Netipično i autentično štivo

Najnovija prozna knjiga ugledne autorice Božice Jelušić Teška ljeta nadaje se kao jedna od uspješnica prozne produkcije protekle godine. Roman već ide u drugo izdanje, po rasprodanoj prvoj nakladi, a kritička je recepcija mahom pozitivna. Ističe se autoričina kultivirana rečenica, pomnja prema jeziku, slojevitost i gustoća teksta, koji navodi na „drugo čitanje“, da bi se razlučila sva značenja pohranjena u njemu. Naime, tu dolazi do izražaja autoričino „umijeće zanata“ prekaljeno u gotovo sedamdeset do sada objavljenih naslova, u svim književnim žanrovima. Za razliku od prvog romana Čišćenje globusa (Nagrada Matice hrvatske, 2014), opisana kao „obiteljska kronika“, ovdje je nešto složenije žanrovski odrediti vrstu teksta.

Izd. Beletra, Zagreb, 2023.

Teška ljeta, najbliže rečeno, autobiografski je roman, s tom razlikom što je, kako kažu, žanrovski netipičan. Mozaički je strukturiran, s esejističkim, putopisnim i dnevničkim fragmentima, a kroz cijelo štivo ističu se vrijednosti: životno iskustvo (izgrađeni stavovi, erudicija, preplivana mora, preživljene oluje, stvorena osobnost, razvedeni krugovi) i vrhunsko literarno majstorstvo. Nema klasičnih likova, zapleta, dijaloga, već radnja teče po „unutrašnjoj struji“. To je priča „s prve crte životne bojišnice“, o životu ili dijelu života, sublimat, sirup, esencija jedne životne epohe, bez tendencije da pokrije sve, već samo ono što autoričin  unutarnji nagon i strast do izgaranja želi ili mora reći. Dakle, neka vrsta rasprave o starosti, društvu, osobama, odnosima, umjetnosti, osobnosti.

Drugi likovi u romanu nisu u priči zbog njih samih nego zbog „one koja pripovijeda“, naratorice, i to u prvome licu i ponekad s razornom iskrenošću. To se osobito odnosi na malu sredinu, klajnbirgerski mentalitet, učmalost i dosadu, na koju se naša poetesa sama osudila, birajući život u pokrajini, gdje se osjeća kao „starmalo čeljade zatečeno u prekrojenom gimnazijskom kaputu“. Možda je u džepovima i ostalo slatkih mrvica uspomena, no prevladava osjećaj neudobnosti i izloženosti pogledima, koji bi u krajnjoj konzekvenci mogao završiti anksioznošću i bijegom.

Naravno, to se u zbilji, srećom, ne događa. Previše je u taj život uloženo – rada, discipline, metode (što saznajemo iz dijelova izravno posvećenih pisanju) eda bi se napuštalo osvojeno područje. Također, bitni pokretač njezina unutarnjeg života je priroda, spojenost s okolišem, naklonost spram preostale divljine, kako bi Božica Jelušić, inače strastvena putnica i flanerka, napuštala svoje „gnijezdo“. Osjećaj zavičajnosti u korijenima i jeziku mnogo joj više znače nego neizvjestan uspjeh tamo negdje daleko, gdje ništa ne postoji između opstati i propasti. Pišući o svojim druženjima i velikim prijateljstvima u literarnim krugovima, od domovine do Rumunjske, Poljske i Amerike, ona vješto relativizira pojam literarne karijere, stavljajući u prvi plan osobnosti i duhovne kvalitete osobe. Kad oštrim okom opservira hrvatsku literarnu i širu umjetničku scenu 80-ih godina (Golob, Sever, Krmpotić, Begić, Lukman i dr.) ne libi se iskazati osobne simpatije, kao i sukobe koje različitost inicira u kasnijim životnim fazama.

  Na neki način, u romanu Teška ljeta prisutna je temeljita inventura vlastite intime. U zreloj dobi, autorica traži pravo na iluziju, no istodobno otresajući se obmana. Dok tijelo trpi vrućinu ljeta, duša progovara o „težini“ ljeta/godina. Jednom  je konstatirano da „spisateljica Jelušić starost ne podnosi ali je poštuje“. Poziva se na primjere poput Simone de Beauvoir i drugih borbenih žena i slobodnih duhova, pa na kraju dolazi katarza i zaigranost u smislu „sve što hoću mogu“. Optimističan kraj sa tri kralja-darivatelja (aluzija na njezino rođenje oko Božića) daje naslutiti da su njezina vedra narav i borački gard ipak prevladali. Teška ljeta nisu tek izvještaj o nečemu, već i promišljanje o mogućim alternativama, a što je moguće samo kao vlastiti pokušaj popravka smjera, te „za igru“, a možda i otvorena vrata čitatelju koji se u situacijama pronalazi ili identificira.

Teška ljeta sočno su, netipično i autentično štivo, i svakako jedan od najvažnijih naslova u bogatom književnom opusu Božice Jelušić.