milan Bekić, Ivo Butković, Slavko Goldstein, Okrug Karlovac 1941, Zagreb, 1965, 54). Neki komunisti nisu pravovremeno čuli vijest o njemačkom napadu na SSSR, pa je tako u Prijedoru policija na kupalištu na rijeci Sani skoro uhvatila jednoga komunista koji im je pobjegao u kupaćim gaćicama (Ustanak naroda Jugoslavije 1941, knj. 6, Beograd: 1964, 804).

Čak iz ovih primjera razvidno je da je su jugoslavenski komunisti nakon vijesti o napadu Njemačke na SSSR imali jednaku reakciju: povlačenje u ilegalnost zbog opasnosti od uhićenja, pri čemu se razvila i nužnost oružanoga otpora na paradigmi komunizma. Kao što je to bio slučaj diljem bivše Kraljevine Jugoslavije, i sisački komunisti povukli su se toga dana u ilegalnost s jednakim karakteristikama svih ostalih skupina u kojima je većina članova u prvome razdoblju tek noćila u skrivenim šumskim bazama. Konačno, potvrdu da u večer 22. lipnja 1941. na jednoj livadi kod sela Žabno pod velikim hrastom nije bilo nekoliko desetaka naoružanih sisačkih partizana izrekao je upravo Marijan Cvetković: „Kad se sve smirilo, negdje oko pola noći, ostali smo jedino Capo i ja pod tim hrastom. Svi ostali su otišli na razne zadatke ili svojim kućama. Prenoćili smo pod tim hrastom zaštićeni njegovom krošnjom od rose. Noć je bila vedra, tiha i bila je to zapravo naša prva partizanska noć pod vedrim nebom“ (Marijan Cvetković, Sjećanja o prijeđenom putu, Sisak, 2021, 66-67).

Ideologija hrvatskog antifašizma

Dokazivanje hrvatskoga učešća u narodnooslobodilačkoj borbi, odnosno antifašizmu, može se pratiti još od razdoblja Drugoga svjetskoga rata. Ono je dolazilo iz partijskih redova i prvenstveno je služilo potvrdi hrvatske opredijeljenosti bratstvu i jedinstvu, odnosno Jugoslaviji, komunizmu i NOB-u. Od 1991. hrvatski partizani koriste se za dokazivanje opredijeljenosti prema Hrvatskoj i antifašizmu (vidi: Zdenko Radelić, Odvjetnici prošlosti, Vijenac, 2016, br. 576; Davor Marijan, Zamagljivanje partizanskog „antifašizma“, Vijenac, 2016, br. 572). Skupina sisačkih partizana koja je od dva usamljena člana u noći s 22. na 23. lipnja do kraja rujna skupila nekoliko desetaka članova koji su većinom bili Hrvati, prirodno je svojom simboličkom snagom privlačila ideologe hrvatskoga antifašizma, čiji je predvodnik bio Franjo Tuđman. Njegova uključenost u dokazivanje hrvatskoga značenja u NOB-u započela je još početkom 1960-ih kada je kao direktor Instituta za historiju radničkog pokreta predvodio reakciju na tvrdnje srbijanskih povjesničara o krivnji Hrvata za poraz Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu 1941.

Hrvatske zasluge za NOB i komunističku Jugoslaviju isticali su i Vladimir Bakarić i Milka Planinc. Međutim, Vlado Janić Capo (prijeratni i poslijeratni član CK KPH/SKH i CK KPJ/SKJ) legitimaciju osnivača „prvog partizanskog odreda“ dobio je tek 1979. godine u rođendanskoj čestitki Josipa Broza Tita. Dotada je njihova priča, uz povremene medijske napore (prvenstveno u tekstovima Mahmuda Konjhođića), ostajala u lokalnoj sredini, a nakon Titove potvrde već 1981. podignuto je spomen-obilježje Prvom partizanskom odredu u Brezovici, a Miroslav Matovina i Dragan Božić objavili su u Zagrebu i knjigu Prvi partizanski odred na tragu teksta Mahmuda Konjhodžića Sisak 1941. Zapis o prvom jugoslavenskom partizanskom odredu osnovanom 22. lipnja 1941. (Riječ, Sisak, lipanj 1969, br. 2).

Lokacija spomenika Prvom partizanskom odredu jasno odražava procjenu da je upravo mjesto brezovičke šume, a ne one kod sela Žabno, odgovarajuće mjesto spomen-obilježja sisačkim partizanima. Baš na tom mjestu od kraja srpnja 1941. godine bila je započela njihova značajnija aktivnost nakon što je došlo do spajanja ostataka Capinog odreda iz žabenske šume (razbijenoga 22. srpnja 1941) i partizanske skupine Franje Smolčića, a CK KPH uputio Capi oštre kritike zbog neaktivnosti (Matovina i Božić, Prvi partizanski odred, Zagreb, s. a. [1981], 202). Nakon osamostaljenja Hrvatske, prihvaćen je razrađeni model prvoga partizanskog odreda iz 1981. te se nastavio predstavljati kao primjer hrvatskog antifašizma.

U historiografiji je odavno već dokazano da nacionalnost ne isključuje odanost režimu. Tako i hrvatska nacionalnost sisačkih partizana nije značila poništenje služenja ideologiji, u ovom slučaju komunizmu. Hrvatski komunisti 22. lipnja 1941. povlačili su se u ilegalnost s mišlju očuvanja komunističkog djelovanja, odani Partiji, Kominterni i osjećajući se pripadnicima Crvene armije, a ne hrvatskim vojnicima. ­
Iščita(va)jmo napokon ostavštinu prvih komunističkih partizana onako kako su je i namjeravali ostaviti.